RETROPETAK: Reci glasno neka zasvira glazba (“West Side Story”, R. Wise, J. Robbins)
„West Side Story”, kultni mjuzikl klasik 20. stoljeća, izvodi se i obnavlja na kazališnoj sceni preko šezdeset godina. Diljem svijeta stekao je popularnost upravo zahvaljujući filmskoj adaptaciji još iz davne 1961. godine koja je oduševila svijet. Ovoga puta „West Side Story“ dolazi nam na velike ekrane u novom ruhu, u režiji Stevena Spielberga i sa scenarijem Tonyja Kushnera čeka nas prava mjuzikl poslastica.
No, ovaj kultni revival doista ima velike cipele za popuniti. „West Side Story“ ima dugu i interesantnu povijest koja seže u davnu 1957. kada je prvi puta izveden na broadwayskoj pozornici. „West Side Story“ bio je prvi mjuzikl onoga vremena koji se usudio umočiti prst u aktualne političke i socijalne probleme mladeži radničke klase 50-ih godina prošlog stoljeća, no unatoč tomu bio je dočekan samo s riječima hvale. S tako brojnom i oduševljenom publikom holivudski direktori znali su što im je činiti, pa je tako 1961. u režiji Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa izašao filmski spektakl „West Side Story“.
Romeo i Julija na američki način
Mjuzikl prati borbu dviju tinejdžerskih bandi koje se bore za kontrolu njujorškog kvarta Upper West Sidea – Jetsi, bjelačka banda predvođena Riffom (Russ Tamblyn) te Sharksi, grupa Portorikanaca vođena Bernardom (George Chakiris). Riffov najbolji prijatelj i suosnivač Jetsa Tony (Richard Beymer) zaljubljuje se u Bernardovu mlađu sestru Mariju (Natalie Wood). Njihova ljubavna priča, koja nadilazi sve rasne i socio-političke barijere, uistinu je moderna adaptacija bezvremenske priče o Romeu i Juliji s nepromašivim paralelama nesuđenih ljubavnika i rivalstva zaraćenih bandi.
Film je bio trenutni hit, ne samo među publikom nego i među filmskim kritičarima, osvojivši tako čak deset Oscara, uključujući kategorije najbolji film, najbolji sporedni glumac (George Chakiris), najbolja sporedna glumica (Rita Moreno) i najbolja režija (Jerome Robbins i Robert Wise). Pjesme su pune emocija i s razlogom su ostale kultni klasik koji se godinama vraća na kazališne pozornice. Najpoznatije klasike poput Maria i America znaju čak i oni koji nisu pogledali mjuzikl, a s novom adaptacijom nadamo se da će se ipak odlučiti zaviriti u svijet ovog modernog klasika.
Mladost na njujorški način
Ono što nas je doista osvojilo u ovom filmu su životopisni kadrovi, živahne boje dvorana, ulica i kostima te mlada postava koja svojom energijom i žarom uvlači publiku u svoj svijet od uvodne scene. Film odiše mladošću, vraća u neko drugo vrijeme, kao stara kazeta koju, kada se primi u ruke, vraća u neku dragu nam prošlost.
Ono što ovom kultnom klasiku daje dodatnu dubinu jest činjenica da Tony i Maria nisu bili samo nesuđeni ljubavnici zbog zaraćenih bandi kojima su pripadali, nego i zbog rasnih ideologija koje su vladale američkim društvom. Teme migracije, rasno miješanih veza, odrastanja u vrijeme hladnog rata i sveukupno jednog urbanog načina života mladih, samo su od nekih aktualnih tema koje su obrađene u ovom mjuziklu na jedan živopisan i autentičan način. Možda nam se iz današnje perspektive to ne čini kao velika stvar, međutim upravo je „West Side Story” bio okidač za mjuzikl formu koji se usudio prijeći u stvarni svijet i prepoznati suvremene probleme društva. Mjuzikli poput „Hairspray”, „Rent”, „Grease!” samo su od nekih koji su nastavili stopama „West Side Storyja” te zauvijek podigli ljestvicu karakterizacije likova.
Ako je klasik dobar, čemu potreba za remakeom…?
Svima nam je već dobro poznati izraz da živimo u vremenu remakeova klasika. Čak štoviše, već nam je i dosta novih remakeova i tržište kao da žudi za novim sadržajem. Unatoč tome, najavom novog remakea, Steven Spielberg podigao je veliku prašinu, i to u najpozitivnijem smislu. Razloga za remakeom „West Side Storyja” je mnogo – od približavanja ovog ne samo mjuzikl nego i filmskog klasika mlađim generacijama diljem svijeta, do davanja šansi talentiranim mladim ljudima da autentično pokažu svoje korijene.
U novoj eri filmske industrije, potreba za jednakom reprezentacijom manjinskih skupina sve je naglašenija. I to s razlogom. „Kid MIllions” (1934.), „Holiday Inn” ( 1942.), „Tropic Thunder” (2008.) samo su neki od primjera koji dokazuju upitno prikladnu reprezentaciju manjinske, u ovom slučaju crnačke, zajednice u Hollywoodu koja je uglavnom bazirana na predrasudama. Crnačka zajednica nije jedina pa je tako jedna od glavnih zamjerki klasiku „West Side Story” upravo to što je u glavnoj ulozi emigrantice Portorikanke Marie stavljena bijelkinja ruskih korijena. Nejednake mogućnosti i prilike za umjetnike manjinskih zajednica bile su stvarnost. Upravo zbog toga mislim da je bitno da na velikome ekranu ovoga puta Maria bude Rachel Zegler, Amerikanka kolumbijskih korijena.
„West Side Story” dolazi nam u kina ovoga prosinca.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
