Romantični pogled na 4.sezonu Game of Thronesa: što nam je promaknulo u mnoštvu krvavih scena?
Ruku na srce, bez obzira na svoje mnogostruke zaplete i brojnost likova prve smo tri sezone (s najviše iznimki u prvoj sezoni) Game of Thronesa nerijetko provodili u pratnji praznog hoda koji je dovodio do kulminacije tek pri kraju sezone. Nakon bombastičnih krajeva poput Crvenog vjenčanja u trećoj sezoni, kao što to prave sapunice rade, Game of Thrones bi nas ostavljao gladne informacija i nervozne što ponovno moramo čekati godinu dana da napokon počnemo pratiti i neka događanja u Martinovom svijetu.
Četvrta sezona tako se pokazala kao pravo osvježenje po tom pitanju (bez obzira na jednako sapuničast završetak), krucijalnih događaja nije nedostajalo, a vrijeme se nije pretjerano gubilo budući da je već u drugoj epizodi sezone poginuo sam kralj i to na način da je otrovan na vlastitom vjenčanju. Osim što nas je Game of Thrones naučio da kao lokaciju za vjenčanje nikad ne biramo Westeros (ne želite imati još jedno od obojanih vjenčanja), bio je tu cijeli niz (i to poprilično dug ) eksplicitno krvavih događaja što više, što manje važnih i šokantnih preobrata koji su bili plodom nečijih spletki ili osobnog pucanja po šavovima. Ova je sezona doduše podbacila po pitanju seksa, statistički je zasigurno najmanje golih žena prikazano u četvrtoj sezoni, a redatelji su čak odlučili da ne prikažu Daenerys u činu naznačivši ga samo Daarijevom pozadinom i ostavljajući ostalo na maštu gledatelja. Nisam sigurna je li to posljedica Martinovog sazrijevanja u knjigama i scenaristici ili je u pitanju novopečena redateljska ozbiljnost, ali je u svakome slučaju ove sezone brojnost golih ženskih grudi zamijenjena s još malo krvi (ipak, boys will always be boys).
Razmišljajući o tome što reći o četvrtoj sezoni, prvo što mi je palo na pamet ismijati neku tipičnu dramatičnost koja prati ovu seriju. Tako, iako sam fan i ovo će eventualno čitati fanovi, razmišljala sam o pokušaju da nasmijem sve svojom dovitljivošću uračunavši i samu sebe jer je to tako primamljivo raditi s ovom serijom i na taj se način izdižemo iznad njenog popularističkog duha. Odustajem od toga, ali i od toga da skrećem pozornost na one najupečatljivije događaje sezone. Umjesto toga, kratko ću skrenuti pažnju na detalje za koje smatram da su ove sezone fantastični i da su uistinu dali krvi i mesa ovoj priči i njenim likovima te neku novu razinu profesionalnosti u pristupu radnji.
Prva na redu je i prva scena uopće ove sezone. Mračno okružje obasjano tek vatrom iz kamina i samo početni kadar mača kojeg potom uzima ruka Tywina Lannistera, maestralna je kruna na sva tragična događanja ovih triju sezona koje je prije svega pretrpila loza Starkovih i znak dominacije koje u tom trenutku posjeduju Lannisteri. Iako ove sezone ni oni nisu bili pošteđeni čak ni Tywin koji će umrijeti od ruke vlastitog djeteta, ova je kratka, simbolička scena koja završava Tywinom licem koje promatra vatru s kojom gori ime Stark znak dobrog redateljskog promišljanja.
U slučaju da se nekome od gledatelja Joffreyev lik nije dovoljno omrznuo, takvo što se sigurno dogodilo na njegovom vjenčanju kad priređuje svoj provokativni show s malim ljudima koji prezentiraju sve kraljeve Westerosa. Osim što je takvom igrom pokazao svoju taštinu i lažnu kraljevsku nadmoć (koju samo on smatra da ima nad ostalim vladarima), njeno eksplicitno ciljanje na vlastitog ujaka Tyriona, kojem čak i ponudi ulogu u predstavi, još više pogoršava neukus cijele stvari. Ima li boljeg načina za okarakterizirati jednog sadističkog psihopata?
Joffreyeve su se karmine pokazale kao katalizator nekih i više nego zanimljivih situacija. Tywinova proračunost možda ni u jednome trenutku nije tako jasno proizašla na vidjelo kao kad u neposrednoj blizini svog pokojnog unuka i bivšeg kralja priprema podatnu i dobroćudnu narav Tommena na to da bude pijun u njegovim planovima, kao kralj koji će mudro izvršavati njegove pozadinske naloge. Izraz Cerseinog lica koje možda ne govori ništa, ali istovremeno kaže sve, dodatno pojačava ovu Tywinovu nonšalantnu priču Tommenu o tome što je dobar kralj kojom usput i implicitno kritizira njegovog brata. Također, manje ili više kontroverzna scena (ovisi tko prosuđuje) između Cersei i Jamiea koji ju prisili na seks u blizini smrtne postelje njihovog incestuidnog sina već u samom kratkom opisu govori za sebe, ali i za njihov odnos koji se ponovno uspostavlja nakon Jamijevog povratka.
Nakon što ga njegova sestra pospremi u pritvor i pripremi sve za njegovu egzekuciju, skoro pa jedini Tyrionov prijatelj postaje njegov stariji brat, Jamie. Iako rastrgan između naklonosti prema sestri i pritisnut obiteljskom mržnjom prema Tyrionu koja je prisutna oduvijek, Jamie uvijek pronalazi prostor kako pomoći svome bratu i stati na njegovu stranu. Njihovi razgovori u tamnici, na čelu s razgovorom o njihovom mentalno zaostalom rođaku Orsonu koji je uživao ubijati kukce, postaju dirljiv i iskren odraz jednog odnosa i jedne obitelji. Tyrionovo suptilno preispitivanje vlastite sudbine i položaja u svijetu sjećanjem na Orsona još jednom dokazuje koliko se poraslo u građenju likova.
Tyrionova tamnica bila je plodno mjesto ove sezone, mnogi su se razgovori ondje proveli koji su iznjedrili neku novu razinu u svojim protagonistima. Dolazak Oberyna Tyrionu i uvodna priča koju mu prepričava o njegovom posjetu kući Lannistera kad je Tyrion bio tek novorođenče i kako su se već onda raspoznavali i trenutni obiteljski odnosi još je jedan u nizu vjernih ocrtavanja loze Lannistera. No, osim toga, taj je razgovor provokativni i pomalo neozbiljan lik Oberyna spustio na ljudsku razinu gdje taština nije u prvom planu i zapečatio vezu između dva lika koja je započela s početkom sezone i u kojoj se oduvijek osjećala određena simpatija.
Epizoda bitke na Zidu mi je osobno bila najdraža epizoda ove sezone. Osim što je mizanscenski impresivno koreografirana u pogledu borbe, umetnute dijaloške scene koje stvaraju veze između čuvara Zida su ponekad plitko tople, ali svejedno ljudske. Iako možda nije riječ o detalju, susret Ygritte i Jona te njena smrt jedna je od najljepših scena koju je ova serija vidjela. Koristeći se pozadinskim slow motionom tipičnim za najjeftinije ljubavne filmove, u ovom je slučaju urodilo plodom i dodatno uzdiglo snažnu emotivnost toga trenutka. Također, suptilni smješak kojim su se dočekali, bez obzira na situaciju, toliko je rekao o snazi ljubavi. Možda je do mene jer sam romantičar u duši, ali ova me scena zaista potaknula da prolijem i koju suzu. Itekakvo osvježenje s obzirom na prevladavajuće krvave i mučne scene.
Lik Sanse koji smo navikli tako lako podcjenjivati, ove je sezone zaista izrastao. Da potvrdim svoju tvrdnju, možda je najbolje da navedem scenu razgovora s Littlefingerom koja završava jednom jednostavnom rečenicom: „I know what you want“ i koja se nastavlja u sljedećem kadru kad se samopouzdano, ljepša nego ikad spušta niz stepenice pred njegovim očima. Čini mi se da će njen lik uistinu doživjeti obrat u količini simpatija u nekoj skoroj budućnosti.
Kako je i sam Jamie rekao, Cersei je „hateful woman“, ali posljednja epizoda njenome je liku neporecivo služila na čast. Prijetnja vlastitom ocu s ciljem da očuva ono jedino što je još bitno – svoga sina i svoju ljubav, pokazalo je koliko je zapravo Cersei, bez obzira na neke svoje mane, čvrst lik. Uostalom, bilo je i više nego užitak promatrati Tywina kako reagira kad mu nešto izmiče kontroli (da ni ne spominjem scenu njegovog ubojstva).
Čini se kao da ova lista nema kraja, scenaristi su i redatelji ove sezone napravili najbolji posao dosad na svakome planu – i što se tiče krupnih događaja i što se tiče detalja. Ovdje bi se još mogle spomenuti i scene između Greyworma i Missandei, Samove scene, odnos između Hounda i Arye, ali u tom slučaju članak ne bi imao kraja. Završit ću in spe da će i sljedeća sezona biti zanimljiva kao i ova, ako ne i zanimljivija.
