„An Evening With Silk Sonic” (Silk Sonic): Kad su majstori prosječni
Kako itko može biti nezadovoljan dobrom mjuzom? Kada glazbenici visoko postave ljestvicu svojim izričajem, nema povratka.
Damir Urban mi je prilikom jednog razgovora rekao kako ne bi nikad nastupao na stadionu ili jednoj od hrvatskih arena jer kako bi se vratio u klubove nakon toga? Chris Cornell bio je jedan od najvećih slavuja glazbene industrije, ali nakon božanskih vokalizacija Soundgardena, njegov treći solo album „Scream” odbio je kritiku i fanove ne zbog manjka kvalitete, nego tipičnosti.
„An Evening With Silk Sonic” ne pati od manjka talenta, ne pati od manjka produkcije, niti zvučnosti, ali pati od manjka muzikalnosti spram onog što Bruno Mars i Anderson .Paak predstavljaju kao samostalni izvođači.
Paakov sam okorjeli fan kojem su njegovi toponimni albumi bili soundtrack za emocionalna iscjeljenja zbog koncentrirane energičnosti, što cure iz svih pora njegove fuzije staroškolskih zvukova.
.Paak i ja smo vršnjaci, a svejedno me podučava klasicima, kao da je generacija mog djeda. .Paak kao da je dio te generacije koju su prožimali žmarci od grandioznosti mjedenih instrumenata, nemilosrdne ritmičnosti pjesama, hrapavosti njegova baritona zarazne kvalitete, kao što je to u velikoga Jamesa Browna. Istina je da postepeno opada kao hiperaktivni i hiperproduktivni autor od debitantskog albuma „Venice” naovamo, ali svaki album za konkurenta ima svoje prethodnike i samog .Paaka.
Što je s .Paakovom maštom?
Znači li to da Paakova mašta kopni? Nipošto. Posebice kada mu poetika sve odlučnije skreće iz domene hip hopa i rnb-ja u soul i funk, što njegovim senzibilitetima savršeno odgovara. Anderson .Paak jest James Brown našeg vremena, iako je nepravedno uspoređivati ih.
Njegov partner u zločinu, Bruno Mars, ima sličan kreativni put kako odmiču godine otkako je na sceni. Sada već kao veteran i sam napušta raniji zvuk popa i rnb-ja u korist funka i soula, gdje im se križaju putevi – na sveopće oduševljenje ljubitelja ove estetike. Proljetna vijest o udruživanju snaga na singlu Leave The Door Open bila je vjerojatno jedna od najsvježijih u američkoj glazbenoj industriji, a zatim je najava zajedničkog albuma raspametila publiku.
Znali smo da ćemo dobiti old school projekt dvojice šmekera s najseksi osmjesima u biznisu. Prvi je singl pokorio ljestvice i .Paaku donio prvi broj jedan na Billboardu, pored uspjeha zanemarenih dragulja poput Put Me Thru, Come Down ili Make It Better. I onda pri kraju godine napokon dočekamo album kojem samo najgori hejteri mogu naći zamjerke. Ali zašto sam onda razočaran?
Gdje je očekivana grandioznost?
Prije svega ne vjerujem u albume u trajanju od pola sata, odnosno svega osam pjesama, ne računamo li intro. U tri uzastopna slušanja, samo je u trenu Spotify nastavio sa sličnim glazbenikom. Gdje je struktura? Gdje je trajanje? Gdje je očekivana grandioznost i ukočena vilica od prezasićenosti kakva se očekuje?
Osnovni problem projekta u kojem na zaslugama nalazimo Bootsyja Collinsa ili Babyfacea kao potpornja dvama vokalima jest manjak lirske inventivnosti, unatoč zadovoljavanju normativa žanrova funka i soula. Obojica vokala su istovremeno i vrsni multiinstrumentalisti, što ćete vidjeti na njihovim koncertima ili pročitati u zaslugama prethodnih izdanja, a ipak uspijevaju zvučati tek zadovoljavajuće.
„An Evening With Silk Sonic” je vrlo glatka i tečna cjelina, ali možda i previše glatka i tečna cjelina kojoj manjka varijeteta, zbog čega svih trideset minuta instrumentala zvuči kao funky-neo-soul mixtape na kojima se epizodno upisuju vokali. Od dvojice ekspresivnih i karizmatičnih talenata dobili smo vrlo pristojno, ugodno, retrospektivno i bespogovorno nostalgično izdanje, ali je i dalje samo zadovoljavajuće, a to je kalibrima poput Andersona Paaka i Brune Marsa vjerojatno najgora presuda.
