Sjećanje na: Claudia Cardinale – arhetip jedne dive

Preminula je Claudia Cardinale, talijanska glumica i jedan od simbola poslijeratne kinematografije. Umrla je 23. rujna 2025. s 87 godina života u kući u okolici Pariza.

Rođena je 1938. godine u Tunisu u obitelji sicilijanskih doseljenika i obilježena zvjezdanom karijerom koja je povezala talijanski, francuski i holivudski film. Poznata po dubokom, blago promuklom glasu i snažnoj scenskoj prisutnosti, afirmirala se kao muza majstora poput Federica Fellinija, Luchina Viscontija i Sergija Leonea, ostavljajući trajne uloge u filmovima 8½, Il Gattopardo i Bilo jednom na Divljem zapadu.

U fokus filmskog svijeta ušla je nakon što je 1957. pobijedila na izboru za „Najljepšu Talijanku u Tunisu“, što joj je otvorilo vrata Venecijanskog festivala. U Rim dolazi krajem pedesetih, kratko pohađa Centro Sperimentale di Cinematografia i već 1958. bilježi prve filmske uloge.

Rane šezdesete donose meteorski uspon zahvaljujući suradnjama s vodećim autorima talijanskog filma i prelasku ulogama iz komercijalnih projekata u kanonska ostvarenja. Vrhunac potvrđuju Fellinijev 8½ (1963), Viscontijev Il Gattopardo (1963) i Leoneov vestern Bilo jednom na Divljem zapadu (1968), koje učvršćuju status međunarodne zvijezde i simbol žene snažnog identiteta.

Arhetip talijanske dive

Uz talijansku filmografiju, Cardinale gradi prepoznatljiv opus u Francuskoj i SAD-u, dijeleći ekran s glumačkim ikonama poput Marcella Mastroiannija, Alaina Delona, Burta Lancastera i Henryja Fonde.

Privatna biografija obilježena je traumom rane trudnoće nakon nasilja, što je godinama držala izvan fokusa javnosti te dugim profesionalnim i osobnim vezama s producentom Francom Cristaldijem i redateljem Pasqualom Squitierijem. Kasnije se ističe angažmanom za ženska prava i kulturnom diplomatskom ulogom, uključujući status ambasadorice dobre volje, čime je profilirala javni utjecaj izvan filmskog seta.

Dobitnica je počasnog Zlatnog lava za životno djelo u Veneciji 1993. godine i niza europskih priznanja koja valoriziraju njezin doprinos kinematografiji. Nasljeđe joj počiva na kombinaciji karizme, karakterne snage i sofisticirane ženstvenosti kojom je redefinirala arhetip talijanske dive te ostavila katalog uloga koji i danas služi kao referenca za glumački izraz u europskom filmu.

Žene u umjetnosti

Godine 2000. imenovana je UNESCO-vom ambasadoricom dobre volje za obranu prava žena i djevojaka, čime je institucionalno potvrdila angažman u obrazovanju i afirmaciji jednakih prava, te dugi niz godina sudjelovala u programima usmjerenima na osnaživanje kroz kulturu i edukaciju.

Kao javna osoba koristila je festivalske pozornice i medijske nastupe kako bi istaknula teme autonomije, obrazovanja i dostupnosti prilika ženama u filmskoj industriji i šire.

Uloge poput Jill McBain u filmu Bilo jednom na Divljem zapadu često je tumačila kao način da se prikaže kompleksna ženska subjektivnost u žanru tradicionalno rezerviranom za muške junake, ističući važnost snažnih ženskih likova kao kulturnih uzora.

U brojnim intervjuima naglašavala je kako umjetnost može mijenjati imaginarij i stereotipe, što je kasnije pretočeno i u misiju Fondacije Claudia Cardinale, usmjerene na kulturne projekte s posebnim fokusom na žene umjetnice i ekološku svijest.

U drugoj polovici života aktivno je podržavala kampanje vezane uz #MeToo i Time’s Up, dajući legitimitet transnacionalnoj raspravi o nasilju i nejednakosti u industriji i društvu te povezujući vlastito iskustvo s potrebom institucionalne zaštite i pravnih reformi. Njezina uloga ambasadorice uključivala je sudjelovanje u inicijativama za obrazovanje djevojaka, pristup kulturnim resursima i vidljivost ženskih narativa u medijima i filmovima.

Filmovi za pogledati

1958. – I Soliti Ignoti
1959. – Rocco i njegova braća
1960. – Djevojka s kovčegom
1961. –  8½
1962. – Il Gattopardo
1963. – The Pink Panther
1964. – Bilo jednom na Divljem zapadu
1965. – Il Giorno Della Civetta
1966. – Koža
1967. – Fitzcarrald