STRANGER THINGS 3: Nostalgija iznad kvalitete
U trećoj sezoni Stranger Things autori odustaju od ozbiljnijeg tona koji su (polu)uspješno isprobali u prethodnoj sezoni i sve resurse ulažu u elemente koji su se ranije sviđali gledateljima: cijela sezona je pozitivnija, djeca i njihove avanture su u prvom planu, trenutaka za nostalgičare i product placementa starih proizvoda je mali milijun, a soundtrack izvlači sve velikane osamdesetih od Madonne do Petera Gabriela.
Pri tome neuspješno prikrivaju činjenicu da i treću put pričaju doslovno istu priču, no publiku kao da nije briga – nova sezona je oborila Netflixov rekord za najbrže streamanu seriju dosad. Time je zapravo pokazano da je u slučaju Stranger Things nostalgija puno bitnija od kvalitete i da malo kome predstavlja problem što je treća sezona zapravo najlošija do sada.
Krivi su – Rusi!
U nedostatku boljih rješenja kako i po treći put vratiti Upside Down u Hawkins, iskoristilo se ono najgore iz osamdesetih – hladnoratovski patriotizam. S obzirom na to da je nekako ponovno trebalo otvoriti vrata i omogućiti Mind Flayeru da opet pravi nered, za to su ovaj put bili odgovorni Rusi, a da efekt bude jači to se dogodilo upravo u vrijeme Dana nezavisnosti (kad je uostalom serija i izašla).
Možda je to također tek nostalgična referenca, no u očima domoljubne američke publike sigurno neće donijeti negativne bodove. Ipak, cijeli taj segment s Rusima tek je traljava komedija situacije, daleko od Goonies šarma prve sezone, a jako blizu Maršala Vinka Brešana. Osim tog, o mitologiji Upside Downa se ni ovaj put ne saznaje ništa novo, a jedini pomak naprijed je nešto bolji CGI.
Tinejdžerske emotivne drame
Odrastanje glavnih glumaca seriju je ipak pogurnulo u smjeru razvoja likova – djeca su sve manje djeca i prve ljubavi ih počinju zanimati više od igara i avantura. Ipak, tinejdžerske emotivne drame izgledaju usiljeno i dosadno pa svu pozornost odnosi i dalje najzaigraniji od njih, Dustin (Gaten Matarazzo), ovaj put u kombinaciji s Lucasovom sestrom, prkosnom Ericom (Priah Ferguson) i starim prijateljem Steveom (Joe Keery).
Postavlja se pitanje bi li serija ipak bolje funkcionirala da se umjesto tog dogodila smjena generacija jer ovi trenutni pokazuju znakove iznošenosti.
Nedostaje hrabrosti za zaokret
Lik koji je najviše pogođen time je omiljena Eleven. Već u drugoj sezoni njena se priča gradila samo kako bi se opravdao deus ex machina u posljednjoj epizodi, a u trećoj sezoni su njeni nadnaravni elementi isforsirani do razine apsurda. Nema epizode bez barem pet krvarenja iz nosa, a radnja se često pomiče samo zato što je Eleven telekinetičkim sposobnostima pomaknula stvari koje su ju blokirale. Iako Millie Bobby Brown još uvijek ima velik broj fanova, teško je ne primijetiti koliko se balon Eleven brzo ispuhao, a sve se moglo zaustaviti na uspomeni na drag lik iz prve sezone.
Ipak, iako se radi o vrlo slaboj sezoni koja se nepotrebno okrenula nes(p)retnim humorističnim tonovima jasno je da se u bližoj budućnosti ne spremaju neke značajnije promjene u svijetu Stranger Things. Kraj treće sezone sugerira da ćemo i u četvrtoj gledati istu priču. S obzirom na popularnost i brojke koju serija donosi, autorska hrabrost i pravi stilski zaokret je nešto što se u seriji ni sljedeće godine neće dogoditi – za to jednostavno nema komercijalne potrebe.
