Komentar – The Internet killed the cinema star (možda, ali ne baš…)
Prosječni čitatelj sa sigurnošću može prepoznati parodiju naslova slavne pop himne (oni upućeni i parodiju degutantne parodije), koja je, u svoje vrijeme (krajnje 70-te), bila svojevrsna Baba Vanga tadašnjih kulturalnih promjena. Samo dvije godine poslije, ulazak MTV-a u marketinško-kapitalistički ring označio je konačno sazrijevanje tada već dugo postojećeg koncepta glazbenog videa. Glazbeni video je dobro smještenim krošeom radio-zvijezdu bacio u KO, barem s pogleda razine utjecaja na široke mase, ali radio prijemnici, nakon ovog katastrofalnog poraza, nisu poslije ’81. nestali iz svakog auta i kafića na licu zemlje, niti će u skoroj budućnosti. Povijest se, nažalost ili nasreću, ponavlja, a streaming servisi ulaze u borbu za kulturalnu relevantnost.
Sada, u vrijeme kada Netflix broji neto vrijednost od 262,3 bilijuna dolara, što daleko nadigrava vrijednosti vodećih američkih, a kamoli europskih, kino franšiza, dovodi se u pitanje mogući paricid kino dvorana od strane streaming servisa. Nadolazeći paragrafi govorit će o (ne)propadanju sredstava doživljavanja ljudske kreativnosti, te će se i dotaknuti kapitalističkih korijena blage ili snažne histerije koja se pojavljuje pred ili usred nove inovacije u sredstvima ljudskog stvaranja. Najažurniji primjer ovoga biva upravo rasprava o propadanju kino dvorana s pojavom modernih streaming platforma. Svrhovitost uvodnog paragrafa nije ništa drugo do ukazivanja na suludost rasprave o propadanju ljudskih medija i forma njihovog prenošenja (što uključuje film i njegovo izvođenje u kinu) već u samom njegovom početku.
Povijest pokazuje drugačije…
U davna vremena na području stare Grčke, tada neupitne zemlje meda i mlijeka s gledišta kulture, jedna od mase obljubljenih umjetničkih formi bila je oralno prepričavanje. Čak i slavni Sokrat svjedočio je njezinoj veličini, tvrdeći kako svaka pojava zapisivanja onemogućava razvitak i promjenu. Ipak, zapisana književna djela Homera, Eshila, Sofokla i Euripida sve do danas se razvijaju, njihove ideje sintetiziraju se u novim ljudskim pokušajima stvaranja, a vječne teme grčkih klasika ostaju svježe bez obzira na svoje klasične epitete.
Više od dva tisućljeća poslije, dolazi do pojave fotografije. Ona se suočavala s opservacijama o mogućem idejnom usmrćivanju slikara. Ako pritisak prekidača omogućava stvaranje portreta, gdje je tu mjesto za slikara? Onda se pojavio film. Što će ti knjiga, ako imaš film? Onda se pojavila video igra… Usprkos velikoj histeriji laika i akademika, ljudi i dalje posjećuju kazališta i kino dvorane i čitaju knjige i oslikavaju platna. Poanta je očita – nove ideje i forme privlače novu demografiju (čitaj: novac u modernom kontekstu), što uzrokuje rušenje pretpostavki stvaratelja i konzumenta prošlog aktualnog medija i, naravno, stvaranje određene razine odbojnosti prema novome. Sukladno tome, stari umjetnik strahuje za svoju aktualnost, kao što se stari vođa čopora bori za svoju već dugo stojeću poziciju.
Umjesto krvoprolića između formi, kako bi mnogi očekivali, javlja se udobna kohabitacija. Količinski se demografija razlikuje od medija do medija, ali publika je uvijek postojana. Kazališta i javna gledanja, primjerice, tisućljećima su dio čovječanstva u cijelosti, a vrijedi samo razmotriti religijske obrede starih kultura (određena šamanska plemena imala su inicijacijske rituale s teatralnim motivima prilikom kojih se šaman penjao na drvo pred plemenom) i antičku kulturu Sredozemlja. Jedina fluidna stavka medija i njegovih formi jest njihova društvena aktualnost, ali to je više pitanje njima pripadajućim umjetnicima nego njih samih.
… a statistika ne laže!
Velika umjetnička forma 20. stoljeća zasigurno je bila filmska forma, neupitno najopširnija u pogledu sveukupnog opusa tog vremena. Njegovo glavno distribucijsko sredstvo do globalizacije World Wide Web-a bile su kino dvorane. Uspješnost filmova ovisila je, i dan danas ovisi, barem s gledišta široko-tržišnih radova, o njihovoj posjećenosti prilikom box office opening perioda – prihodi ostvareni od dana izlaska do sljedeće nedjelje. Lako je uočljivo da, kada se samo pogleda popis najuspješnijih filmova u ovom segmentu, tržišno najuspješniji filmovi što se tiče prikazivanja u kino dvoranama izrađuju se baš sada, u suvremenom dobu (prije pandemije). Svakako, ovo se može sagledati i kao posljedica sve većih filmskih budžeta i veće dostupnosti kino dvorana.
Upravo problematiku mogućnosti iščeznuća kino dvorana s tržišta odlučio je definirati „The Hollywood Reporter“ putem online istraživanja koji se provodio u periodima studenog 2018., ožujka 2020. i lipnja 2020. godine. Iznenađujuće otkriće jest da u 2018. godini 53% ispitanika je u različitim nijansama preferiralo odlazak u kino dvorane, dok bi taj udio pao na samo 29% u lipnju 2020. godine, što je i dalje (naivno razmatrajući) nešto manje od trećine tržišta. Streaming servisi su pak u 2018. godini bili preferirani od samo 30% ispitanika, samo da bi u lipnju 2020. došli na 56%. Bitno je, kao i prije, uvažiti utjecaje trenutno i dalje aktualne pandemije. Za one koje zanima podrobnija spoznaja o financijskim pro et contra postulatima međusobne dinamike streaming servisa i kino dvorana, preporučuje se čitanje izvrsnog novinarskog djela Brandona Katza iz Observera na spomenutu temu.
Publika postoji
Bitno je kratko se osvrnuti na lokalne uspjehe kao dodatni dokaz daljnjeg opstanka kino dvorana, kao i očuvanja njihove relevantnosti, a kratka anegdota bit će (vjerojatno) dostatna. Nedavno je u kinu Tuškanac u Zagrebu bila najavljena retrospektiva na Šangajskog giganta retromodernizma Wong Kar-waija. Kako je uobičajeno, za potrebe retrospektive iz redateljevog opusa izabrano je nekoliko najistaknutijih djela. Među njima se i našao čuveni „In the Mood for Love“. Za njegovu je projekciju, naravno, zakazan jedan termin. Nakon što se termin ubrzo popunio, a potražnja je bila neviđenih razmjera, dodan je još jedan. Ni to nije bilo dostatno, pa je dodana završna treća projekcija. Možda jenjavanje pandemije ponovno vrati izgubljenu popularnost kinima…
Malom digresijom vrijedi naglasiti i ponovni uspon DVD-a i Blu-raya. Platforme poput Criterion collectiona uspijevaju medije koji su smatrani mrtvima uskrsnuti i dati im novo mjesto u potrošačkom svijetu. Specifičnim reklamnim dizajnom, kao i ekskluzivnim sadržajem i kolekcionarskim potencijalom ovaj medij postao je za njih izrazito profitabilan pothvat, a filmovi koji bivahu zaboravljeni osvajaju srca publike širom svijeta i to u restauriranim verzijama. Možde se isplati proizvoditi kvalitetno i s normalnom cijenom, bez obzira na kretanje tržišta!?
Nove mogućnosti – nove ideje
Paralelno pojavljujući se uz streaming servise, pojam bingeanja danas je među mladim generacijama dio svakodnevnog medijskog vokabulara. Povećanjem slobodnog vremena i dostupnosti proizvoda, mediji se konzumiraju u sve većim količina i u sve kompaktnijim intervalima. Odjednom koncepti poput ekranizacije Herbertove „Dine” u trajanju od petnaest sati nisu toliko daleki (kada bi se rastavila na manje dijelove). Filmovi duljeg formata, poput Watkinsovog 15-satnog dijela „Resan“ ili Bingovog 8-satnog dokumentarca „Tie Xi Qu“, konačno bi mogli dobiti svoju publiku, a upravo eksperimentacija s dužim formama omogućena je putem ovog pristupa što zasigurno neće ostati neprožvakano od nadolazećih autora. Svakako ne smijemo, u ime nostalgije, zanemariti otvaranje opsežnih novih vidika od strane internetskih formi. Tvrdoća je, kako neki lutalica kaže, obilježje smrti.
Hoće li Netflix i njemu slični ubiti kino dvorane, kao što je fotografija ubila slikarstvo? Neće, možda, ne možemo znati, vidoviti nismo… Možda će ga stjerati u kut, potpuni rub pozornice, gdje ni jedno svjetlo ne dopire i ni jedno naivno oko neće pomisliti da pogleda, ali neće kino dvorane (kao ni njegove konceptualne bliskoznačnice koncert i kazalište) sići s medijske pozornice. Uvijek će biti ovdje kao i svi ostali. Junak i junakinja neprestano se mijenjaju, ali svi ostaju dio komedije. A da se ovo završi kako je i započelo (jednom lošom parodijom), umije se reći kako „forma je prolazna, klasa je vječna“.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
