“Supruge” (T. Fisher): Iskra ljubomore otvara Pandorinu kutiju

„Toliko ga volim i ne mogu zamisliti da sam udana za bilo koga drugoga, unatoč specifičnosti naše situacije. To je poanta ljubavi, zar ne? Nositi se s prtljagom koju je tvoj partner unio u brak. A moj je unio još dvije žene.”

Znaš onaj osjećaj kada želiš samo jednu jedinu stvar, a sam spomen na alternativu ne dolazi u obzir? Ja ne. Najčešće se troumim i svakoj opciji pridajem jednaku važnost. Kada neodlučnost prijeđe u kidanje živaca, zamislim utrku opcija. Bez obzira na simpatije prema svakoj, pobjeđuje ona koja, po nekim suludim kriterijima, odnese najviše bodova. Neodlučnost mi ne predstavlja značajan problem. Osim što trati vrijeme, ali ga vjerojatno ne bih pametnije iskoristio pa je u redu. Čak je dobrodošla kada se nečega moram odreći jer još uvijek mogu birati, a to je vrijedna privilegija.

Neki ipak znaju što žele i spremni su prihvatiti pun kufer smeća i vući ga na leđima bez obzira na potencijalno bolje prilike. Iz mnogih iskustava znamo koliko prilagodbe i energije zahtjeva snažno zagrižena želja. No, vrag nikada ne spava, stoga svaki neuspjeh lomi na onome tko ga pokušava izbjeći. Onda se tu radi o hrpetini emotivnih sukoba, promjeni raspoloženja i neprihvatljivom ponašanju. U jeku napada bol odredi mjesto kojemu će nanijeti štetu, a psiha je vjerojatno najosjetljivije ratno područje na kojemu sukobi sa samim sobom završavaju kobno.

Periodična uloga supruge – beskonačno iščekivanje

Žene su sklonije planiranju, bar tako kažu. Vlada stereotip prema kojemu si osmisle tijek života i slijepo vjeruju da će tako i biti. Brak, djeca… ma znate već. Besmislice, ne vjerujem da je baš tako. Ali povijest je pokazala da su žene često na nesigurnom terenu, neshvaćene i potlačene, što vjerojatno opravdava sigurnost pohranjenu u planiranju i očekivanjima. Doza sigurnosti nikada nije na odmet.

Tim se stavom donekle vodila i Tarryn Fisher, autorica psihološkog trilera „Supruge”. Opisuje se kao prilično nestabilna autorica, stoga i kreira nestabilne likove. Nakon niza ljubavnih romana, odlučila se za triler u kojemu predstavlja Četvrtak. Ne dan u tjednu (radi se o simbolu), već ženu koja naizgled vodi sasvim običan život, a to ustvari i nije život. Normalan je samo četvrtkom, danom kada je ona supruga.

„Čekanje… Čekanje… To je ono što žene čine. Čekamo da se vrati kući s posla, čekamo da obrati pažnju na nas, čekamo da se lijepo odnosi prema nama – sve kako bi netko vidio i prepoznao našu vrijednost. Za žene je život samo igra čekanja.”

Četvrtak se našla u nezavidnoj situaciji. Koliko god djelovalo da ljubav nema granice te da ruši sve prepreke, ova knjiga pokazuje suprotno. Četvrtak je ograničena na nekoliko mrvica ljubavi svoga muža kojeg dijeli s još dvije žene. Seth je poligamist, a ona slijepo pristaje na takav suživot ne računajući na ljubomoru koja joj sve više ne da mira. Nezadovoljstvo zataškava idealizirajući Setha, braneći njegov način života i odluke. Banalnim razlozima pokušava utažiti glad za stopostotnom ljubavlju. Sve više svjesna kolotečine u koju se uvalila, dopušta ljubomori da upravlja njezinim mislima i postupcima. Kada jednoga dana slučajno sazna podatke o suparnici, počinje kopati po zabranjenom području tražeći odgovore za koje nikada nije postavljala pitanja.

Šokantnim saznanjima do zrelosti

Što se tiče recenzija knjiga, redovito se borim s porivom da otkrijem previše. Ovaj puta nemam tu potrebu jer je autorica maksimalno zapetljala radnju. Mogao bih ju raspetljavati do sutra. Ono čemu se nadaš prije i početkom čitanja, do kraja knjige se nekoliko puta preobrazi. Prvih nekoliko stranica djelovalo je iskopirano. Priča koju svi znamo. Vjerna žena čeka muža, trudi se udovoljiti mu što više može i nije naročito bistra. Nosi ružičaste naočale, a on ju ne ferma ni pet posto.

Nemam ništa protiv takvih knjiga. Sladunjavo i patetično je odlično za bezbrižno ljeto, bar po mom ukusu. Ipak, autorica se nije zadržala na bezbroj puta ispričanoj priči. Slijedi detektivski posao, susret s obje suparnice, sukob s partnerom i nekoliko nemilih događaja koji guraju spoznajni proces, dijelovi slagalice, recimo. A onda nevjerojatan obrat i rušenje, ne samo koncepcije koju dobrano izgradiš do kraja knjige dok misliš da znaš što čitaš, već i temelja.

„To je mana svih muškaraca; očekuju da ćete zauvijek ostati iste, pouzdane krave, ali žene se čitav život mijenjaju. Naša promjena može vam ili ići u korist ili vam biti na štetu, ovisno o tome kako se odnosite prema nama.”

Četvrtak se dobro snalazi. Brzo mijenja moje mišljenje i pokazuje da je itekako inteligentna. Ludosti pripisuje nezrelosti, a zatim se služi ozbiljnošću, oprezom i lukavošću te polagao grebe ispod površine. Doznaje da je Seth, blago rečeno, kaos. Sve što je o njemu znala bila je zabluda, lijepa iluzija bez mane. Tu započinje alegorija. Žena strpana u patrijarhalni model mora podići glas do točke pucanja svjesna da će biti gurnuta preko ruba.

Pogled u ogledalo – ožiljci prošlosti

Motiv koji bih svakako izdvojio je ludnica. U jednom intervjuu, autorica je rekla da joj je glavni prioritet oduvijek bilo slušati što žene imaju za reći. Znati slušati rijetka je vrlina, a nažalost nedostupna tamo gdje bi ponajprije trebala biti zastupljena. Pozamašni dio radnje vrti se oko ludnice. Bilo mi je nelagodno čitati dijelove koji opisuju ograničenja, gluhoću osoblja koje se drži pravila neprimjenjivih jednako na svakoga pojedinca. Lagana pojava klaustrofobije traži suočavanje. Je li moguće da životni padovi potaknu maštu da kreira nebuloznu priču? Kakav bi to pad trebao biti? Gubitak djeteta, tajne ili nešto dublje kao, na primjer, djetinjstvo i odgoj, roditeljski gard?

„Ženin najveći neprijatelj nada je da je sve umislila. Da je ona ta koja je luda, a ne okolnosti njezina života. Zanimljiva je emocionalna odgovornost koju je žena spremna podnijeti samo kako bi održala iluziju.”

Ovaj triler poseže za tajnama ljudske psihe. Sve što smo znali, naučili ili osjetili na vlastitoj koži trajni je ožiljak kojeg je moguće vješto sakriti, ali svejedno je tu. Danas postoje svakojake korekcije fizičkih mana, ali one psihičke teško se uređuju. Što donosi uvjeravanje, prodavanje priča, zavaravanje? Fisher nas vodi u prostranstva gdje je bijeg od stvarnosti jedini lijek. Uči nas da smo za neke bitke preslabi i da je iluzija idealan saveznik, sve dopušta, sve je moguće. Drugo je ono što pokazuje ogledalo. Ono je priprosto i nekreativno, nažalost i nepotkupljivo, a kad-tada svi škicnemo u vlastiti odraz. Prihvatiti ili razbiti?

Nakon pokušaja da primamljivo predstavim knjigu, za kraj slijedi nešto konkretnije. Jednostavan stil pisanja, promišljeni unutarnji monolozi, dijalozi bez odugovlačenja, konstantne novosti, brz tijek… Kao cjelina, knjiga je pitka, lako probavljiva tekstualno, a zahtjevna mentalno i emocionalno. Prenosi snažnu poruku o vrijednosti žene, potlačenosti, mentalnom padu uzrokovanom tragedijom i zavaravanju kao posljedici depresije. Bez razmišljanja preporučam ovaj zalogaj svim ljubiteljima nepredvidljivog i iracionalnog, a u konačnici i nesmotrenog.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.