Tea Režek (Prisoje): „Ovo vrijeme puno podražaja i promašaja zove na povratak korijenima”
U sklopu Močvarinog programa Vrelo zvuka, koji promovira etno, tradicijsku iworld music glazbu prošle je godine pokrenut ciklus koncerata pod nazivom „Nova hrvatska etno scena” kojim se promoviraju novi domaći izvođači ili oni ‘stariji’, ali koji imaju neki novi projekt.
Među ovim drugima je i Tea Režek, pjevačica koju smo do sada imali priliku upoznati u nekim drugim projektima, a sada se vraća u Močvaru s projektom Prisoje koji je baziran gotovo isključivo na vokalnim interpretacijama tradicijskih pjesama s područja cijelog Balkana. Prisoje će s Martinom Ladikom u Močvari nastupiti u četvrtak, 8. listopada, a uoči koncerta smo popričali s njom o novom projektu.
Za početak – što je i zašto Prisoje?
Ideja je došla od prijatelja Mite s kojim smo ćaskali jednom prilikom i spomenuo je koncept prisoje-osoje i da se zapravo radi o polaritetu sunčana-sjenovita strana. Kad sam kretala sama snimati i promišljati što bih i kako bih, sjetila sam se odjednom tog razgovora i tako je nastalo Prisoje kao sunčana strana brda/planine. Dodatna je dimenzija u tome što se mnoga sela u zemljama „regiona” zovu ili Prisoje ili Osoje pa me tim više privukla ta ideja povezivanja preko granica Hrvatske.
Prije nego si počela s projektom Prisoje djelovala si u ZborXopu i Kamenim babama gdje si pjevala s više ljudi. Kakav je osjećaj sada nastupati posve sama, je li i koliko teže sada u usporedbi s ranijim radom?
Sve ima svoje, s tim da moram istaknuti da, izuzev solo samačkih tradicijskih pjesama, tradicijska glazba jest kolektivna i najvećim dijelom višeglasna pa izvodeći sama gubim tu dimenziju, osim ako je sama ne stvorim nasnimavajući dionice na Zoomu. To mi je poseban izazov – da ne zvuči previše sterilno. Ja u više dionica, odnosno skup frekvencija iz istog izvora. Snalazim se pa koristim efekte, pjevam u bubanj, zdjele, namještaj da bih pokušala dobiti različitost dva glasa koja pjevaju zajedno, a tradicijska glazba nam tu pomaže jer svaki glas ima svoju izraženu ulogu koju je definiralo samo vrijeme. Drugi glas nekad podebljava, nekad poravnava, a nekad usporava, otežava. Kontrapunkt je prvom glasu pa moram ulaziti u razne uloge kako bih se približila onome što želim u svakoj pjesmi.
Pjesme izvodiš gotovo pa posve ogoljeno, samo vokal uz minimalnu pratnju bubnja, odnosno perkusija. Zašto si se odlučila na takav pristup?
Teško je pjevati i bubnjati istovremeno, a samo sam ja, pa htjela-ne htjela držim se ogoljenog, osnovnog. Mislim da je to na neki način i u duhu tih pjesama ili barem to tako sada vidim, a ne isključujem veći odmak i razigranost u svim smjerovima u budućnosti.
Kako odabireš pjesme koje ćeš izvoditi? Što je ono najvažnije u njima pa im odlučiš podariti novi život?
Kod svake pjesme koju krenem uvježbavati i „raditi”, rastrgana sam između njenog naslijeđa, višestoljetnih specifičnosti načina pjevanja/izvođenja i kreativne slobode, a da se ne izgubi njena srž. Na mom SoundCloudu se mogu čuti pjesme od Tužna jesam – pjesma s tibetanskom zdjelom, a iz okolice Siska (mog kraja inače), do nekih poput Javore iz Keića (tok Mrežnice) u kojoj sam htjela uloviti čak i falšanje sa stare snimke. Ovisi kako se razvije proces, ali većinom je tekst element koji me privuče. U zadnje vrijeme su me posebno zainteresirale tradicijske pjesme o depresiji i beznađu. Da se iskopati tu i tamo koja pa ih skupljam i nadam se održati koncert samo s takvim repertoarom. Pa tko preživi…
Posljednjih nekoliko godina tradicijska vokalna ostavština se malo-pomalo počela interpretirati i po, ‘ajmo ih tako nazvati, urbanim klubovima, prije svih preko zborova, ali sada imamo i tvoj projekt, ali i neke druge izvođače koji barem pjesmu-dvije izvedu a cappella. I Adam Semijalac (Bebè Na Volè) je ‘pobjegao’ od svojeg bluesa i snimio album posvećen hrvatskoj vokalnoj tradiciji. Kako to komentiraš? Jesu li ljudi počeli biti svjesni blaga koje se krije oko nas?
Mislim da tradicijska glazba izaziva neki dosta čvrsti stav kod ljudi, ili zaziru od nje ili se sve više okreću njoj za neku drugu vrstu inspiracije i kreativnosti. A i ovo vrijeme puno podražaja i promašaja naše civilizacije, na neki način „zove” na povratak korijenima. Znam sve više i više dragih ljudi koji pjevaju tradicijske pjesme i uživaju u njima, a ne definiraju se kao izvođači nego pjevaju za svoju dušu. To mi je baš drago, susrećem ih po različitim radionicama, koncertima. U mojoj mladosti takve stvari sam viđala samo kod Dalmatinaca, popiju koju i zapjevaju klapsku. Sada je to poprimilo puno šire razmjere.
U posljednje vrijeme se također dogodilo i pojavljivanje novih izvođača tradicijske i etno glazbe u Hrvatskoj. Kako to komentiraš? Imaš li nekog izvođača kojeg bi posebno željela istaknuti?
Uzbudljivo je i zanimljivo! Ivan Grobenski snimio je pjesmu Črna megla, snimljen i spot pa pogledajte. Koliko znam, radi na cijelom podravskom albumu, njegovo viđenje kraja iz kojeg potječe. Vedran Živković sprema nešto novo pod nazivom „Prokletije”, ali ne znam je li inspirirano tradicijskom glazbom, mislim si nekako da da… U svakom slučaju, njegov glas s pratnjom distorzirane tambure također treba popratiti.
Što možemo očekivati od tvog koncerta u četvrtak u Močvari?
Pjesme iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bugarske. Neke s bubnjem i dodacima, a neke samo glasovnom izvedbom. Publika će imati priliku zapjevati sa mnom ako želi. Veselim se!
Kako se snalaziš u cijeloj ovoj situaciji oko nedostatka koncerata i kulture u doba pandemije? Može li se iz ove situacije izvući i nešto pozitivno?
Moja sreća je ta da mi je pjevanje i sviranje hobi, a ne izvor prihoda. Ne mogu ni zamisliti kako je mnogima koji su izgubili perspektivu radi korone. Pozitivno, po meni, je to što se sve što se moglo, preselilo online. Recimo, sudjelovala sam na nekoliko online radionica pjevanja, poslušala nekoliko koncerata. Nije idealno, ali je dostupnije samim time što je na internetu, pa ‘ajde, barem nešto.
