Istaknuto
16.10.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Ove srijede Nova glazba donosi sedam glazbenih noviteta za koje možete glasati do one sljedeće i pet stranih prijedloga za slušanje.

14.10.2019.

Vrijeme čitanja: 11 minute Nismo se htjeli amaterski pozabaviti memom u rekreativne svrhe, nego analizirati memski potencijal sa stručnjakinjom za verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

Knjige

The Shadow Land: Momentalna želja za posjet Bugarskoj

23.04.2019. Marija AnušićFoto: Unsplash
Vrijeme čitanja: 4 minute

Za nekoga tko voli knjige, rad u knjižari predstavlja i slatko i gorko svakodnevno iskustvo. Slatko jer ste okruženi onime što skoro pa najviše volite u životu, a gorko jer ne možete to sve ipak imati, niti to sve možete povući doma u kakvom kamionu. Iako biste htjeli. Najviše na svijetu.

One koje se ističu u šumi korica

Svaki dan vidim stotine naslova, što poznatih, starih klasika, što novih, tek “ispod čekića” izašlih. Neke naslovnice su privlačne, neke manje privlačne, neke čak i odbojne iako se možda iza njih krije i kakav dobar tekst. I tako šećete po cijeli dan kroz tu šumu naslova i naslovnica želeći zaviriti u baš svaku mirisnu knjigu i sve nekako prožvakati odjednom. To se, također, ne može pa prošećete dalje i nakon nekog vremena one knjige koje već neko vrijeme gledate počnete manje primjećivati sve dok ne postanu samo već predobro poznati obrisi. Ali u mom slučaju jedna se knjiga isticala: The Shadow Land Elizabeth Kostove.

Ime autorice bestselera Povjesničarka bilo mi je poznato, naslovnica knjige nekako čudno privlačna: vrata kroz koja puca pogled na maglovita brda. Opis: mlada Amerikanka doputuje u Bugarsku gdje već pred vratima hotela nesretnim slučajem zadrži torbu stranaca kojima pomaže smjestiti se u taksi. U torbi se nalazi urna s pepelom stanovitog Stojana Lazarova. Tko je on? Tko su ljudi koji su otišli u taksiju i što je Stojan Lazarov njima, pitanja su na koja Kostova odgovara kroz roman, ali odgovara vrlo sporo, masivnim komadima teksta, obilazeći oko centralnih činjenica kao mačka oko vruće kaše.

Bugarska kroz oči Alexandre Boyd

Na početku romana susrećemo dvadesetšestogodišnju Alexandru Boyd koja pristiže u Bugarsku poučavati engleski jezik. Izmorena je od puta, pogriješila je hotel i želi se što prije dokopati tuša i kreveta. Ali avaj. Pažnju joj privuče stariji par u društvu markantnog muškarca srednjih godina. Nešto je na njima iznimno privlači i, dok se stariji ljudi smještaju u taksi, Aleksandra im požuri pridržati stvari, no tek nakon što odu shvaća, kako sam već spomenula, da je greškom zadržala jednu od njihovih torbi. Šok slijedi kad otkrije da torba krije urnu u prekrasnoj drvenoj i ručno izrezbarenoj kutiji. Urnu s pepelom Stojana Lazarova. Taksijem odlazi do svog hotela, a taksist koji je vozi pokaže se kao netko tko joj je bez obzira na novac voljan pomoći u potrazi za misterioznim ljudima. Njegovo ime je Bobby, sudirao je engleski jezik i živio neko vrijeme u Engleskoj pa samim time jako dobro vlada jezikom, što je u ovom slučaju olakotna okolnost.

U ostatku romana Alexandra, Bobby i pas Stojčo putuju kroz Bugarsku i kroz vrijeme kako bi pronašli neobičnu obitelj i složili slagalicu života Stojana Lazarova. Vrlo detaljno i pomalo usporeno pripovijedanje Elizabeth Kostove stvara prekrasne slike. Opisi nekih dijelova Bugarske, npr. manjih gradova ili sela, neodoljivo podsjećaju na mjesta u kojima su mnogi od nas proveli djetinjstvo: ceste pomalo zanemarene u održavanju, čak poneka konjska zaprega, dvorišta iza “kapija” u kojima se igraju djeca, žene čiste povrće ili rade kakav ručni rad… Kostova pripovijeda tako da izaziva nostalgiju za zemljom u kojoj nikad niste bili. Na svakoj postaji puta ovog neobičnog trojca upoznajemo novu osobu koja donosi još jedan dio slagalice iz života Stojana Lazarova. Saznajemo da je bio fascinantna ličnost, vrhunski glazbenik koji je imao nesreću biti nepodoban u godinama komunističke vlasti. Zbog nečega iz njegova života sada su u opasnosti i Alexandra i Bobby (kroz čitav roman nadala sam se da pas Stojčo nije ni u kakvoj opasnosti), ali i svi s kojima stupaju u kontakt. Lagane natruhe trilera podjaruju vatricu taman toliko da se stranice okreću brže dok uživate u mekom pripovijedanju koje bi me, da je kakav ručni rad, podsjetilo na fine prozračne, čipkane šalove koje pletu ruske žene i koje ne možete nabaviti u slobodnoj prodaji.

Roman koji je nastajao 8 godina

Ako vam se učini da je The Shadow Land roman po vašoj mjeri, prepuštam da otkrijete sami tajnu koja leži iza jedne urne s pepelom i jednog imena i prezimena.

Kako je Kostova vrlo pedantna spisateljica koja ulaže ogromnu količinu energije u skupljanje informacija i materijala za svoje romane, tako je i za ovaj bilo potrebno oko 8 godina (Povjesničarku je pisala čak 10) da ugleda svjetlo dana. Kroz tekst se osjeti da je svaki od prođenih putova temeljito istražen, da je svaka ulica posjećena i svaka informacija provjerena. Tako na kraju pred sobom imamo tekst koji se otvara i ljušti poput luka (ponekad isto tako izmami i suze). Svaki sloj otvara novo poglavlje: korupciju suvremene zemlje, njezinu bolnu povijest, sve kroz priču jedne naoko prosječne obitelji.

Nakon čitanja ovog romana prvi put u životu poželjela sam posjetiti Bugarsku. Dohvatila sam turistički vodič s police u knjižari i dugo proučavala kartu pokušavajući rekonstruirati put kojim su se Alexandra, Bobby i Stojčo kretali. Pomno sam pregledavala slike uklapajući ih u svoju mentalnu kostrukciju Kostovina svijeta lagano ga nadograđujući. Ono što je uspjela učiniti je da pripovjedačkom glasu u romanu dade dovoljno snage da prenese ljubav prema toj zemlji, da čitatelja zarazi željom da ju posjeti.

Elizabeth Kostova izvrsna je pripovjedačica koja zna dozirati napetost, zna uvući u priču i, iako njezine romane ne bih svrstala u vrhove književnosti, beskrajno su ugodno društvo. Ovo može biti jedan sasvim osoban osvrt potaknut iskrenim uživanjem u tekstu i željom da to isto uživanje s nekim podijelim.

Hoćemo prijevod!

Ono što bi moglo otežati čitanje i samu nabavku knjige je to što je The Shadow Land posljednji Kostovin roman koji još uvijek nije preveden na hrvatski (ovim putem apeliramo!), ali ako ga ne nađete u knjižari, primjerak je dostupan i u knjižnici. Znate kako se kaže: tko želi nađe način, tko ne želi nađe razlog.

(Visited 132 times, 2 visits today)

Komentari