“The Slow Rush” (Tame Impala): Sve ostaje na dobrom pokušaju

Prošlo je pet godina otkad je “Currents” vidio svjetlo dana i jako brzo postao kruna u diskografiji Tame Impale. Kevin Parker je utjecajem R&B-a i funka napravio album koji će se držati kao jedan od glavnih predstavnika prošlog desetljeća. “The Slow Rush” izlazi kao četvrti nastavak na njihovu priču o uspinjanju do samog vrha.

Kada pričamo o Tame Impalinom novom albumu, moramo spomenuti ponovnu promjenu smjera što se tiče utjecaja. Za razliku od prošlog, ovaj album više istražuje elemente diska, acid housea i popa, područja koja Kevin još nije imao prilike istražiti. Kao suma svega toga Tame Impala izbacuje album koji nije toliko direktan i primjetan, nego je više pozadinski nastrojen.

Iako je produkcija na albumu zanimljiva i inovativna za njih, nekako dobivam osjećaj da su htjeli ovaj album napraviti pasivnijim od ostalih. Nije to nikako negativna stvar, ali je drugačija. Pogotovo uzimajući u obzir da je to isti bend koji je izbacio pjesme poput Elephant i Half Full Glass of Wine.

Slabije točke albuma

Kada pričamo o pjesmama na albumu, postoji nekoliko njih koje moram izdvojiti, a objasnit ću i zašto. Jedna od njih je Tomorrow’s Dust, koja zbog svoje progresije od 2 akorda postaje repetitivna i zamorna. Instant Destiny ima jako muljavu ritam sekciju zbog koje pjesma gubi na svojoj prezentnosti.

Breathe Deeper je puno bolji primjer kako ritam sekcija može zvučati precizno i čisto, ali ona nema dovoljno raznolikosti u sebi da bi mogla opravdati šest minuta istog reverba i delayja. Glimmer nije trebao uopće biti na ovom albumu, pogotovo zbog dijaloga na početku pjesme u kojem raspravljaju kako će bas zvučati bolje. Zvuči pomalo djetinjasto i neoriginalno.

Lost in Yesterday favorit izdanja

S druge strane, pjesma Posthumous Forgiveness daje ovom albumu novu dubinu. Tekst je inteligentan i tjera na razmišljanje, dok je instrumental zanimljiv, s izraženim perkusijama i vokalom koji je dosta procesiran, ali čujemo i dalje naznake originalne trake. On Track govori o tome kako treba postupiti kad život postane težak i kako uvijek treba ostati na pravom putu.

Instrumental je dosta jednostavan, ali efektivan i njegova gradacija drži slušatelja, pogotovo na prijelazu. Lost in Yesterday kao jedan od singlova s albuma, ujedno je i jedna od najsvjetlijih točaka albuma, s bas linijom koja je suptilna, ali zarazna. Efekti koje je Kevin koristio u pjesmi se jako uklapaju u cjelinu novog zvuka koji je predstavljen na ovom albumu. Is It True pruža plesni ritam na koji se osoba mora gibati i jedna je od rijetkih pjesama na albumu koja nije toliko ukrašena efektima, nego je ‘sirovija’ od ostalih, i to joj jako paše.

Jedna stvar koja je neoprostiva jest zanemarivanje singla Patience koji se nije pojavio na albumu. Izlaskom nje kao singla, mislio sam da će to biti više smjer u kojem će se novi album kretati, ali nažalost, nije.

Da je bila uključena, vjerojatno bi mi završila u istoj rečenici s Posthumous Forgiveness. Pogotovo zbog klavijatura i ritam sekcije koji su se toliko lijepo uklopili. Uz to, na prijelazima i fillovima na ritam sekciji činele nikada nisu zvučale bolje zbog efekta dekompozicije nakon udarca.

Fanovi albuma “Currents” će jako uživati u ovom izdanju jer pružaju dosta sličan osjećaj prilikom slušanja, iako se razlikuju u stilu. S druge strane, ljudi koji više preferiraju “Lonerism” i “Innerspeaker” možda će smatrati ovaj album pasivnijim i dosadnijim u usporedbi s ostalim albumima. Osobno se više priklanjam drugoj skupini ljudi i smatram da je ovaj album dobar pokušaj, ali da definitivno neće doseći razine ostalih albuma.