Top 10: Najbolji albumi druge polovice 2023.

Došli smo do kraja godine. Jedva, a opet prebrzo. Krenuli smo s prvim mjesecima kreativno, dinamično i maštovito, a tu smo vam složili Top 10: Najbolji albumi prve polovice godine.

Druga polovica nije bila previše plodonosna za glazbene albume. Veliki diskografi naštancali su ih stotine – neke ne možete ni do kraja poslušati, kod dobrog dijela ne znate ni što ste slušali nakon kraja, a onaj kvalitetni dio uglavnom je trebalo tražiti u sjenama.

Napravili smo pregled ponajboljih izdanja druge polovice godine, a prema lirici, pa i zvuku u svoj žanrovskoj šarolikosti njihova okruženja, možemo reći da je malo tko sretan, ispunjen i optimističan. Znate i onu staru, kad je čovjek čemeran i nesretan, najkreativniji je. Pitanje je: treba li u 2024. žrtvovati dobru glazbu za sreću?

Zoster – „Najgori”

Najgori je najbolji! Najmračniji je Najgori! Zoster peti album servira nakon što je Tadija kapao i koračao rijetkim eterima, mračnim stranama streaminga i povremenim slikama na YouTubeu kroz niz singlova.

Tadija je dobio svoj cjeloviti zazorni muzički portret kao fikcijski lik u koji je lakmus papir, presjek, srž, prototip i model post-balkanskog čovjeka. Tadija je antipod onome što suvremeni žargoni u trendu promoviraju kroz samoafirmacije, pa tako najbolja verzija sebe u Tadiji dobiva ono suprotno – najgore od sebe, a najgori je posljedica svih naših tradicijskih vrijednosti taljenih u tranzicijsko i post-tranzicijsko doba koje je upravo i izvuklo najgore među ljudima.

„Najgore” je što kroz deset pjesama želite plesati zahvaljujući dub dionicama i synth ukrasima. Mario Knezović je vrhunski tekstopisac i kreator zazora svojim slikovitim pričama koje preporučujemo i da nadogradite gledanjem njihovih videospotova. U maestralnost ovog albuma moći ćete se uvjeriti i u Tvornici početkom 2024.

Dimitrije Dimitrijević – „Leđa mala”

Dimitrije se na drugom studijskom albumu pronašao u stilskom kaleidoskopu. Kad biste njegove sanjive i pripovjedačke dionice vokala izolirali od devet glazbenih podloga, ne biste pronalazili previše soničnih spona i spojnica, no upravo je on vezivno tkivo albuma koji mu, unatoč razigranosti žanrova, stilova i zvukova, daje koherenciju i cjelovitost kao pjesnik i pjevač.

„Leđa mala” Dimitrija Dimitrijevića istražuju raznolikost ljudskog iskustva kroz refleksivne tekstove nadahnute gašenjem okoline i slušanjem melodije nutrine. Dimitrijević izražava složenost ljudske transformacije i osjećaja izgubljenosti, ali istražuje pritom i znatiželju u bivanju. Jedno od najljepših i najtoplijih izdanja godine.

Zvučni zid – različiti glazbenici

Šund, smeće, konfekcija, formulaičnost, rima na razini vrtića i maštovitost na razini osnovnoškolskog Lidrana nekako su odrednice hrvatske zabavne glazbe i estrade. Zbog toga često govorimo kako sve zvuči isto, kako je hrvatska glazba zapela u vremenu, ali samo se radi o isticanju onih koji imaju mašineriju i interese iza sebe i ne mare za istraživanje glazbe, zvuka, sinergije i međusobnog nadahnuća.

Projekt Zvučnog zida je suprotna strana tog pola kao poprečni presjek ljepote hrvatske alternativne scene, kako je zovu i nevidljivom, a kroz njezinih petnaest pjesama koje najbolje zvuče na dvostrukoj ploči čut ćemo kako se (mlađe generacije) domaćih glazbenika prilično hrabro i uspješno usude kročiti u područja glazbe koje nećete dobiti na formatiranim radijskim postajama ili režimskim medijima. U svakoj pjesmi naći ćete teksturu, finesu i zagonetnost zbog čega je izdanje samo po sebi i svojevrstan vodič za početnike hrvatske alt-scene ili ground-zero scenske eksperimentalnosti.

Nemanja – „Voodoo Beat”

Luka Šipetić – momak iza lika nemanje – razvija zvučni misticizam i u trećem albumu znakovito nazvanom „Voodoo Beat”, nastao kao disko adaptacija mita o Orfeju i Euridici. Ovaj uradi-sam-album je pun beatova sa spektrom udaraljki o lepezu podloga pri čemu će nemanja rastegnuti jedra svoje glazbene lađe od Korzike preko Španjolske, Atlantika, do Kolumbije pa opet prijeko do izvorno afričkih i onih koloniziranih obala Amerika.

Afro-karipski ritmovi dominiraju produkcijom ove elektroničke priče, a često upogonjuju karakteristične zvučne efekte, kao što su zvučni uzorci iz prirode (ptice, valovi, džungle) ili ambijentalni zvukovi za osjećaj pejzaža.

Korištenje različitih slojeva ritmova, perkusija i melodija tako doprinosi vizualno potentnom i opojnom aranžmanu prvenstveno plesnog albuma. A tek kad ga čujete uživo, shvatit ćete koliko se nemanjini kaleidoskopi međusobno nadopunjuju i pretapaju na samoj pozornici. Konzumirati bez alkohola!

Embassy 516 – „Trans.”

Više od desetljeća nakon debitiranja s albumom „Surveillance of the Environment”, kojem je na pola puta uslijedio nastavak Correlation, eksperimentalni audiovizualni kolektiv Embassy 516 završava svoju konceptualnu trilogiju zasnovanoj na komunikološkoj teoriji masovnih medija.

„Trans.”, objavljen za Geenger Records, je stvarni vrhunac njihove glazbene trilogije. Nakon pet godina rada album se ističe naprednom slojevitošću, tehničkom preciznošću, donoseći svježinu i inventivnost u žanrove poput shoegazea, dream popa, indie rocka i alternative.

Svaka pjesma odiše promišljenim teksturama, melodičnim inovacijama i snagom instrumenata. Produkcija Žarka Dragojevića pruža izvrsnu ravnotežu između gitara, niskih tonova i bubnjeva, stvarajući čistu i dobro posloženu zvučnu sliku koja komplementira njegove prilično filozofske tekstove koji će se svojim motivacijama približiti i Zosteru i Dimitrijeviću s ove liste.

Azbestni krovovi – „Roj Osa”

Nije nimalo čudno da „Roj osa” zvuči kao soundtrack, i to vrlo apokaliptični ili postapokaliptični. Braća Alen i Nenad Sinkauz, pisali smo, moderni su kreativci s granice glazbe i filma koje su oženili svojim eksperimentalizmom, a sve je to koordinirao njihov vjerni suradnik Marco Quarantotto.

Sva tri su imena poznata sa Zvučnoga zida, ali u svom cjelovitom i dugosvirajućem prvijencu mogu se nazvati zvučnim ekvivalentom galerije modern apstraktne umjetnosti, prepunih nepravilnih, skokovitih, isprekidanih, meandriranih linija. Azbestni krovovi s prethodnicima liste dijeli melankoliju, ali i produbljuje tjeskobu i suspense elektroničkim zvukovima koji će vas itekako uznemiriti.

Debitirali su albumom „Azbestni krovovi” na nezavisnom labelu Kopaton records, a ovo se improvizacijsko čudo široj regionalnoj publici predstavilo kompozicijom Vexed na izdanju Zvučni zid – revijom najboljih alternativnih ostvarenja nasuprot estradnoj konfekciji. „Roj osa” predstavlja Nenada Sinkauza na električnoj i MIDI gitari, elektronici i obradi uživo, Alena na basu za elektroničkim komandama te Marca Quarantotta na bubnjevima i perkusijama.

Pocket palma – „III”

O pocketićima se u zadnje vrijeme jako puno priča u kontekstu kritike i spočitavanja napuštanja retro zvuka synthwavea kojeg su etablirali eponimnim albumom i „Atomima” kao nasljednikom. No „III” je pametan, svjež i promišljen korak ka rastu jer ne želi od benda isti zvuk, isti potpis, isti stil i isti osjećaj na albumu.

Trojka je puno zrelija, hladnija, gnjevnija i većeg otpora, a ističe se pojedinačnim igricama svakog od troje članova. Luka Vidović na njemu si daje više vokalnoga prostora negoli na prethodnicima, a u jednoj od osjetljivijih i nježnijih numera zapjevao je i gitarist Bruno Žabek, poznatiji u tom svojstvu u autorskom bendu Djeca. Ako Brunin glas znate iz Djece, ovdje bi vas mogao potpuno zavarati. Mene svakako jest.

Iako album donosi fillere kojima se popunjavaju rupe u promjenama benda, ovo je soundtrack tranzicije pocket palme i strašno me zanima kako zvuči sljedeća etapa. Album je savršen i za slušati gramofonu i gledati u taj prekrasni dizajn dok se vrti pod iglom!

Natali Dizdar – „Blues po kišnim plažama”

Možda je nepošteno u odabir albuma uvrstiti EP, ali Natalin „Blues po kišnim plažama” je kompaktno, džepno jesensko izdanje kojim podjednako vladaju njezin blago nazalni, ali podatan vokal i razvijene gitarske dionice.

Nenametljiv, fluidan i opojno melankoličan, EP je očita međustepenica prema nekom većem uratku, a na kojeg čekamo godinama. Dosljednosti i estetskoj prepoznatljivosti treba aplaudirati. EP je sačinjen od pojedinačnih, samostojećih singlova, a opet uspijeva biti upravo mini-album, njena vinjeta bluesa.

Miach – „Insomnia”

Album je stvoren za klupske podije bez ijednog filera, unatoč činjenici da se čuje ono što ona sluša od svjetskih pop trendova i da ni po čemu album nije inventivan, nije ni generička konfekcija. Ako mlada žena želi sebi skrojiti idealni plesnjak, onda je ovo osobno pismo ili playlista za DJ-ja, a ni u jednom momentu, pa čak ni kod sporijih baladnih brojeva, neće umoriti ili otjerati na pauzu. Pogođenog naziva (prema jednoj od pjesama što odjekuje Duom Lipom) Miach ima soundtrack za bdjenje, cjelonoćno plesanje, nostalgičnu nesanicu.

U kombinaciji sa sve češće viđenim dubrovačkim producentom Lockroomom (Mihovil Šoštarić), s kojim autorski formira svoj zvuk, Miach suvereno gradi svoju personu, ali i scensku poziciju.

Imati istog producenta otpočetka plete snažnu sinergiju, osiguravajući dosljednost zvučnog identiteta i autentičnosti izvođača. Producentski kontinuitet potiče kreativne eksperimente, razvija dublje razumijevanje umjetnika i jača marketinšku prepoznatljivost, a s publikom neminovno stvara emocionalne spone – svi mi okidamo na prepoznatljive elemente u nekom djelu.

RODEO – „Many Ways Out”

Kad čujete da je Anna Moor u još jednom glazbenom projektu, onda tražite prvu priliku da ga čujete. Jedan o njezinih mnogobrojnih projekata RODEO prezentirao se na engleskom jeziku u očekivano drukčijoj maniri od onog što od nje kao pjevačice znamo i očekujemo.

Upravo zato je toliko uzbudljiva kao scenska persona bez imalo mira. U Rodeu se oglašava kroz zvukove indie rocka, iako album itekako podupiru razgranate jazz dionice koje su mi legle toliko da sam ga kod prvog slušanja preslušao triput na autocesti Zagreb-Rijeka, zbog čega mi se sada čini da je izvrstan album za putovanja. Kontekst oblikuje ugođaj, a i dojam.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.