Dokukutak: Jedinstvena kolektivna uspomena (“Trst, Jugoslavija”, A. Bozzer)
Živim u Rijeci i nemali broj puta s roditeljima sam otišla do Trsta, naročito u trenucima kada mi je za neku posebnu priliku trebala nova odjeća. Ne sjećam se jesmo li se ikad vratili kući bez da su se moji ukućani žalili kako se više ne isplati ići jer “za iste novce kod nas možeš kupiti istu robu i pritom ne potrošiti pol rezervoara” te da “više nema nijednog pravog dućana” jer “nije Trst ono što je nekad bio”. Onda krenu priče o prvim jaknama i satovima koje su ondje kupili, o teti Lili koja je bila najveća dama u našem kraju što se uvijek potvrđivalo pričom da je i do dva puta tjedno odlazila u Trst ili o novom novcatom frižideru koji je s krova nonotova auta pao na tršćansku cestu (srećom, samo na cestu).
Premda ja i dalje rado odem tamo jer moja mama ondje nekako radije razriješi kesu negoli u Rijeci – bit će nostalgije radi – Trst mi je življi kao uspomena mojih bližnjih, negoli grad sam po sebi. A da je taj grad lijepa kolektivna uspomena svih bivših Jugoslavena, pokazao je novi dokumentarac talijanskog, tršćanskog redatelja Alessia Bozzera Trst, Jugoslavija. U talijansko-hrvatsko-bosanskoj koprodukciji, Bozzer donosi 62 minute materijala koji tumači koliko je i zašto taj talijanski grad značio na bivšem jugoslavenskom prostoru.
Od starih snimaka i novinskih članaka do živih svjedočanstava starih Tršćana, povjesničara, intelektualaca i umjetnika te nekadašnjih graničara Trst, Jugoslavija stvara mozaik iskustava vrlo specifičnog i interesantnog vremena i prostora. Nevjerojatni podaci tvrde da je u ono vrijeme vikendom u Trst pristizalo oko 100 000 Jugoslavena iz svih krajeva bivše države u nakani da se opskrbe svime što socijalizam nije omogućavao: raznovrsnom odjećom (u prvom redu trapericama), slasticama, kavom, nakitom, tehnikom – svime što je predstavljalo kapitalistički luksuz koji unutar granica Jugoslavije nije bio dostupan ili je bio preskup.
Suradnja socijalizma i kapitalizma
Tako je Trst postao jedinstveno mjesto na svjetskoj karti gdje, kako kaže jedna od reportaža onog doba, kapitalizam i socijalizam surađuju “mnogo i pošteno”. I premda bi se o poštenju dalo raspravljati jer dobar dio dokumentarca govori o nevjerojatno maštovitim nastojanjima da se prevari jugoslavenska carina i talijanska financijska policija, količina prodane robe u najmanju ruku fascinira. Brojke dinara, lira i nakrcanih plastičnih vrećica koje su se okretale na danas pustom Ponterossu ne možemo ni zamisliti. O gužvama na granici, prepunim vlakovima i nebrojenim autobusima da ni ne govorimo.
Trst, Jugoslavija nudi iskrenu i zaokruženu sliku pojedinačnih sjećanja u kojima se jedan cijeli kolektiv ljudi može prepoznati. Pritom je naglasak dobro postavljen na nesrazmjer grada danas i nekad. Danas usputna stanica, a za generacije koje su živjele i odrastale u Jugoslaviji, Trst je bio jedinstvena i nezaboravna pojava, jedno od najposebnijih trenutaka mladosti.
Upravo se to prepoznalo kada sam ove nedjelje u dvorani Art-kina Croatia gledala film. Bilo mi je jednako zanimljivo ono što vidim na platnu i reakcija gledatelja koji su me okruživali. Mnogi su neprestano kimali glavama, osmjehivali se te šapatom komentirali i potvrđivali sve što su gledali. Ova je identifikacija gledatelja s dokumentarcem bila izrazito simpatična pa unatoč tome što je sam materijal na trenutke bio pomalo repetitivan i nesustavno iznesen, ovo iskustvo vrijedno je gledanja – bilo da ga nakon toliko godina iznova proživljavate ili mu prvi puta svjedočite. No, nikako sami. Povedite roditelje, rođake, djedove i bake. Bit će im drago!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
