“Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete” (Arterarij): Rituali žalovanja
Nova predstava umjetničke organizacije Arterarij svoju je premijeru imala 18. lipnja u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla u sklopu manifestacije Ljeto u Tehničkom. Komad nosi naslov “Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete” te je, kao i prethodne predstave iz Arterarijeve radionice, dokumentarno-angažiranog karaktera. Umjetnici ovoga puta postavljaju pitanje gubitka i kako se s njime nosimo.
“Proživljavajući prethodnih mjeseci globalan pa i lokalan period teške krize u vidu pandemije, karantene te zagrebačkog potresa, postali smo svjedoci gubitka u njegovom suštinskom obliku. Neki su gubitci bili materijalne prirode, a neki emocionalne, zdravstvene ili pak egzistencijalno-životne. Utoliko nam se čini kako ‘Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete’, nenamjerno nastaje u vrlo aktualnom trenutku”, stoji u programskoj knjižici predstave.
Srećom, predstava ne nasjeda na mogućnost doslovnog aktualiziranja ili pripovijedanja minulih događaja i gubitaka (čega će u umjetnosti nedvojbeno biti), već se estetički i etički stilizirano bavi gubitkom kao takvim. Ovdje nema riječi o uzrocima, nekim minulim tragedijama i krivnjama, i upravo je to izbjegavanje doslovnosti odlično, no samim time publici izazovnije za razumijevanje.
Predstava je autorski projekt Romana Nikolića u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak te glumicama / izvođačicama: Ladom Bonacci, Sašom Naumov i Marijom Šegvić. Publika i pozornica u istoj su ravnini, a jednostavna scenografija sastoji se od nekoliko srebrnih ventilatora, crnih stolaca i balona u istoj boji. Izvođačice su odjevene u svakodnevne kostime, što uz sivo-bijeli pod scene ostavlja dojam običnosti, ciljane jednostavnosti i ogoljenosti izvedbe.
Rituali žalovanja
Gledatelji tako prate otkrivanje gubitaka triju izvođačica, koje se s istima bore na različite načine: ležanje, sjedenje, pušenje, umrtvljenost, (pretjerano) jelo, čišćenje životnog prostora, skrivanje, (pretjerana) fizička aktivnost, a često i bježanje od drugih. Drugim riječima, čine sve ono što činimo i mi sami. Kada izgubimo blisku osobu, ljudi oko nas, poznati ili manje nam poznati, često ne znajući kako pomoći, izgovaraju unaprijed pripremljene prazne riječi – upravo je takav, snažno dojmljiv dijalog s karmina, koji izgovara glumica na početku izvedbe. Drugi nas pak osuđuju – pogledima ili riječima jer se naši rituali žalovanja kose s njihovima.
Komad obiluje neverbalnim, tjelesnim sekvencama koje ostavljaju mjesta za interpretaciju. Do kraja predstave proviruje i unutarnja motivacija stvaranja, odnosno rada na komadu. Izvođačica Naumov doživjela je majčinu, a Šegvić očevu smrt.
Glumice / izvođačice na sceni nose svoja privatna imena, što je uz oslanjanje na fizički teatar, fragmentarnost dramaturgije i poneko rušenje četvrtog zida definitivno već prepoznatljiv Arterarijev potpis. Od ulaska do naklona Marija Šegvić nadigrala je kolegice svojom cjelokupnom pojavom na sceni, igra jednostavno, no precizno, kao i u prethodnoj Arterarijevoj predstavi – na visini zadatka i bez viškova.
U vremenu kada tuđi gubici, tragedije i smrti, bili oni privatni ili javni, tabloidno privlače ljude do krajnjeg voajerizma, Arterarij je ponudio hermetičnu, artističku predstavu. Možda najhermetičniji njihov komad do sada odgovor je na prizemnost svijeta u kojem boravimo, a čije ćemo posljedice tek početi živjeti.