“Sakrij se negdje daleko. Do smrti.” (Arterarij): Snažna predstava o govoru mržnje i virtualnom nasilju
“Sakrij se negdje daleko. Do smrti.” nova je predstava umjetničke organizacije Arterarij. Autorski tim propituje kako računalna stvarnost lako prelazi granice te ulazi u okvire ljudske realnosti. Rezultati tog istraživanja su porazni – slova na ekranu uzrokuju tugu, suze, nemoć, fizičku i emocionalnu patnju i bolest. Svijet u kojem se događaju ubojstva zbog broja lajkova, u kojem se snimaju vlastita samoubojstva – zastrašujuće je naopak, no potresno stvaran.
Arterarij je putem natječaja izabrao studente (redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić i dramaturginja Dorotea Šušak) završnih godina zagrebačke Akademije dramske umjetnosti kojima je pružena prilika za rad s profesionalnim glumcima te prva samostalna profesionalna produkcija. Predstava se mahom bavi govorom mržnje na društvenim mrežama i u online svijetu općenito. No pogleda li se šire, govor mržnje svuda je oko nas – u tramvaju, na cesti, u učionici, na uličnom grafitu, kod kuće – suočavamo se s njime privatno i javno. Nije li zastrašujuća činjenica da se sintagme Srbe na vrbe, Ubi Srbina, Cigiću… počinju prihvaćati kao nešto uobičajeno – malo-pomalo postaju dijelom uličnog folklora, koji možda ne prihvaćamo, ali ga svojim ignoriranjem dopuštamo.
“Sakrij se negdje daleko. Do smrti.” naslanja se na poetiku ranijih Arterarijevih predstava – izraženi elementi fizičkog teatra, fragmentarna dramaturgija i reducirana količina replika. Također, predstava je komornog tipa, igra se pred 20-ak ljudi, u jednoj sobi (izvodi se na drugom katu zgrade u Đorđićevoj ulici, u prostoru Inicijative mladih za ljudska prava). Podaci koji se iznose u predstavi prikupljeni su iz medija te od stvarnih ljudi – žrtava online nasilja. Sve je dakle, u predstavi – istina. Također, izravno se spominju i neki poznati slučajevi, točnije oni u kojima su govoru mržnje bile izložene osobe iz hrvatskog javnog života. Posezanje za našim celebritijima srećom nije otišlo predaleko, a stilizirano su u predstavu umetnuti nedavni slučaj grupnog silovanja u Zadru i Facebook “grupe mržnje” (u kojima se tinejdžere želi isključiti iz zajednice, pa i nagovoriti da snime vlastito samoubojstvo).
Efektno je razbijen četvrti zid, pred sam kraj predstave, kada publika dobiva svojevrstan “making of” predstave. Dobar je to potez kojim publika može malo predahnuti od težine same tematike predstave, no samo nakratko – saznajemo naime kako su prikupljani empirijski podaci za predstavu. No čak i banalni lažni profili dvoje glumaca uvukli su ih u polje virtualne mržnje, prouzročili nelagodu i pokazali kako mržnja i nasilje nemaju stvaran povod. Jer meta su oni koji idu u crkvu, oni kojima je otac rođen u Beogradu, oni koji imaju nepopularnu boju kose ili odjeće, oni koji su gay, oni prosječni ili po bilo čemu posebni… Meta smo zapravo svi.
Režiju predstave potpisuje Christian Jean-Michel Jalžečić, dramaturgiju Dorotea Šušak, no komad je ustvari autorski projekt redatelja, dramaturginje i glumaca/izvođača. Za odabir jednostavnih i svakodnevnih kostima zaslužna je Ana Fucijaš. Mladi profesionalni glumci Paško Vukasović i Marija Šegvić igraju prije svega točno i precizno, bez ikakvih viškova. Pred nas odlično donose vrhunce verbalne i fizičke agresije, da bi već za nekoliko trenutaka bili transformirani na drugoj stani ekrana – poniženi, jadni i sami u svojoj borbi.
“Sakrij se negdje daleko. Do smrti.” namijenjena je svima, bez obzira na dob, no nemoguće se oteti dojmu kako je nužna (i krajnja!) potreba da je (po)gledaju hrvatski srednjoškolci, kako bi jednog dana nasilje na društvenim mrežama činio tek pokoji izoliran slučaj. Porazne statistike pokazuju da govor mržnje postoji u svakoj hrvatskoj školi, gotovo se svaki tinejdžer s njime susreo – a nedvojbeno je da se radi o višestruko raširenoj pojavi kojoj nedostaje društvene pozornosti.
Mržnja i nasilje nemaju i ne trebaju povod, agresija se lako iz virtualnog seli u stvaran svijet, prodire duboko u čovjeka, oduzimajući mu temeljno ljudsko pravo – slobodu. Predstava “Sakrij se negdje daleko. Do smrti.” nastavlja Arterarijev niz angažiranog teatra, poziva na djelovanje – institucije, ali i obične građane.
