„Bura” (Arterarij i Teatar &TD): Migrantska kriza i selektivno propusna Europa
Nadam se da nikada nisam napisao da umjetnost ima snagu promijeniti društvo. Ako jesam, sada bih to povukao. Svršeni glagoli odišu zrelošću koju je ponekad dobro istaknuti, ali njima treba oprezno baratati, tako da ću se ispraviti. Smatram da umjetnost ne može promijeniti društvo, ali ga može mijenjati. Proces i konačan rezultat udaljeni su tisućama svjetlosnih godina ako pričamo o društvenoj promjeni. Umjetnost je jedno od sredstava promjene, no samo postojanje ne podrazumijeva i ispravnu uporabu. Štošta je čovjeku pri ruci, a nema blage veze kako se time ispravno poslužiti.
Dugo sam smatrao da je kazalište od svih vrsta umjetnosti najsnažniji agens edukacije, da otvara um i potiče izgradnju lijepih osobina, ponajviše suosjećanja. Mislim da to ipak nije slučaj. Publika kulturne sadržaje uzima zdravo za gotovo, radi razonode ili nekog oblika znatiželje. Malo je onih koji se žele ili usude poistovjetiti s pričama postavljenim na kazališne daske. Tako da kazalište nije u prednosti, osim kod mene, ali taj stav, nažalost, ne mogu generalizirati.
Ukratko, efekt teatra uvijek postoji, katarza je više ili manje prisutna, no traje do izlaska iz dvorane. Svi smo opterećeni raznim glupostima, u procesu smo koji nas konstantno mijenja, a promijenjeni smo onda kada iskustvo iskristalizira i glavu i rep. Nema tu mjesta za druge, čovjek je individua. Premda voli znati sve o svakome, rijetko kada će uskočiti u tuđu svakodnevicu. To je njegov/njezin problem, koga briga.
Podsjetnik na nedužne žrtve
Ljudi ne znaju što je uistinu mir, to ne postoji. Konstantno se događaju užasne stvari s kojima je svatko od nas upoznat, zahvaljujući globalizaciji. Navodno je povezanost preduvjet za iskazivanje solidarnosti, ali proces globalizacije je, rekao bih, kontradiktoran i ne treba ozbiljno shvaćati sve njegove navodne prednosti.
Da ne duljim, na razmišljanja koja sam podijelio potaknula me predstava „Bura”, koju je režirao glumac Romano Nikolić u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak. Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije Arterarij i Teatra &TD. Izvedba se bavi temom izbjeglištva, ali i nepravdom koja se slama na leđima bespomoćnih. Arterarij često reagira na problem slobode i diskriminaciju, netoleranciju i stigmatizaciju potrebitih, a i ovoga je puta iznjedrio aktualan umjetnički komad.
Romano Nikolić publiku je kroz predstavu „Bura” podsjetio na događaj iz 2015. godine, kada je svijet obišla fotografija mrtvog Alana Kurdija. Riječ je o trogodišnjem dječaku kojeg je voda izbacila na pješčanu plažu u blizini Bodruma. Naime, njegova je obitelj pokušavala pobjeći od građanskog rata koji je tada bjesnio u Siriji i skrasiti se na nekom boljem mjestu. Ta je ideja spletom okolnosti propala, a Romano je odlučio ne dopustiti da priča ode u zaborav pa je Alanu udahnuo novi život. U predstavi igraju Frano Mašković, Luka Knez i Iva Kraljević, a pojavljuje se i Semih Adigüzel, koji donosi dokumentarno i aktivističko iskustvo života u egzilu.
Ružna strana plaže
Izvedba je pomalo apstraktna. Nema tu puno čiste radnje i dijaloga jer je atmosfera prožeta očajem i nemoći. Prisutna je gorčina koja se polagano širi s pozornice ka gledateljima. Osjeti se doza nostalgije za nekim boljim vremenima, što je odlično dočarano bezvoljnim pokretima i naizgled besmislenim „igranjem” na pješčanoj plaži.
Autor je očito ciljao na pobuđivanje emocija kod gledatelja, koji su predstavnici moralno imunih Europljana. Pratimo sjetna događanja koja nisu kristalno jasna, no ipak su dovoljno sugestivna da se osjećamo prozvanima. Europljani su proračunati, gledaju samo svoju korist. Zatvaraju granice, mrze ljude, boje se prožimanja kultura, strahuju da će postati podređeni.
U tome i leži simbolika naziva predstave. Prema jednom od brojnih prijevoda, bura znači „zao vjetar”. U predstavi je bura zamjena za čovjeka. Pojedinac sam po sebi ne mora biti ni zao, ni razoran, ni nadmoćan, ali tako djeluje unutar sustava koji to od njega zahtjeva. Tko može pomoći izbjeglicama na svoju ruku, ako to nije u skladu s interesima vladajuće strukture? Izvedba zaista ništa ne propitkuje toliko otvoreno, ali izaziva različite asocijacije. Sadrži i pokoji ljupki element, ponegdje je djetinja i nevina. U moru jada donosi trag nade koji jača i slabi, ovisno o sceni. Meni je bilo zanimljivo pratiti naizgled nepovezane elemente i u glavi slagati puzzle.
Ozbiljnost iznad razonode
Iskreno, nisam baš siguran da su ljudi mogli shvatiti što je pjesnik htio reći. Ne znam zašto se to događa, ali već sam nekoliko puta doživio da u gledalištu sjede osobe koje se smiju kada je u tijeku najtužnija scena. Pobogu, predstava nam pokušava ubrizgati težinu nezaslužene smrti u kosti. I baš kada pomisliš da se od 2015. do danas nešto moralo promijeniti, shvatiš da nije. I dalje postoje ratovi, izbjeglice traže utočiste, vode se političke rasprave u kojima se isključuje humanost, a neki se svemu tomu smiju.
Živimo u turbulentnom vremenu. I da, pod tim mislim na sukob Rusija-Ukrajina. Ima nekih sličnosti, samo što su Ukrajinci također Europljani pa u pretpostavkama automatski “ne mogu biti vandali”, dok je za Sirijce to upitno jer su nam daleki i o njihovoj kulturi ne znamo skoro ništa…
Prije nego sam počeo pisati ovu kritiku, razmislio sam o svrsi predstave. Ova je izvedba apsolutno inovativna, društveno odgovorna i samim time kvalitetna. Iako apelira na razvijanje suosjećanja prema izbjeglicama, prvenstveno sam odlučio istaknuti popratne spoznaje o umjetnosti i ljudima. Zaključio sam da ovoga puta nije važno prenijeti čitatelju što predstava ima za ponuditi. „Bura” nije predstava koja nudi nešto spektakularno, ne zabavlja nas i nije instant komad koji traje koliko i jogurt. Naprotiv, britko podsjeća na jednu krilaticu koja glasi: „Ljudskost (Europe) izbačena na obalu”.
Stvarno je ta ljudskost golema nepoznanica.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
