“U agoniji” (Scena Ribnjak): Inovativna obrada fatalne Krležine drame
U Zagrebu je 2. i 3 listopada otvorena nova kazališna scena u Centru mladih Ribnjak. Scena Ribnjak u koprodukciji s Putujućim kazalištem svoju je prvu sezonu otvorila premijernom izvedbom snažnog i dinamičnog kazališnog projekta „U agoniji“. Nela Kocsis, Ozren Grabarić i Darko Stazić dramaturški su obradili, režirali i oživjeli likove slavne Krležine istoimene drame koja pripada ciklusu o Glembajevima. U malenoj dvorani u centru Zagreba, na pozornici stisnutoj između dva gledališta, odigrala se svevremenska priča o fatalnom ljubavnom sukobu, usponima i padovima u društvu, gubitku časti, gnjevu i boli koja prožima tri glavna lica ove drame: Lauru Lenbachovu (Nela Koscis), baruna Lenbacha (Darko Stazić) i advokata dr. Ivana pl. Križovca (Ozren Grabarić).
Cijela se predstava odigrava u Laurinom krojačkom salonu. Gledatelje na ulazu u dvoranu dočekaju krojački arci, “singerice” te glumci koji bez obraćanja pažnje na okolinu popravljaju tkaninu i puše za stolom. Scenografija, koju potpisuje mlada umjetnica Petra Kriletić, vrlo je jednostavna i minimalistička. Upravo zbog skučene scene i male dvorane gledatelji imaju osjećaj kao da su se sasvim slučajno pronašli u Laurinom salonu i prodrli u njezinu intimu. Kostimi koje je osmislila Marita Ćopo potpuno su odgovarali modi imućnijeg građanskog sloja u Hrvatskoj tridesetih godina 20. stoljeća.
Komorna izvedba s naglaskom na nositelje sukoba
Autorski je tim na drugačiji način pristupio postavljanju jedne od najizvođenijih i kritički najbolje ocijenjenih Krležinih drama. Odlučili su se za komornu izvedbu stavljajući naglasak na nositelje sukoba, Lauru Lenbachovu, baruna Lenbacha i dr. Ivana pl. Križevca. Kako bi izbjegli raspršivanje sukoba i kontinuirano održali dinamičnu i napetu atmosferu u kojoj gledatelji mogu nožem rezati nemir, izbacili su lica Madeleine Petrovne, Marije i nijemog prosjaka.
Slavna Krležina drama postavljena je kao agresivan sukob troje ljudi. U središtu priče nalazi se emotivna, hipersenzibilna Laura Lenbachova koja je razočarana svojom sudbinom, no u javnosti hrabro i časno podnosi društvenu degradaciju radeći u svojoj krojačnici. Njezin muž barun Lenbach je pijanac, kartaš, bivši konjički pukovnik i zatvorenik koji se ne može prilagoditi novonastaloj društvenoj situaciji, a Laurin intimni prijatelj, advokat dr. Ivan pl. Križovec, inteligentan je i topao filozof koji se uspio snaći u društvu te je ostvario određeni društveni status.
Glumački trojac Krležine rečenice oživljava snažno, vjerodostojno i emotivno, bez imalo suptilnosti i okolišanja. Glumci su, utjelovivši Krležina lica, krvarili na sceni fizički i psihički. U predstavi se ističe Nela Kocsis koja je dušom i tijelom bila predana predstavi. Iako bi mnogi rekli „manje je više“, Nela Kocsis odlučila je oživjeti Lauru sloganom „više je stvarno više“. To je bio vrlo riskantan potez koji na početku predstave djeluje odveć teatralno, no kako predstava odmiče dalje Kocsis se suživjela s Laurom Lenbachovom stvorivši lice s duševnom dubinom i boli koja se odražavala na njenom tijelu.
Međuodnos Laure i njenog muža baruna Lenbacha, kojeg igra Darko Stazić, snažan je, ali izvanjski i problematičan. Unatoč tome što igra pijanca, Stazić je imao lošu dikciju koja se često pretvarala u more nerazumljivo i preglasno izgovorenih riječi. Njegova agresivnost i opakost nije bila opravdana iznutra i on je, za razliku od Kocsis i Ozrena Grabarića, jasno davao do znanja da je sve to što se događa na pozornici umjetno. Međuodnos Laure i Ivana pl. Križevca, u izvedbi Ozrena Grabarića, dao je ovoj predstavi dubinu i vrijednost. Njihov odnos najviše se razvija u drugom činu, nakon što se barun Lenbach ubio, kada Ivan dolazi u Laurin salon. Grabarić je svojim mirnim monolozima često filozofske naravi predstavu uravnotežio predstavljajući kontrast u odnosu na Kocsis i Stazića. Međuigra Nele Kocsis i Ozrena Grabarića je poput žara koji se pretvara u burnu vatru.
Od histerije do bolne rezignacije
Laurina zatupljujuće bolna svakodnevica kulminirala je krizom na sceni koja je sunovrati u njezinu psihičku i fizičku propast. Monologom koji govori o mogućoj ljubavi, Ivanovoj prevari i njenom vlastitom slomu Nela Kocsis oduševila je publiku. Nakon histerije, glumica je napravila prijelaz u bolan umor i rezignaciju. Iako Laurinom samoubojstvu u Krležinoj drami prisustvuje Marija, autorski tim odlučio se da će njezin kraj ugledati Ivan pl. Križovec te da će pred njim ona okončati svoj život. Ta odluka ostavlja puno pitanja publici za drugačiju interpretaciju djela. Je li prevara učinila Ivana pl. Križovca zločincem poput baruna Lenbacha? Jesu li Lauru ubili obojica? Je li Laura kolateralna žrtva terora muškaraca koji joj nisu pružili ljubav? Ili ju je Ivan stvarno volio, ali je drugačije doživljavao ljubav pa nisu uspjeli pronaći zajednički jezik?
Gledatelji su uvučeni u vrtlog emocija, boli i nemira koji su glumci stvorili na sceni. Izmjenjivanjem emotivnih, napetih etida, autorski je tim uspio ostvariti Krležinu viziju koju je iznio u javnosti 12. travnja 1928. u Osijeku kada je čitao dramu. On je naveo da „dramatska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost pojedine scene ne zavisi od izvanjske dinamike događaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivizacije pojedinih subjekata koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu“. Kazališni trojac svojim projektom može ponosno stajati iza ove Krležine izjave te sa sigurnosti možemo reći da je ova predstava pravo osvježenje na hrvatskoj kazališnoj sceni.
