Ususret festivalima: Brini o svom koncertnom bližnjem ili kako da koncert ne postane Fight Club

Vjerujem da se nitko ne osjeća ugodno vraćajući se doma prekriven bljuvačkom, pivom i rupama od čikova.  Još vam i auto smrdi od toga tjedan dana.

Sve nas uhvati euforija u nekom momentu koncerta (natprosječno često odlaženje na koncerte trebalo bi proglasiti borilačkim sportom), ali neke moderne prakse koje se prakticiraju na glazbenim koncertima stvarno znaju biti iritantne i bilo bi lijepo da prestanu. Zauvijek. Onako, da ih se zapakira u jednu veliku kartonsku kutiju i pošalje u Bermudski Trokut, gdje se potapaju i netragom nestaju brodovi, navodno prelazeći u paralelnu dimenziju, i da se od tamo više ne vrate.

Moje koncertno iskustvo do sada uključuje “slučajnosti” od onih u kojima sam nebrojeno puta bila pobljuvana, usmrđena jer me netko zalio pivom/vinom/rakijom, spaljena čikovima, udarena spajkovima i drugim ukrasnim odjevnim predmetima, pala sam u blato usred rulje u ekstazi, do primanja granično moralnih ponuda od pijanih ljudi oba spola i stajanja iza krkana u prvom redu od dva metra visine ili gledanja cijelog koncerta kroz nečiji iPhone. ‘Ajmo se probati dogovoriti kako da odlaženje na koncerte manje liči odlaženju u Fight Club i kako najlakše brinuti o koncertnom svom bližnjem kroz ovih 10 instant pravila (samo dodajte koncertnu pivu i promješajte).

1. Ne povraćaj po bližnjem svome.

Ne znam kako da ovo dovoljno naglasim. Jedina stvar koja me tješi, jest da kad je Lenny Kravitz skočio u publiku na svom koncertu u Zadru, lik pored mene koji se maloprije izbljuvao po meni se izbljuvao i po Lennyju. Tako da smo Lenny i ja bili prekriveni istim poluprovarenim alkoholom i kebabom.

U koncertnim dvoranama, klubovima ili drugim prostorima je više manje uvijek prevruće, presparno te se osjeća kronični manjak kisika i mješavina različitih zanimljivih isparavanja iz ljudskih tjelesa posvuda uokolo. Drugim riječima, sve naokolo smrdi, a vjerojatno smrdiš i ti. Sve je to OK i podnošljivo, ali ako ne možete podnijeti svoj alkohol – nemojte ga niti piti. Ili pijte prvo jako puno doma da izgradite toleranciju i ne bljujete usred koncerta po svojim bližnjima.

2. “Moje drugo oko” ili kako snimanje na mobitel uzrokuje muskulfiber.

“Pics or it didn’t happen” raširena je misao u ovo premreženo doma interneta, ali…kupili ste kartu i iskeširali masu para za tu kartu. Snimite koji video i poslikajte koju sliku, ali uživajte u koncertu. Uživajte u glazbi. Uživajte u atmosferi. Snimanje cijelog dvosatnog seta mobitelom u ispruženoj ruci donosi muskulfiber. Ljudi iza vas možda ne žele gledati koncert kroz vaš mobitel. Tu ste. Tu i sada. “Snimanje” koncerta direktno u mozak radi mnogo ljepša sjećanja nego dvosatna briga oko toga hoće li vam mobitel pasti na pod, jeste li dobro zumirali, je l’ slika mutna, koliko još ima baterije ili nešto treće. Budite tamo, tu ste za sebe.

3. Koordinacija ruke, usta i cigarete.

Zvuči jednostavno, ali i hrabriji su pokleknuli pred izazovom pušenja cigareta na koncertu i istovremenog euforičnog mahanja tom istom cigaretom kad se atmosfera zahajca. Skupite snage. Ta cigareta bi se mogla zaletjeti nekome u facu. Imam vjere u vas. Nemojte me spaliti čikom. Popušite prvo, ugasite čik, a tek onda krenite u razbacivanje uz glazbu.

4. “Ženi me!!! Ženi me!!!”

Najvjerojatnije vas neće oženiti. Čak niti ako vičete da vas oženi tijekom cijelog koncerta.

5. Klasični Koncertni Krkan.

Hrvatska je zemlja velikih i visokih ljudi koje često prepoznajemo kao krkane ako stanu u prvi red sa svojih dva i pol metra visine i metar i pol širine, te se nonšalantno naslone na ogradu do pozornice u stilu Jamesa Deana te ne mrdaju niti centimetra od tamo. Sve je to divno i pohvalno što ste tako visoki (sa svojih metar i 68 ja sam zavidna), ali blokirate prizor svim nama nižim ljudima koji stoje iza vas. Vidimo samo vaš divni potiljak koji se tu i tamo malo klati naprijed-nazad dok kimate glavom na pjesmu. Molim vas, nemojte stajati u prvom redu. Ili barem sjednite, smanjite se nekako. Ili priprijetite zaštitaru da vas pusti da sjednete iza te ograde do pozornice, ne bi vam trebao biti problem.

 Hvala, neizmjerno hvala.

                    – svi ljudi niži od metar i devedeset

6. Fenomen “Television Super Nova Talent Show”.

Ovaj fenomen manifestira se u atonalnom pjevanju krivih lirika namjerno u uši svojeg koncertnog bližnjeg koji punom koncentracijom pokušava čuti izvođača. Nemojte me krivo shvatiti, pjevajte, pjevanje na koncertima je više nego pozitivno, ali nemojte vrištati nekome u uho. Odmaknute usta malo dalje. Pomaže ako dignete glavu i gledate u reflektore nad binom, ili pak ako pjevate malo tiše ili u falsetu.

7. Koncertni bližnji u blatu.

Vjerojatno se tu radi o nekakvom prebacivanju odgovornosti među prisutnom masom ljudi, ali kad netko padne na pod usred koncerta – tog nekog treba podignuti. I da, to JEST upravo vaša odgovornost. Čovjek može završiti sa slomljenim udom, ili gore. Iz mog pada u jarak od blata usred koncertne rulje spasio me panker sa zelenom irokezom (spašen bio i svaka mu dala!), ali prije toga je prošla mini-vječnost.

8. Opasno dobar outfit.

Ako nećete nositi štihaču na koncert, nemojte niti ukrasne odjevne predmete sa spajkovima od 10 centimetara. To boli kad te netko “zakači” spajkom slučajno.

9. Neodoljivi impuls laktarenja.

Praksa laktarenja u tramvajima jest nešto toliko urođeno da nam je svima vjerojatno jako teško potisnuti taj automatski nagon da se proguramo među prve redove iako smo došli tek pola sata nakon što je koncert počeo. Ako se radi o slobodnom ulazu u prostor, laktarenje stvarno nije u redu. Neki hardcore fanovi došli su u taj prostor tri-četiri sata prije koncerta samo da bi si sačuvali mjesta u prvim redovima, nisu jeli niti pili cijeli dan, nisu išli na WC, nisu se micali satima i već ih bole kičme, imaju nikotinsku krizu te razmišljaju kako da prežive i bez vode sljedeća dva sata. Vjerujte mi, to je kao da ljetujete s Indiana Jonesom. Kao ljudi koji su čekali pred maksimirskim stadionom koncert U2-a od 8 ujutro da budu što bliže pozornici. Ne budite podli. Ne možete zgurati nekoga tko čeka cijeli dan, to je kao da bebi uzmete lizalicu i onda je još pojedete pred spomenutom bebom, a umjesto lizalice joj date komad drveta.

10. Memorabilia, autogrami i slično.

 Ako ste od onih koji ostaju nakon koncerta jer žele trzalice, set-liste, bubnjarske palice, autograme, žele na afterparty i drugo… U ime Zeusa i Iggyja Popa! U ime Bowiejeva smrdanog oka! Nemojte paničariti!!!

Govorim ovdje kao fan – izvođači su ljudi, umorni nakon seta, i pobjeći će nam ako se ponašamo kao fanatična rulja koja proizvodi neartikulirane zvukove. Vjerojatno misle da bi ih netko mogao oteti ili silovati. Ili oboje. I ja se tu i tamo prepadnem, a ja sam samo fan. Barem malo civilizirani fanovi dobiju svoje autograme i pozive na afterparty.