FIGHT CLUB: Dvadeset godina antikonzumerističke filmske eksplozije
Iako bi naslov filma na prvu gledatelja lako mogao navesti na preuranjene i krive zaključke, odvodeći ga tako primjerice do najočitije i najdoslovnije pomisli kako je ovo još jedan nasilni, krvavi film u kojem se muškarci nadmeću šakama da bi se dokazali, ovaj je generacijski film sve samo ne doslovan i očit.
Prošlo je 20 godina otkako je ova bespoštedna kritika konzumerističkog društva Davida Finchera, rađena prema istoimenoj knjizi Chucka Palahniuka, doživjela krah na kinoblagajnama jer publika na koju je Hollywood računao nije bila naviknuta na dublja promišljanja o društvu i samima sebi, pristajući radije uz pasivno uživljavanje, grozeći se plot twista koji je Fight Club (Klub boraca) maestralno donio, praćen eksplozijom, treskom i ipak, nešto krvi. Srećom, danas, njegova je važnost savršeno jasna.
I’d flip through catalogs and wonder, what kind of dining set defines me as a person?
Film prati bezimenog pripovjedača (Edward Norton), tipičnu žrtvu konzumerističke i narcističke kulture kojoj svakodnevicu osim posla čine IKEA i njezini katalozi u stanu punom nepotrebnih stvari, poput stolića s yin-yang uzorkom. Njegov problem nesanice simbol je dezorijentiranosti, ubrzanog životnog tempa i zatrpanosti foteljama, automobilima, odijelima koja, tako nalaže društvo, jednostavno moramo imati. Kada njegov stan jedne večeri izgori u eksploziji, dolazi druga, prava, silovita eksplozija u liku Tylera Durdena (Brad Pitt), prodavača sapuna.
Durden je pripovjedačev alter-ego, u njemu su sažete sve želje, emocije, osobine koje pripovjedač ne uspijeva ostvariti u društvu. On je šarmantan, neodoljiv, buntovan. Svjesno i radikalno prkosi društvenim konvencijama, odbija čitanje kataloga i život u skupo namještenoj kući. Zamisao Fight cluba i projekta Mayhem koji će srušiti glavne podupirače kapitalističkog sistema – banke, krik je pojedinca razorenog sistemom koji želi novi početak.
The first rule of Fight Club is: You do not talk about Fight Club. The second rule of Fight Club is: You do not talk about Fight Club.
Durdenova zamisao o Fight clubu zapravo je razbijanje zidova postavljenih od strane društva, vraćanje mogućnosti spoznaje emocija, boli, izbacivanje agresivnosti koja je u društvu prisilno potisnuta, kao i sve ostale, nepodobne osobine pojedinca. O njemu se ne priča i upravo nam to pravilo jasno govori o glavnoj vodilji filma – protivljenje reklamama.
Scene tučnjave nisu za funkciju imale propagiranje ili veličanje nasilja, već je to metaforičko značenje borbe pojedinca i društva, pojedinca sa samim sobom, otupjelim na sve vrste duhovnih podražaja. Film je inspirirao i otvaranje mnogih borilačkih klubova u Americi.
Strukturna slojevitost prepuna simbola
Jedna od najvećih prednosti filma jest to što zbog svoje iznimne slojevitosti podliježe beskonačnim interpretacijama u funkciji pojedinačnog preispitivanja svakog od nas. Simbolika u funkciji kritike društva vidljiva je u svakom pa i najmanjem detalju. Cijeli film počiva na dvojnosti: prvi dio priče prije susreta pripovjedača i Tylera Durdena te drugi dio nakon njega ne upućuje samo na raskol u identitetu nego i na lagano prekidanje pripovjedačeve navike konzumerizma tako da se seli u Durdenovu zapuštenu kuću na periferiji.
U filmu prevladavaju mračni interijeri koji indirektno upućuju na psihološki aspekt likova, ali i simboliziraju pojedince poput Durdena koji se u mračnom podrumu pripremaju za infiltraciju u kapitalistički sustav s jasnom namjerom – da ga dokrajče u velikoj eksploziji.
Pripovjedačeva replika kako na putovanjima stvara prijatelje za jednokratnu upotrebu očita je opaska na stanje nemogućnosti stvaranja prisnih odnosa s drugima i neprisutnosti jedinstvenih emocija. To se uostalom vidi i kod pripovjedačevog odnosa s Marlom (Helena Bonham Carter) u kojem on traži prisnost, ali ne uspijeva je ostvariti jer u njoj vidi samog sebe.
Inovativnost pristupa
Film je narativno inventivno strukturiran. Započinje kulminacijom radnje – scenom u kojoj je u pripovjedača uperen Durdenov pištolj. Nakon toga vraća se u prošlost, na scene njihovog susreta i upoznavanja, preko narativne sadašnjosti do razrješenja. Redatelj nekako stalno sugerira da iza svega toga postoji još netko, netko drugi – sam Durden, a posebno rješenje kojim je ostvarena još veća napetost i dinamičnost jest to da se ponekad Durden i prije upoznavanja s pripovjedačem pojavljuje kao odbljesak u kadrovima.
Također, ruši se tzv. četvrti zid tako da se pripovjedač obraća izravno u kameru i direktno uključuje gledatelja u problematiku priče i potiče ga da svoje iskustvo takvog društva primijeni na danom filmskom obrascu.
Fincherov istup
Fight Club jedno je od ključnih ostvarenja u opusu Davida Finchera. Iako se nametnuo već 1995. godine filmom Seven, Fight Club predstavlja njegovo ključno djelo u kojem je za razliku od svojih kolega koji su dramaturgiji pridavali skoro minimalnu važnost, shvatio važnost forme. Osim u tom aspektu, već spomenuti vizualni efekti, montaža, ultra dinamična režija i dimenzionirani likovi pokazali su Hollywoodu primjer dobre prakse koja ne mora nužno proizlaziti iz slijepog pokoravanja pravilima struke.
Bubnjajuće poruke
Nakon 20 godina ova antikonzumeristička, hiper-satirična filmska eksplozija koja progovara o besmislu materijalizma, pobrkanim vrijednostima, slobodi, pritisku društva i pojedinca koji propada u istom, velika je i strašna priča koja je postala još veća i strašnija danas, kada opsesija konzumerizmom ne staje na stoliću s yin-yang uzorkom.