VJEČNICI: Dokaz da od viška glava ipak boli
Kada god se respektabilno redateljsko ime veže za neki film, ponajviše superherojski, očekuje se potpuna revitalizacija stripovskog žanra u filmu te progresivnost u odnosu na jednostavne, već viđene kalupe koji obično budu sama srž svakog filma o junacima. Podsjetnik; Christopher Nolan je kompleksnošću i decentnošću kao i originalnošću vlastite vizije promijenio način na koji su gledatelji imali priliku gledati tamnog viteza Gothama. Uz njega, hvaljen je bio i film „O za Osvetu” (2005) redatelja Jamesa McTeiguea čiji hvalevrijedan uradak je uvršten u repertoar opće kulture filmskih kompendija.
Chloé Zhao relativna je prinova u redateljskom ešalonu uzevši u obzir da u svom repertoaru ima nekoliko kratkih filmova i tucet dugometražnih filmova od kojih je najznamenitiji „Zemlja nomada” (2020) koji je osvojio tri Oscara uključujući onaj za najbolji film te najbolju režiju. Naravno, nimalo je otrežnjujuća činjenica da će mlada redateljica ostvariti oscarovski pothvat još jednom i stvoriti film o nadljudima koji postoje već tisućama godina na potpuno nov i upečatljiv način te tako osvojiti pozornost kritika, ali i publike. Međutim, „Vječnici” su se susreli s određenim problemima i time stekli pogrdan epitet jednog od banalnijih Marvelovih filmova.
Prijetnja probuđena nakon pet stoljeća
Poslani od strane Celestijala Arishema, Vječnici u decetu i na čelu s Ajak (Salma Hayek) odlaze na Zemlju s primordijalnom misijom obrane ljudi od Devijanata. Grupa nadmoćnih pojedinaca od kojih svatko posjeduje različitu sposobnost poput Ikarisa (Richard Madden) koji može letjeli i ispaljivati lasere iz očiju, Sersi (Gemma Chan) čija sposobnost uključuje promjenu materije neživih objekata, Thene (Angelina Jolie) koja može projicirati oružja po svojoj želji i ostalih, nakon eliminacije posljednjeg Devijanta odluči se razići i živjeti svoj život svaki na svoj individualan način.
Sprite (Lia McHugh) i Sersi u sadašnjosti žive skupa u Londonu gdje Sersi nakon prekida s Ikarisom koji se dogodio prije više od pet stoljeća, sada hoda s Daneom Whitmanom (Kit Harrington) koji radi u Povijesnom muzeju. Njihov svakodnevni miran život biva narušen jednom kada dvije Vijećnice budu napadnute od strane Devijanta koji su se smatrali odavno izumrlom prijetnjom. Akt napada tada polučuje činjenicu da je došlo vrijeme ponovo okupiti cijeli tim i pronaći odgovor na prijetnju koja se javila nakon više od pet stoljeća.
Prenatrpanost likovima
Najveći problem s kojim se film suočava njegova je neumjerena obimnost. Počevši od činjenice da sami narativ gledatelja želi upoznati s čak deset likova (plus kratkoročno pojavljivanje lika Danea Whitmana u određenim segmentima filma) koje predstavljaju nadljudi među kojima svatko ima drugačiju sposobnost kao i bogatu prošlost, ali i drugačije motive benevolentnog ili malevolentnog predznaka stvara iznimnu konfuziju kod gledatelja. Tomu treba pridodati činjenicu da većina glumaca tako nema priliku zasjati na velikom ekranu.
Tako mnogi talentirani i globalno priznati glumci poput Angeline Jolie i Salme Hayek daju vrlo malo sebe u cijelom filmu i nemaju priliku dokazati svoj glumački raspon. Doduše, svakako treba spomeuti izvedbe Richarda Maddena kao Ikarisa, Briana Tyreeja Henryja koji utjelovljuje izumitelja Phastosa i daje mu najviše ‘ljudskosti’ među inače amorfnim izvedbama, Kumail Nanjianija čija luckasta izvedba donosi određeni šarm pojedenim segmentima fabule kao i Barryja Keoghana u ulozi Druiga čija kompleksnost izvedbe se mogla osjetiti na pojedinim dijelovima iako nije bila dovoljno istražena.
Sukladno tomu, sama radnja filma sadrži previše podradnji i tako ostavlja dojam kao da scenaristi nisu bili sigurni u kojem se smjeru žele kretati i koje su njihove intencije s ishodom cijele radnje. Sličan problem javio se u filmu „X-Men: Posljednja fronta” koji je jednako tako stekao antipatije od strane kritike i gledatelja, gdje se previše radnji htjelo sažeti u jedan film što je na kraju rezultiralo arhaičnim filmom. Time rečeno, ostvarenje omnipotentnih likova Jacka Kirbeyja bila bi poželjnija u ruhu serije, nego li filma jer bi se tako imalo više vremena zavoljeti likove i shvatiti njihove postupke koji nisu jasno definirani u filmu.
Iznimno uvjerljivi specijalni efekti
Svejedno, „Vječnici” imaju i puno pozitivnih faktora jedan od kojih je realizacija akcijskih scena koje ne djeluju nimalo dosadno i zbunjujuće te teku fluidno što često zna biti problem kod akcijskih scena većine blockbustera gdje su rezovi prenagli i ne ostavljaju gledatelju vremena da shvati što se točno događa. Isto tako, scenografija koja uključuje Semiramidine viseće vrtove, Ištarine dveri, ali i lokacije u Indiji kao i Peruu lijepe su i vrijedne spomena. Isto tako, specijalni efekti su među najuspješnije odrađenim faktorom Marvelovih filmova dosad i respektabilne realizacije likova poput Celestijala kao i scena prikazanih u svemiru ostaju među uspješnim segmentima cjelokupnog dojma. Treba spomenuti i glazbu njemačkog skladatelja Ramina Djawadija zaslužnog za rad na seriji „Igra prijestolja” kao i seriji „Westworld” koja pogoduje svemirskom tonu filma.
Fundamentalne post-credits scene
„Vječnici” u svakom slučaju stoje kao film nesiguran u vlastiti žanr uzevši u obzir da se radi o amorfnoj fabuli koja se sastoji od više sporednih radnji. Iako se radi o problematici scenarijske naravi, sama realizacija nešto je uspješnija i ispunjena maestralnim akcijskim scenama kao i iznimno uvjerljivim specijalnim efektima. Svejedno, prenapučenost likovima od kojih većina ostane potpuno zapostavljena ili reducirana na nejasnu karakterizaciju stavlja ovaj Marvelov film među niže rangirane projekte ovog šarolikog univerzuma. No, to nikako nije znak za zapostavljanje ovog filma, tim više što post-credits scene otvaraju mnoga nova pitanja kao i mogućnosti za neke nove i bolje projekte. U svakom slučaju, film je to koji garantira dobru zabavu i ugodno iskustvo, napose, u 3D modifikaciji.
