Istaknuto
04.12.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja i zajedništva.

01.12.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Ažurirajte se i ovog tjedna uz aktualne singlove s domaćeg glazbenog terena uz rubriku Nova glazba. Odaberite svog favorita i donesite mu vječnu slavu.

Film

Žena u hrvatskom filmu: Od patrijarhalne kulture nabijene mržnjom gore je jedino društvo koje ju podržava

08.03.2021. Tomislav MatijašićPress
Vrijeme čitanja: 9 minute

Film je kao jedan od medija masovne komunikacije obilježio modernu povijest čovječanstva. Filmski žanrovi, tehnike snimanja te narativni i drugi elementi kroz bogatu povijest filma generacijama su rasli u sve ono što danas nazivamo filmom, odnosno filmskih stvaralaštvom.

No, film nije jedina točka koja je u proteklih 100 godina doživjela razvoj (ili izostanak istoga). Budimo realni, dobrog filma nema bez dobre priče pa su od samih začetaka filma režiseri i scenaristi u potrazi za što boljom pričom osluškivali glas društva, odnosno pratili živu okolinu u kojoj se nalazimo. Promatrajući film kao pojavu u tom kontekstu, možemo reći kako je filmsko platno zapravo platno nas samih; naši postupci, djela, razmišljanja i stavovi često su zapakirani u 90 minuta sadržaja koji danas konzumiramo više no ikad te na bezbroj različitih načina.

Žena u društvu

Povijesno filmsko platno tako je oslikalo i povijest (čitaj sadašnjost) hrvatskog društva, a ta slika zasigurno je najvidljivija u načinu na koji se odnosimo jedni prema drugima te prema nama samima, ali i prema povijesnim događajima koji su nas oblikovali. Domaći filmovi stoga su često filmovi o ratu, sustavnom uređenju, društvenim pojavama te ljubavnim, obiteljskim, prijateljskim i drugim odnosima.

No, domaći filmovi su i filmovi o ženama. Točnije, o položaju, (ne)slobodi i (ne)ravnopravnosti te općem načinu na koji društvo percipira, prihvaća i/ili odbacuje žene. Tema ovoga teksta stoga je analiza prikaza žena u hrvatskom filmu, a pregledom pet naslova moderne hrvatske kinematografije i kroz navedena obilježja filma istražujemo na koje je načine filmsko platno zapisalo spomenute odnose te što u hrvatskom filmu znači biti žena.


Fine mrtve djevojke (2002.)


„Fine mrtve djevojke” film je Dalibora Matanića publici predstavljen 2002. godine. Radnja filma prati partnerice Ivu i Mariju koje se, u želji za mirnijim i prikrivenijim životom, useljavaju u prosječnu zagrebačku zgradu unutar prosječnog zagrebačkog kvarta, kako se to isprva čini. Najmodavka stana je Olga koja djevojke prima otvorenih ruku te im predstavlja savršenu sliku kvarta: „Ni ulazna vrata se ne zaključavaju”, kaže. Isprva idiličan svijet brzo se raspada, a Zagreb 2002. godine postaje Zagreb patrijarhata, homofobije, mržnje, postratne depresije, nacionalizma, rasizma i tuge.

Fine mrtve djevojke

Foto: imdb.com

Staložena i pristojna najmodavka Olga spletom okolnosti saznaje kako su Iva i Marija u ljubavnoj vezi, što u njoj izazove šok, neprihvaćanje i ljutnju. Nakon šokantnog ‘razotkrivanja’ njihove seksualnosti, Olga odluči kako Iva i Marija nikako ne mogu živjeti u njenom stanu, no budući da se smatra dobrom osobom koja njeguje prave, moralne vrijednosti, odluči im dati otkazni rok.

„Treba ih naučiti pameti”, rečenica je koja se kroz trajanje filma spominje nekoliko puta, a iako je pamet upravo ono što primitivnom djelu stanara nedostaje, diskriminacija nad Ivom i Marijom započinje verbalnim sukobom, ismijavanjem, prijetnjama i ponižavanjem, a završava – silovanjem i višestrukim krvoprolićem.

Foto: YouTube screenshot

Film „Fine mrtve djevojke” po izlasku je stoga podijelio javnost – dok su jedni hvalili Matanićev hrabar potez da 2002. godine istospolnu vezu predstavi kao temu filma, drugi su smatrali kako je Ivin i Marijin odnos prikazan kao površan, bezličan i prepun općih mjesta. U tom kontekstu, Iva i Marija, kao i njihova ljubav, osuđeni su na smrt.

Valja napomenuti kako je film dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film te Zlatne arene za režiju, najbolju produkciju, mušku epizodnu ulogu, žensku epizodnu ulogu i druge, a bio je i kandidat za nagradu Oscar.


Metastaze (2009.)


Film „Metastaze” režirao je Branko Schmidt, a objavljen je 2009. godine. Isprva se čini kako „Metastaze” od pet analiziranih naslova u najmanjoj mjeri prikazuje žene te žensko-muško-društvene odnose, već u prvi plan stavljaju isprazne, primitivne, kompleksaške, šovinističke, homofobne, nacionalističke, vulgarne i još poneke ‘vrednote’ kojima se kao narod možemo ponositi. Ipak, odnos društva i žena isprepleten je i u ovim problemima.

Metastaze

Foto: imdb.com

Krpa, jedan od glavnih likova „Metastaza”, kompleksaš je koji svoja djela opravdava i smatra ih prirodnim poretkom stvari, dok sebe karakterizira kao dobru osobu. U društvu koje prihvaća njegove osobine jasno je kako živi punim plućima.

Jasno je i kako Krpina žena interakciju s vanjskim svijetom ostvaruje samo prilikom odlaska u kupovinu, što najviše dolazi do izražaja kad nakon riječi „Ići ću sama” trpi brutalno nasilje. Prisutne su i riječi „Sama si si kriva” uz dodatne batine i prijetnje, a bez imalo mozganja možemo shvatiti kako Krpa u ženama vidi objekte podređene muškarcima, dok ovaj odnos ostavlja snažnu poruku o položaju žena u našem društvu.

I ostatak ženskih likova je sporedan i podređen muškarcima; Kizina majka vrijedna je domaćica koja podržava svoga sina uz pružanje bezuvjetne ljubavi, odnosno podržavanje uređenja u kojemu je muškarac nadređen.

Metastaze

Foto: imdb.com

Da ne duljim, Krpine usputne uvrede slučajnim prolaznicama govore tisuću riječi, a „Metastaze” su još jednom pokazale trulost našeg društva.

P.S. „Metastaze” su osvojile Zlatne arene za najbolji film, najbolju mušku ulogu i druge, Nagradu „Vladimir Nazor” za filmsku umjetnost te niz internacionalnih nagrada.


Zvizdan (2015.)


„Zvizdan” je još jedan Matanićev projekt, a prvi puta je prikazan 2015. godine. Radnja filma podijeljena je u tri zasebne priče; Jeleninu i Ivanovu, Natašinu i Antinu te Marijinu i Lukinu. Svaki odnos i prikaz žena u ovome filmu mogli bismo promatrati odvojeno, no poruka filma u globalu je jednoznačna: hrvatsko-srpska ljubavna veza (čitaj nacionalna netrpeljivost) u predratnoj, postratnoj i ratnim posljedicama ograničenoj Hrvatskoj glavna su tema ovoga filma.

Godina je 1991., rat tek što nije počeo, a Jelena i Ivan izlaz iz nacionalističkih tenzija vide preseljenjem u drugu sredinu. Kako to obično biva, Jelena, koja je žena, a usto i Srpkinja proživljava dvostruka potlačivanja; živi u patrijarhalnoj sredini u kojoj je njen brat glava obitelji, dok su ona i njena majka pijuni za igru. Jelena je žrtva obiteljskog nasilja te brat upravlja njenim životom.

Njena majka u sličnom je položaju; sinovu šaku i primitivnost prihvaća te mu se ne pokušava suprotstaviti. Također, iz majčinog odnosa prema kćeri jasno je kako hrvatsko-srpska romantična (ili ikakva) veza ne smije postojati, a kako je muškarac superioran.

Zvizdan

Foto: imdb.com

U postratnoj 2001. godini Srpkinje Nataša i njena majka vraćaju se u Hrvatsku. Useljavaju u trošnu, razrušenu i napuštenu kuću te angažiraju Hrvata Antu da im pomogne s osnovnim popravcima njihovog doma. Nataša, potaknuta osjećajima bijesa, tuge i nacionalizma ne prihvaća Antinu pomoć te se suprotstavlja majci. „Takvi su ti sina ubili”, riječi su koje pri svađi izgovara majci dajući do znanja kako Hrvat ne može bivati u njihovoj blizini. Naravno, priča napreduje te tek dolazi do zapleta, no Nataša i njena majka kroz trajanje ove sekvence prikazane su kao neostvarene, nepotpune i prazne žene koje žive u prošlosti, ili ne znaju kako napredovati u budućnost. Obiteljski sklad je narušen i ne mogu funkcionirati.

Treća priča prati Mariju i Luku u 2011. godini. Luka u rodno mjesto dolazi na festival pa usputno odluči posjetiti roditelje. Njihov je odnos napet i prepun neugodnosti, a razvojem priče saznajemo kako su roditelji Luku natjerali na prekid veze sa Srpkinjom Marijom s kojom ima i dijete. Luka odluči posjetiti nesretnu i slabu Mariju koja ga isprva odbija, no zatim odluči da će njemu, ali i njegovim roditeljima dati novu šansu. Obitelj je svetinja, a muško je muško.

Zvizdan

Foto: imdb.com

„Zvizdan” možda u potpunosti ne zadire u portretizaciju žena, već naglasak stavlja na ženske, žensko-muške, obiteljske, prijateljske i nacionalne odnose ograničene ratom. Ipak, iz odnosa protagonista prema njima samima ili njihovog međusobnog odnosa daje se zaključiti kako su naše protagonistkinje nesretne i krhke jedinke koje žive u patrijarhalnom i nacionalističkom okruženju bez budućnosti, stabilnosti i glasa.

Ovaj Matanićev projekt osvojio je pregršt nagrada te je vjerojatno najnagrađivaniji od analiziranih filmova. Izdvajam nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu, Veliku zlatnu i nekoliko Zlatnih arena (režija, ženska uloga, kostimografija…) te nagradu „Grand Prix” za najbolji film Međunarodnog filmskog festivala i foruma za ljudska prava.


Ti mene nosiš (2015.)


Film „Ti mene nosiš” režirala je Ivona Juka, a projekt je svjetlo dana ugledao 2015. godine. Prije svega, moram reći da je ovaj film od pet analiziranih na mene ostavio najveći dojam i djeluje kao najcjelovitije filmsko djelo – dobivamo jednu sasvim novu prezentaciju i portretizaciju protagonistkinja te društva u kojemu se nalaze. Film djeluje kompletno i po drugim tehničkim, narativnim i ostalim komponentama, no ovaj tekst nije recenzija pa ću reći samo da je film zaista dobar (ne mislim da zbog kvalitete filma treba umanjivati važnost, istinitost i utjecaj ostalih analiziranih naslova).

Radnja filma vrti se oko Dore, Ives i Nataše. Dok je Dora još dijete koje zbog utjecaja oca želi biti odrasla osoba, Ives i Nataša predstavljene su kao uspješne žene koje se bore sa svakodnevnim, ali i ne tako svakodnevnim problemima.

www.facebook.com/timenenosis

Dorin otac je kriminalac koji je godine njenog odrastanja proveo u zatvoru, no i bez fizičkog prisustva Dora u ocu vidi uzora; Dora je, kao i njen otac, strastveni ljubitelj Dinama, vrijeme provodi imitirajući Mamićeve viralne govore, a svim silama želi biti odrasla. Njen otac, iako uviđa ovaj problem, Dori ne zabranjuje njeno ponašanje te odnos s okolinom, već ga vlastitim ponašanjem dodatno potencira. S druge strane, Dorin odnos s majkom je hladan i prazan. Dorina majka nema autoritet zbog čega ne predstavlja veličinu u Dorinom životu, i tu činjenicu prihvaća. Članovi ove disfunkcionalne obitelji stoga su prepušteni sami sebi, a čini se kako u nezdravoj okolini najviše ispaštaju upravo djeca.

Obiteljska privrženost prikazana je i u odnosu Ives i njenog oca. Ives, iako često frustrirana njegovom bolešću, svakodnevno brine za oca koji boluje od Alzheimerove bolesti. Njihov odnos također prolazi kroz turbulencije zbog čega Ives ulazi u probleme u poslovnom, ali i svakodnevnom životu, a očevu bolest u jednom trenu smatra kao izvor svih frustracija i poteškoća. Ipak, razvojem događaja Ives u bolesnom ocu pronalazi mir i shvaća važnost zdravog obiteljskog odnosa.

Ti mene nosiš

Foto: imdb.com

Nataša, treća protagnostica, je trudna i boluje od raka te je u braku s muškarcem prema kojemu ne osjeća ljubav, dok u dobrim odnosima nije ni s ocem. I dok se čini kako ima odlično plaćen i stabilan posao te sređen život, obiteljski, međuljudski i zdravstveni problemi sputavaju je da živi punim plućima. Ipak, čini se kako Nataša prihvaća realnost situacije u kojoj se nalazi te posljednje trenutke života odluči posvetiti sebi, stavljajući nezdrave odnose po strani.

Foto: facebook.com/timenenosis

Sve tri žene prikazane u filmu „Ti mene nosiš” se razlikuju, no pronalaze se u jednoj zajedničkoj točki; Dora, Ives i Nataša u svojim životima imaju čvrstu mušku figuru koja istovremeno predstavlja i izvor frustracija, no i stabilnost. „Ti mene nosiš” donosi i kompleksniju te razrađeniju priču i odmak od domaćih filmova kakve smo navikli gledati zbog čega vjerujem kako gledatelji iz ovog filma mogu izvući i različite poruke.

„Ti mene nosiš” osvojio je i nagrade; izdvajaju se Nagrada „Breza” za najboljeg debitanta, Zlatne arene za vizualne efekte, glazbu i kameru te nagrada United International Film festivala za najbolji strani igrani film.


Dnevnik Diane Budisavljević (2019.)


Film „Dnevnik Diane Budisavljević” najrecentniji je od analiziranih primjera, iako se radnja filma odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata. Film je objavljen 2019. godine, a režirala ga je Dana Budisavljević koja s protagonisticom filma ima i rodbinsku povezanost.

Ovaj film svakako je povijesno važan. Diana Budisavljević bila je hrvatska humanitarka rođena u Austriji, a od 1941. do 1945. godine vodila je evidenciju te je iz koncentracijskih logora spasila preko 10 tisuća srpske djece. „Dnevnik Diane Budisavljević” stoga je zapravo za filmsko platno adaptirana verzija Dianinog dnevnika, a koji je javno dostupan. Film je dodatno dokumentariziran ispovijestima žrtava koje su preživjele logore.

Foto: facebook.com/DnevnikDianeB

Karakter, moć i upornost Diane Budisavljević kroz film su opisani njenim postupcima. Iako možda ne znamo što se u pojedinim trenucima zbivalo u Dianinim mislima, njena djela daju jasnu sliku o želji, upornosti i uspjehu humanitarke koja je tijekom ustaškog režima svoj položaj iskoristila za činjenje velikog dobra. I to je najveća vrednota ove priče, a Diani jedino možemo reći hvala.

Foto: facebook.com/DnevnikDianeB

Vjerujem kako „Dnevnik Diane Budisavljević” pobija sve ono u što su kritičari prethodno analiziranih naslova upirali prstom jer, umjesto da Dana publici predstavi još jednu priču o ženi podređenoj društvu, ovaj put predstavlja ženu koja mijenja način na koji percipiramo domaći film, ali i portretizaciju domaćih protagonistkinja.

„Dnevnik Diane Budisavljević” osvojio je i mnoštvo nagrada; ističu se Velika Zlatna arena za najbolji film, Zlatna arena za režiju, Zlatna arena za montažu, Zlatna arena za glazbu, nagrada „Oktavijan” za najbolji hrvatski dugometražni igrani film te nekoliko internacionalnih, kao što su nagrada Filmskog festivala Cottbus za najbolji debitantski film te nagrada za najbolji međunarodni dugometražni film Jerusalem Jewish Film Festivala.

Zaključak

„Fine mrtve djevojke”, „Metastaze”, „Zvizdan”, „Ti mene nosiš” i „Dnevnik Diane Budisavljević” filmovi su koji su zapisali povijest hrvatskog (filmskog) društva. U analiziranim naslovima hrvatske su žene ugnjetavane, omalovažavane, obeshrabrivane, zlostavljane i ismijavane. No, one ne žive samo u patrijarhalnom okruženju nabijenom mržnjom, nacionalizmom i pogrešnim moralnim vrijednostima, već, gore od toga, u društvu koje ovakvu kulturu smatra ispravnim, prirodnim i jedinim mogućim načinom življenja.

S druge strane, primjeri poput filma „Dnevnik Diane Budisavljević” (donekle i filma „Ti mene nosiš”) pokazuju kako svjetlija budućnost postoji. Budućnost nastala u tami, doduše.

(Visited 208 times, 2 visits today)

Komentari