SEASPIRACY: Ne grizi ruku koja te hrani

Svakome od nas je barem jednom riba predstavljena kao zdrava namirnica prepuna vitamina i hranjivih tvari koje su važne kako bismo održali vlastito zdravlje. Barem jednom godišnje, a često upravo ususret Uskrsu, u medijima se pojavljuju i članci o važnosti konzumacije ribe, kao i pozitivnim učincima koje ona te njen kontrolirani izlov donose našem ekosustavu, dok se o konzumaciji ribe često govori i u negativnom kontekstu jer, iz godine i godinu slušamo kako kao narod jednostavno ne jedemo dovoljno ovog nutritivnog i zdravog bogatstva koje nam pružaju svjetski oceani.

Ipak, slika ribe kao savršene namirnice narušena je u novom Netflixovom dokumentarcu „Seaspiracy“ objavljenom 24. ožujka. Osim o ribi kao (ne)zdravom prehrambenom proizvodu, redatelj i akter radnje Ali Tabrizi progovara i o načinima na koje se odnosimo prema prirodi, oceanima, morskim biosustavima te svim stvorenjima kojima je svjetsko plavetnilo dom, a koji, čini se, nestaje našom krivicom.

Kako spasiti oceane?

Kako Tabrizi u uvodnim scenama govori, inicijalni cilj dokumentarca bio je predstaviti svu ljepotu oceana, no ta ideja brzo je pala u vodu kada se prilikom istraživanja bolje upoznao s negativnim utjecajem plastike na svjetska mora. U ovom djelu radnje Tabrizi oceane predstavlja kao toksičnu plastičnu juhu, dok ga daljnje istraživanje vodi u Japan gdje, pak, ondašnje stanovništvo provodi krivolov nad kitovima i dupinima, iako je globalni lov na kitove i dupine zabranjen još 1986. godine. Riječ je o sustavnom zataškavanju u koje su uključeni svi – i policija, i vlada, i mediji.

Snimajući šokantne i grafičke scene krvoprolića Tabrizi saznaje kako se dupini u Japanu ubijaju pod krinkom; dupini su javnosti predstavljeni kao štetočine koje jedu previše ribe, no cijela priča zapravo je paravan za multi-milijunsku ilegalnu trgovinu mesom. Tabrizi stoga želi pronaći odgovor na pitanje je li krivolov na kitove i dupine problematičniji nego globalno zagađenje plastikom (iako trenutno zvuči malo čudno, u dokumentarcu se ova povezanost bolje kontekstualizira).

Destruktivno ribarenje

Naravno, radnja tu ne staje pa Tabrizi vrlo lako uočava i još nekoliko ključnih problema, a od kojih se ponajviše ističe problem usputnog lova. Naime, sve morske vrste koje ne spadaju u ono što ribolovci primarno love ubijaju se te bacaju, no ovaj problem ne dešava se samo u Japanu, već i u čitavom svijetu. Usputni lov za sobom vuče i druge probleme poput izumiranja životinjskih vrsta, kao i sustavnog prikrivanja činjenice da su upravo ribarske mreže najzastupljenije u plastici koja pluta oceanima.

Dokumentarac poteže i još neka važna pitanja te cjeloviti pojam ljudskog utjecaja na oceane smješta u šokantan filmski okvir.

Teorija zavjere ili globalno zataškavanje problema?

Moram priznati da prije gledanja ovog naslova i nisam bio previše upoznat sa svjetskim oceanima te načinima na koje ih kao ljudska vrsta uništavamo, već se moje shvaćanje problema svodilo na „pazi što radiš sa slamkama jer one ubijaju kornjače“. Zbog vlastite neinformiranosti, no sudeći i po komentarima mnogobrojne (ne)informirane publike, dokumentarac ću komentirati kao osoba kojoj su ove teze predstavljene prvi puta.

U tom kontekstu, moram reći da je dokumentarac uznemirujući. Gledatelju su prikazane šokantne autentične snimke nasilja nad životinjama te općeg krvoprolića, no Tabrizi se pobrinuo i da prvotni šok dodatno potkrjepi činjenicama, argumentima i dokazima. Intervjui s vodećim organizacijama i stručnjacima poput Sylvije Earle, morske biologinje koja je život posvetila oceanima doprinose uvjerljivosti i autentičnosti, a brojne jednostavne i vizualno atraktivne infografike daju dodatnu vrijednost. Uz to, gledatelja se upućuje i na samostalno istraživanje predstavljajući mu naslove analiza vodećih svjetskih medija.

Tabrizi je glas dao svim stranama, a iako je očito pristran i ‘navija’ za jednu stranu, daje prostora za razmišljanje. Ipak, nije previše teško uvidjeti postojanje problema kada je jednoj od osoba zaslužnih za iskorištavanje oceana glavni argument „svijet je komplicirano mjesto“.

Tehnički nedostatak kao važna prednost

Govoreći o tehničkoj strani priče, spomenuo bih da postoje određeni problemi u naraciji i predstavljanju cjelokupnog problema. Kao što je to bilo moguće naslutiti iz čitanja radnje, Tabrizi često mijenja fokus istraživanja i vodi se novim otkrićima; ono što je isprva bila priča o ljepoti oceana, postala je priča o multi-milijardnoj industriji koja iskorištava i uništava morski svijet, a pritom zataškava problem.

Pojedine segmente filma stoga bismo mogli izdvojiti kao zasebne mini-dokumentarce pri čemu glavni kontekst ne bi bio narušen, a pošto se fokus radnje kroz trajanje dokumentaraca promijeni nekoliko puta, pomalo je teško u potpunosti pratiti ideju. Ipak, potencijalno rješenje problema na vidjelo ispliva u zadnjim minutama, iako je tada već sasvim logično jasno što kao pojedinci možemo poduzeti ako želimo spasiti, očuvati i uravnotežiti morski sustav. A jasna je i motivacija onih koji su ove probleme i stvorili.

S druge strane, ovaj tehnički nedostatak ne smatram i realnim nedostatkom jer su upravo česti skokovi kroz teme ono što šokira.

U svakom slučaju, „Seaspiracy“ nije dokumentarac o još jednoj teoriji zavjere. Ovaj naslov vrijedan gledanja dobro će vas prodrmati, promijenit će vam perspektivu poimanja plavetnila koje prekriva 70% Zemlje te vas pozvati na akciju, uz predstavljanje dokaza i informacija koji priču čine autentičnom.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.