Ziher filmolista: Filmske inspiracije za novogodišnje odluke

Uobičajeno su dva datuma godišnje za svakog od nas ona koje doživljavamo kao potencijalne točke preokretnice naših životnih putanja. Prvi vežemo uz svoj vlastiti okretaj oko sunca, trenutak kad smo suočeni s još jednom godinom iza nas i borom više oko usana – koliko smo si samo puta pušući svjećice s torte obećali nekog novog “ja”? Druga je točka nešto “društvenijeg” duha i iščekuje nas za pokoji dan – uskoro ćemo se kolektivno okrenuti za 360 stupnjeva i točno u ponoć, odzvonit će trenutak za novogodišnje odluke.

Pritisak, ali i uzbuđenost koju označava novi početak zemljine rotacije osjetan je i u onima koji su odavno odbacili ovaj odveć kapitalistički-popularizirani običaj kao nešto bitno u svom životu. Transformativan učinak “ovog” doba godine gotovo je instinktivan (ma koliko ga negirali), a ni holivudska se praksa nije libila blagdanski osjećaj iskoristiti upravo u svrhu pomirenja davno zaraćenih strana, apsolutne promjene propalih pojedinaca koji procvatu zahvaljujući određenom iskustvu ili nešto slično.

No, ova lista neće pridati pažnju svim filmskim obiteljima koje su za Božić pronašle svoj mir niti parovima koji su se kao čarolijom spojili u magičnoj večeri sa Stare na Novu godinu. Umjesto toga, osvrnut ću se na pojedine filmove koji u sebi nose tzv. životnu inspiraciju i probati vas potaknuti s dobrom, starom “patetikom” da nakon novogodišnjeg rituala možda i proizađete nešto bolji. Ili vam barem dati materijala da u postnovogodišnjem stanju pronađete utjehu od mamurluka i neugodnog pijanstva.

Forrest Gump (1994, r.Robert Zemeckis)

Ponekad je najlakše početi od onog što je najočitije – neka baci kamen prvi onaj kome ovaj film nije prošao glavom na spomen riječi “životna inspiracija”. Ako je Gump mogao uspješno protrčati kroz život, protrčat ćete i vi – jer ništa bolje ne opisuje život nego čokoladna bombonijera.

Life is Beautiful (1997, r. Roberto Benigni)

Osim što je Benigni utjelovljenje optimizma sam po sebi, ova bajkovita ljubavna priča koja se pretače u priču o imaginaciji i snazi volje još je jedan “vječiti klasik” zašto i kako život može biti lijep i u najnezahvalnijim situacijama. Guido se nasmijao Holokaustu, što je inspirativnije od toga?

Yes Man (2008, r. Peyton Reed)

U redu, možda Jim Carrey i cijela njegova karijera nisu po ukusu filmske elite (na čelu s Akademijom) ali kad ste sami pred kaučem ili u krevetu s laptopom, ne možete poreći da su neki od njegovih uradaka, koliko god manje ili više bili lepršavi, uprijeli prstom točno ondje gdje najviše boli. Možda Dumb and Dumber nisu ta kategorija, ali Yes Man koliko god jednostavan bio, zasigurno je, zajedno s filmovima poput The Truman Show (1998) ili Eternal Sunshine of the Spotless Mind (2004). Bilo kako bilo, nikome ne bi škodilo da od 2016. godine češće govori “da”.

Dead Poets Society (1989, r. Peter Weir)

Kakva je to lista inspirativnih filmova ako u njoj nema traga djelu Robina Williamsa? Rijetki se mogu pohvaliti da su ostali hladni na filmove poput Patch Adams (1998) ili Good Will Hunting (1997), a drama o John Keatingu, najboljem profesoru engleskog ikada i njegovim učenicima, sigurno prednjači u obilju životne mudrosti. P.S. Među inspirativnim učiteljima, ne bi valjalo zaboraviti ni godinu dana mlađi film Stand and Deliver o Escalanteu – poželjna zamjena ako ste već previše puta odgledali Keatingovu metodu mijenjanja statusa quo.

It’s a Wonderful Life (1946, r. Frank Capra)

Za sve one koji se već guše od pretjerane sentimentalnosti, vratite se na gornje upozorenje o udjelu patetike u ovoj listi. Klasik nad klasicima po pitanju filmova koji su svojevrsna životna lekcija – frustrirani poslovni um, čovjek koji je izgubio put i volju za borbom, doživjet će susret koji svi ponekad poželimo doživjeti i otkriti što bi bilo kad bi bilo te zaključno shvatiti da ono što bi bilo, nije toliko bolje od onog što jest. Je li Spinoza bio u pravu?

Waking Life (2001, r. Richard Linklater)

Ako se neki redatelj nije libio otvoreno promisliti smisao života i detaljno zaći u sve njegove kardinalne elemente i grandiozne teme, onda je to zasigurno Richard Linklater. Pri tome, što bi mogao biti bolji primjer u njegovom opusu od Waking Life u kojem je Linklater pronašao idealnu formu kako zamaskirati sva filozofska pitanja svakodnevnice (koja su ga mučila i prije i kasnije)?

About Schmidt (2002, r. Alexander Payne)

U nizu figura koje su se pojavljivale u mnogobrojnim filmovima s porukama koje se pišu velikim “p”, zasigurno je i Jack Nicholson. Jesu li u pitanju filmovi A ili B kategorije nije toliko presudno, nešto u njegovom licu, kao i u licu (ali i glasu!) Morgana Freemana, jednostavno nas tjera da im povjerujemo. Predosjećanje trenutka gdje nam je život dovoljno istekao da ćemo ga, htjeli ili ne htjeli, preispitati – prisutno je što u pop kulturi, što u nama kao takvima. Na tragu toga nastaje i priča o Schmidtu. A kad u istom filmu pomiješate figure dva holivudska mudraca – Freemana i Nicholsona, zajedno s pomalo zastrašujućom pomisli o skončavanju života, dobijete The Bucket List (2007). Čini se da je Hollywood odavno pomno odabrao vaše savjetodavce u stvaranju novogodišnjih odluka.

The Diving Bell and the Butterfly (2007, r. Julian Schnabel)

Moglo bi se reći da ovaj film ima sve što je potrebno da vam otvori oči i pokaže šarenilo života – poznatu ličnost koja se nenadano našla u životno-izazovnom položaju i tračak nade koji je uslijedio zahvaljujući neposustajućoj volji pojedinca koja je presijecana njegovom prošlošću – prošlošću koja svjedoči da je i ta snažna individua samo čovjek od krvi i mesa. Kao pandan navedenom filmu mogao bi se uvrstiti i nešto novijeg datuma The Theory of Everything (2014), ali i već u pop-kulturu dobro utabani A Beautiful Mind (2001). Što je inspirativnije od velikih umova na kušnji?

Groundhog Day (1993, r. Harold Ramis)

Među glumačkim figurama koje ulijevaju povjerenje ljudima diljem svijeta, zasigurno bi se mogao naći i Bill Murray. Kao jedan od najvećih strahova modernog čovjeka pokazao se strah od navike, rutine, mehanizacije; strah od toga da zaboravimo biti išta drugo osim sluge vremena, prostora i sustava. A što onda kada vaš život postane samo jedan dugi, nikada nepromijenjen dan? Ramisov odgovor na rutinizaciju možda je pristupačan, ali ništa manje vrijedan.

The Pursuit of Happyness (2006, r. Gabriele Muccino)

I Will Smith nas je proveo kroz mnoge dramatične i presudne životne situacije (pogotovo u pogledu postapokaliptičnih stanja), ali najhrabrijeg je borca odglumio u navedenom filmu. Možda nema boljeg izbora za zaključiti ovu listu nego što je ovaj. Razlog? Vrlo jednostavan. Pročitajte naslov.

Kako to obično biva, nešto bi se uvijek moglo postojećem izboru nadodati ili oduzeti. Mnoga su animirana ostvarenja kao The Lion King (1994), Mary and Max (2009) ili najnoviji Inside Out (2015) upravo i napravljena s intencijom da pročiste i oblikuju naš pogled na život i iskustva koja sa sobom donosi. Tu je i poveći niz filmova koji su na površini možda pitomi američki komercijalni proizvodi, ali u sebi nose zanimljive premise o potencijalnim alteracijama životnog slijeda kao što je još jedan Carreyev film Bruce Almighty (2003) ili Click (2006). Udah pozitivne energije uvijek donose i filmovi o “velikim ljudima” ili o onima koji se usprskos svim pretpostavkama i očekivanjima uspijevaju izboriti za svoje mjesto pod suncem kao što su Slumdog Millionare (2008) ili Million Dollar Baby (2004), pa čak i kultni serijal Rocky. U spomenutu kategoriju filmova o ljudima koji mijenjaju svijet svojom nepokorivom, nadahnjujućom voljom spada neupitno i Billy Elliot (2000), kao i Little Miss Sunshine (2006). Na kraju balade, čini se da ova lista ne može doseći svoj kraj jer su filmovi često naš izvor inspiracije, svojevrsni izvor napajanja kad se poželimo sakriti ispod plahte i više se nikada ne pokazati svijetu. Patetično? Možda. Istinito? Prosudite sami.