novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Fluentes: ‘Ljudi više nemaju strpljenja slušati glazbu, tri minute je granica ljudske izdržljivosti’

Foto: facebook.com/Fluentes
Vrijeme čitanja: 15 minute
Foto: facebook.com/Fluentes
Foto: facebook.com/Fluentes

Malena đakovačko-osječka četvorka, koja se odaziva na ime Fluentes, donijela je dašak svježine na glazbenu scenu novom pjesmom Pođi na put koja je produkt suradnje s Jelenom Radan. U isto vrijeme, ta pjesma ostavlja i pomalo gorak okus u ustima jer govori o tužnoj istini hrvatske današnjice – o odlasku u inozemstvo u potrazi za nečim boljim. Snage benda čine Andrej Car na gitari, basist Matija Nikolin, a razgovarali smo s majstorom palica Krunom Štrkom i glavnim vokalom benda Goranom Boškovićem.

Kako je nastao bend Fluentes?

Goran: Bio sam pjevač u đakovačkom bendu Nova, neki kažu kultnom, sad je ili nije, ne znam. Nakon što smo se razišli, neko vrijeme nisam zapravo radio ništa, a onda smo se okupili Andrej, Damir Svalina i ja te počeli nešto sviruckati zajedno. Trebali su nam još basist i bubnjar i uzeli smo mlade dečke koji su tada bili drugi ili treći srednje i počeli smo vježbati s Krunom Štrkom i Mladenom Čuturilom. Zapravo taj bend tada nije imao nikakvog imena, a ja sam imao hrpu svojih pjesama koje sam htio svirati i tu sam rečenicu rekao tisuću puta pa eto, mogu i tisuću prvi: neki ljudi su u to vrijeme nedjeljom išli na belu, mi smo išli svirati. I tako smo se zapravo i okupili. Tu i tamo se nađemo, jedanput, dvaput tjedno, bez ikakvih ambicija da sviramo pred nekom publikom, da snimamo bilo što.

Osim što svirate u bendu, imate i redovan posao. Je li Fluentes još uvijek samo hobi?

Goran: Pa, ajmo reći da je meni kao autoru to mali dodatni izvor prihoda, ali je još uvijek samo hobi. Glazbom se jako teško baviti u Hrvatskoj, mislim da je glazba kao nekakva forma zaposlenja praktički nemoguća. Samo privilegirani imaju mogućnost baviti se glazbom i živjeti od nje. Jednostavno, logičan slijed je da moraš imati stalan, realan posao koji će ti donositi nekakav stalan mjesečni prihod. Ne vjerujem da će se situacija još dugo, dugo vremena promijeniti. Dao dragi Bog da nam upali neka pjesma, da postane neki turbo mega hit i da nas zovu toliko da mi ne stignemo raditi stvarne poslove pa da možeš živjeti od glazbe. Ali to je praktički nemoguće. Mislim, kad pogledaš zapravo koji ljudi i bendovi žive od glazbe, ljudi i bendovi koji su još 80-ih godina započeli svoje nekakve karijere, oni tek sada ubiru plodove i mogu od toga živjeti i raditi.

Najnovija pjesma Pođi na put govori o odlasku iz ove države u potrazi za „boljim životom“. Iako je pjesma vrlo aktualna, zapravo je nastala puno prije?

Goran: U bendu Nova uvijek je bio nekakav strah da ne pričamo o nekim patetičnim temama ili da ne izlazimo na patetičan način pa smo imali taj nekakav put ‘ajde radije nećemo radit pjesme na hrvatskom da slučajno ne zabrazdimo u tu nekakvu patetiku’. A ja sam patetičan tip i toga me uopće nije sram. Kada sam prestao raditi s Novom, počeo sam pisati jako puno pjesama na hrvatskom. Neke pjesme iz tog prijelaznog razdoblja Nova-Fluentes su ostale na engleskom i danas ih znamo uživo svirati. Međutim, prva pjesma koju sam napisao na hrvatskom bila je baš ta Pođi na put, 2003. ili 2004. godine. Moj prijatelj i kum ovdje nije imao posla, nije imao djevojku, doslovno je vegetirao. Preko nekih je prijatelja našao posao u Irskoj i u roku dva dana samo je rekao ‘ej Gorane, ja idem u Irsku’ i otišao. A s njim sam provodio jako puno vremena, bili smo kao prst i nokat, stalno smo bili zajedno. I eto, on je otišao, ja sam napisao pjesmu i to je bila prva pjesma na hrvatskom koju smo počeli svirati. Tako smo se skupili kod ne znam ni ja već koga u nekakvoj garaži i snimili tu prvu pjesmu. I to je bilo grozno! Pjesmu smo jako dugo snimali i uvježbavali. Nakon toga smo napravili bolju pjesmu, tu bolju smo kasnije i snimili. To je bila Kad podigneš zid, snimljena u Požegi, tako da je s tom pjesmom Fluentes i počeo.

Međutim, Pođi na put je uvijek nekako stajala sa strane. Obavezno smo je izvodili. Još u ranoj fazi imala je nekakav čudan oblik, nije bila baš nešto. I kako sam ja u to vrijeme nudio i drugima pjesme, zvao sam i Jelenu jer sam je znao od prije kad sam joj radio tekst za njezin prijašnji album i ponudio joj tu pjesmu. Zanimala ju je ta priča, što je bilo, što se dogodilo i od kud taj tekst. Ispričao sam joj i njoj je to bilo super. Rekla je da dolazi u Osijek na ljeto na Zemlju bez granica i da bi voljela napraviti zajednički koncert. Održali smo taj zajednički koncert, ja sam zvao Anu Vlainić iz Osijeka koja je svirala violinu, ona je povela kolegu koji je svirao gitaru – taj čovjek je mene oslobodio straha od sviranja gitare – i tako smo se nas četvero skupili i počeli vježbati kod Ane u dvorištu. I ta pjesma i hrpa drugih snimljene su na tom koncertu live. I tada je Pođi na put dobila tu formu koju više nikako nisam htio mijenjati. Kada smo napokon sklopili ugovor s Menartom, njima se jako svidjela pjesma i jedan od uvjeta bio je da ćemo tu pjesmu izdati za njih i da će biti zajednička pjesma Jelene i Fluentesa. I evo, tekst je nastao prije deset godina, a ironija sudbine dovela do toga da umjesto mog prijatelja, koji se nakon šest godina vratio, pola Hrvatske odlazi van.

Foto: facebook.com/Fluentes
Foto: facebook.com/Fluentes

Ovo vam nije prva suradnja s  Jelenom Radan. Kako je došlo do simbioze Fluentes-Radan?

Goran: Zapravo je simbioza između Gorana i Jelene, više nego Fluentesa. Baš na tom koncertu o kojem sam govorio se to dogodilo. Meritasice ondje stalno djeluju i kako su one bile tamo i njih sam upoznao te je došlo do sprijateljavanja. Čule su me kak pjevam, oduševile su se, iznenadile su se mojim pjesmama i ponudile mi suradnju. U tom trenutku su već deset godina tražile čovjeka koji bi im pisao tekstove na engleskom kojima bi izlazile na vanjsko tržište. Ponudile su kao suradnju da im napišem tekstove na engleskom za jednu-dvije pjesme. Poslao sam im tekst za Odjednom ti kao probu na što su se one ugodno iznenadile. Od onda su mi slale pjesme, ja sam radio tekstove na engleskom i tako se dogodilo da su tekstovi na ovom novom albumu Gle! prvo nastali na engleskom, pa tek onda na hrvatskom. A onda kroz sve to, Jelena je isto pripremala album. Imala je osam pjesama, ajmo reći ideja – Meritasice su napravile glazbu i imala je samo te pjesme bez tekstova. Zamislila je višejezični album pa sam onda paralelno s tim počeo ja raditi na njenim tekstovima. U to vrijeme smo se intenzivno i družili, one su često dolazile u Osijek. Jednom samo joj prilikom pustio svoju pjesmu koja se sada nalazi na njezinom albumu, Taking me back, na što je ona odlijepila. Zapravo, do te pjesme joj nisam napisao niti jednu pjesmu za album. Nisam mogao prokužiti što ona hoće. Ona je htjela nešto najdrugačije, najposebnije, a ja nisam to mogao shvatiti. Drugo je kada radim za sebe. Ne razmišljam o tome što hoću, napišem, napravim pjesmu i bok. A ta pjesma ima vrlo ‘američki’ tekst, priča o povratku čovjeka nazad u svojem plavom kamiončiću, dolazi svojoj obitelji koja ga ne shvaća jer je nestao bez riječi i sada se vraća nakon bog-te-pitaj koliko godina i on se pita žele li ga oni nazad, ali ga muči još jedno veće pitanje – želi li ga ‘ona’ nazad, ta djevojka koju je isto tako napustio. Tipična priča: on je imao 18 godina i otišao u svijet, a sada se vraća. A sve je to napisano iz ‘njezine’ perspektive, kao ‘čula sam da si se vratio, da si bio kod svojih i ja te čekam i jedva čekam da te vidim’. Kada sam skužio da Jelena obožava taj storytelling, taj nekakav intiman, vrlo blizak tekst, male pričice koje nikoga ne zanimaju, a koje svi proživljavamo, onda sam nakon toga u mjesec dana napisao sve ostale pjesme za njezin album.

S obzirom na to da živimo u vrijeme kada je sve red-carpet šou, kakav je vaš stav prema ‘ready-made’ bendovima koji izađu kao proizvod nekakvog natjecanja? Aktualni su sada i X-Factor i The Voice, pa jesu li kvalitetniji oni ili staromodni garažni bendovi koji se ipak malo više moraju pomučiti za komadić slave, ako ga uopće i dobiju?

Kruno: U biti podržavam i jedno i drugo sve dok su dobri glazbenici i dok je dobra ekipa koja to radi. Lakše je onima koji izađu iz nekog showa jer su bili ispred kamere i što sve već ne, a bendovi iz garaže najčešće ne izađu u javnost zbog manjka samopouzdanja. Međutim, može se isticati da se nema novaca, treba se veza, ali to su samo opravdanja. Oni se mogu oglašavati na YouTubeu i tamo objavljivati materijale, gdje god žele. Ovi bendovi koji izađu iz nekog natjecanja su isto takva djeca. Po meni nema razlike među njima, ali kažem, lakše je ovima koji su sudjelovali u nekom natjecanju jer su se već otisnuli u javnost.

Goran: Ti ready-made bendovi imaju iza sebe cjelokupnu mašineriju koja je već pred njima pripremila sve što treba da postignu tu slavu. Ako se njihov zacrtani plan i cilj koji su u poslovnom planu zapisali ne ostvari, dobiju nogom u dupe i ti bendovi traju jedno ljeto. Ako se kojim slučajem savršeno poklopi da publika prihvati – često puta se dogodi da su to ljudi, ti bendovi i ti vokali, već bili izuzetni vokalisti i izuzetni glazbenici i sami pišu pjesme, e onda je tu već teže njima nametnuti nešto ili otrse taj ugovor, to prvo nametanje i jednostavno se sami nametnu jer su jake ličnosti. No, to je vrlo rijetko. Ne znam hoće li recimo Sam Smith to napraviti ili neće, ali mi se čini kao da bi baš mogao to isfurati. Kod nas je to nemoguće. Jedino je Natali Dizdar zapravo uspjela, a Rafo, koji je meni bio najdraži i najsimpatičniji, njega nema nigdje. S druge strane, ti garage bendovi, čak je i blesavo reći ‘garage’ bendovi, to su bendovi, to je ono što bi trebalo biti, nema ih nigdje. Praktički da ne postoji glazbena scena u Hrvatskoj. Kada bismo gledali portale i ono što nam serviraju na radiju i ono što nam serviraju na televiziji, ne postoji. Međutim, lokalni bendovi djeluju u svim gradovima u Hrvatskoj i formiraju se u svoje nekakve, kako da kažem, zajednice, zajedničke komune, nastupaju zajedno i prave koncerte zajedno, no to niti tko prati, niti to kog zanima i njihovi su koncerti izuzetno malo posjećeni. Ako oni kojima je to namijenjeno to i prate, jednostavno nema onog masovnog kojeg je bilo 90-ih godina, kada smo svi znali za hrpu dobrih bendova. Bendovi koji su 90-ih tako nastali, iz garaže, nisu ni znali svirati, naučili su svirati u 20 godina do sada, ti bendovi su sada taj neki mainstream. Evo recimo Hladno pivo, to su bili pankeri, a sada sviraju ušminkanu glazbu. Više to nije to.

Postoji li na našoj glazbenoj sceni, ili evo na regionalnoj, netko čije će stvaralaštvo pjevati i generacije za 20-ak godina, kao što se danas pjevaju neke pjesme iz nečije tuđe mladosti?

Kruno: To ne možemo znati. Na prvu bih rekao ‘ne’, ali uvijek se može dogoditi da se neka pjesma izvuče iz naftalina zbog nekog spleta okolnosti odgovara nekoj generaciji. Ne mora biti ni svirački zahtjevna, ni neki masterpiece, ali jednostavno se može dogoditi da odgovara nekoj generaciji. Moja generacija je neko vrijeme pjevala pjesmu od Knockouta Dođi samo zato što nam je ušla u uho, možda zbog tadašnjeg cijelog ambijenta. Ta pjesma se i dan danas sluša, a bila je svojevrsni anonimus. Čak ne mora odgovarati ni cijeloj generaciji nego generaciji unutar neke regije. Svejedno, ne vjerujem da će nešto biti megahit iz ovog razdoblja. To jest, ništa nakon ’85. ili ’86. neće biti megahit.

Goran: Ja vjerujem da postoji. Bez obzira na sve, postoji hrpa toga što će se pjevati. Letu štuke su mi sjajni, a totalno je apsurdno da oni kao bend nisu na nekom visokom mjestu i ne mogu shvatiti da oni nisu u tom čvrstom, strogom mainstreamu jer su izvanredni. Elemental i TBF su mi okej od naših bendova.

Foto: facebook.com/Fluentes
Foto: facebook.com/Fluentes

Prave li se danas pjesme uopće da bi trajale ili živimo u eri sezonskih hitova koji pune klubove nekoliko mjeseci i kraj?

Kruno: Nitko nikada nije ni pravio pjesmu da bi trajala, ljudi prave pjesme iz dva razloga: jedan razlog je da bi netko što više zaradio, dakle komercijalne pjesme pa ako se održe njima još bolje, ili iz čistog gušta. Većinom su one pjesme koje se naprave iz čistog gušta one koje traju. Iako ne mora biti, nije nužno da komercijalna pjesma nije jako dobra i da bude pamćena vjekovima.

Goran: Uvijek si imao ljude koji prave pjesme zato jer imaju nešto za reći, jer ih nešto dira, jer im se nešto dogodilo; imaš i bendove koji prave pjesme jer im je to bitno, a uvijek je bilo i onih ljudi koji su pravili pjesme da zarade lovu, da se to odradi dva mjeseca, da bude neki hit. E sada, razlika je u tome što je ova prva skupina toliko marginalizirana i gurnuta negdje sa strane da ih praktički nema, a ova druga skupina je toliko gurnuta u prvi plan da se od njih ne može disati. Prije je toga isto bilo, ali je bilo raspoređeno. Mislim, tko bi Doorse slušao? A oni su bili na radiju, vrtila se njihova pjesma od deset minuta, a sada, ako ti je pjesma duža od tri i pol minute, ne očekuj da ti je itko vrti. Pođi na put je trajala pet i pol minuta pa su mi rekli da moram skratiti malo. Ljudi nemaju više strpljenja za slušati glazbu. Pa ja isto ne bih imao strpljenja za slušati, ne znam, Tsunami da mi traje šest minuta. Jer bih pukao da traje šest minuta. Znači mora trajati tri minute i ne može više, jer je to taman granica ljudske izdržljivosti.

Brkovi i Dubioza kolektiv kombiniraju elemente punka, rapa, rocka s primjesom narodnjačkog melosa – je li to sistem prenošenja poruke široj publici ili samo način da se dodvore masama?

Kruno: Dubioza je po meni najbolji pokazatelj stanja na Balkanu. Ne dočaravaju kulturu samo u tekstovima, nego i glazbom. Kad čuješ samo instrumente u njihovim pjesmama možeš čuti što mi sve sviramona ovim prostorima, a kada počnu pjevati onda vidiš sve što radimo. Oni su po meni najbolji glazbeni opis Balkana. Dugo vremena nitko nije tako nešto na pravio. Možda Štulić s Azrom, ali on to nije glazbeno dočarao nego više tekstualno, samu problematiku.

Goran: Dubioza to radi izvanredno. Dubioza je svirački fantastičan bend koji ima izvanredne tekstove. I to rade skupo. Ne pada na pamet da ti prodaju nekakav narodnjak. Tu nema narodnjaka. To je u funkciji zafrkancije. Dok Brkovi to ne rade tako. Brkovi to rade odvratno. Mislim da oni sviraju narodnjake, a ovo je samo izlika da je to neki rock ‘n’ roll. Osobno mi to grozno zvuči. S druge strane, vidi se i po mojim pjesmama da volim klasičnu formu pjesme. Dubioza to nema, ali meni su njihove pjesme fantastične.

Mora li mainstream nužno biti nekvalitetna glazba?

Kruno: Niti jedna glazba ne mora nužno biti ni loša ni dobra. Ja cijenim svaki trud. Slušao sam sve vrste glazbe, svirao sam sve vrste glazbe, zato i imam problema s puno ljudi. U biti sam sve probao i svaka glazba mi se sviđa ako je dobro odsvirana. Od komercijalnijih pjesama, jedan Toni Cetinski i Željko Joksimović, ova njihova zajednička pjesma – to je meni ne fantastična pjesma, nego je vrh! Netko bi rekao da je to komercijala, da je loše. Svakog rokera pitaj kakva je pjesma i reći će da je to blaah, neće je ni poslušati. I to je još jedan nedostatak. Puno rokera je slabo informirano, ne prihvaćaju ništa osim linije manjeg otpora i dosta su zatvoreni.

Goran: Ne,  mainstream je nužno kvalitetna glazba, samo je kod nas u Hrvatskoj to izokrenuto naopačke! Jer, po mojoj logici, ako je razina kulture nekog naroda na nekom višem nivou, mainstream je ono što je većini dobro. I ona bi nužno trebala biti dobra glazba. Znači, ako se mojoj mami i mom susjedu se neka pjesma sviđa, i tebi, i meni, to bi trebao biti mainstream. Samo što kod nas zbog cjelokupne ove neke blesave situacije, neimaštine pa i rata, mi smo od zapada preuzeli nekakvu demokraciju i nekakav naopaki kapitalizam, a zapravo smo u svoje društvo donijeli samo ružno od zapada. I onda smo uz taj naš balkanski mentalitet to ružno izobličili i pretvorili u neku naopaku formu. I onda u svemu tome možete misliti što je u takvom društvu mainstream. Upravo ovo što je. Massimo je sjajan, Gibonni je sjajan, Oliver također, svi ti bendovi su odlični, ali oni se nama samo čine da su nekakav mainstream. Zapravo je to ona mala nekakva linija, a ovo drugo, Jasmin Stavros, Jole, Magazin, Rozga – to je mainstream, to je ono što većina ljudi sluša, masa! Vi ćete kod Massima vidjeti milijun klikova na spotu, ali ćete ovdje vidjeti deset milijuna, dvadeset čak. Severina će u mjesec dana skupiti osam do deset milijuna klikova, a ja to ne mogu napraviti. S druge strane, ne želim da me ljudi shvate kao da ne želim da takve glazbe ima. Cijenim svaku vrstu glazbe, naravno da svega treba, sve ima svoje mjesto, i Severina je kao umjetnica sigurno sjajna. Ona je prepoznala što ljudi žele, što trebaju i spremna je to i od sebe i od svoga tima dati. Ja, recimo, da se nađem u toj poziciji to ne bih mogao. Nisam spreman i vjerojatno je zato Fluentes tu gdje je. Mi imamo sedam do osam tisuća klikova, dok ona ima isto toliko klikova u milijunima.

Što je to danas zapravo što prodaje glazbu?

Goran: Sise i guzice (smijeh) Ako dovoljno dugo puta nekome guraš na nos nešto, on će jednostavno reći ‘pa dobro, može!’ Zašto ljudi jedu samo kukuruz? Ako im daješ za doručak kukuruz, za ručak kukuruz, za večeru kukuruz, onda će ljudi živjeti samo na kukuruzu. Tako je i u tome što prolazi u glazbi. Ako si trenutno ‘na vlasti’ i ako namećeš stalno ljudima jedno te isto, onda će ljudi stalno to i slušati. Po meni su zapravo, bez obzira koliko ću sada retro ili konzervativno zvučati, RTL i Nova TV, koji su doveli te nekakve glupe emisije gdje pratimo što ljudi rade, Big Brother i te reality showove,  doprinijeli da moral cjelokupnog društva padne za jednu stepenicu, pa drugu i treću, umjesto da radimo na tome da podignemo kulturu i moral ljudi. Pa kad ga spustiš dovoljno za nekoliko stepenica, onda im možeš nametnuti što god hoćeš.

Kultura slušanja glazbe – radio vrti jedno te isto, ali realno, radio slušaju ljudi dok idu na posao ili kuhaju ručak, eventualno čestitke nedjeljom. Ali televizija je tu veliki čimbenik. Ako se ne varam, tu imamo samo CMC i emisiju na drugom programu HRT-a. Kakvu oni razliku mogu napraviti?

Goran: Nikakvu. Ono što može napraviti razliku jest kućni odgoj i škola. Oni trebaju odgojiti djecu i mlade ljude da razmišljaju svojom glavom i roditelji trebaju svojoj djeci pružiti ono najbolje. Ne mogu shvatiti da se na dječjoj zabavi od šest godina moraju puštati Severina i Rozga. Postoji hrpa dječjih pjesama uz koje će se ta djeca jednako zabaviti. Ono kad mi kaže roditelj ‘ali vidi kako super pleše!’. Pa da, super pleše, ali jednako će plesati i na Kad si sretan. Ta nekakva osnovna kultura se mora djeci usaditi od malih nogu. Ako djetetu u startu daješ stalno čokoladu i to onu najgoru šećernu tablu, naravno da će mu zubi biti pokvareni i naravno da će biti debeo i da će se na kraju pretvoriti u nezdravo dijete. Ali ako ga hraniš zdravom hranom, ako ga odgajaš i učiš da je sport super jednako je tome da mu doma puštaš dobru glazbu. Ne kažem da to mora biti rock’n’roll. Postoji i dobra zabavna glazba, može slušati Meri Cetinić, Zoricu Kondžu, Olivera. Pogotovo kad su djeca mala, onda moraju slušati glazbu za djecu. Isto tako i škola i društvo. Imam dojam da danas nisi kul ako ne slušaš ovo smeće, a prije nisi bio kul ako nisi slušao rock ‘n’ roll. I sad jednostavno čak i oni koji su jakog srca i mogu izdržati da ostanu uz, ne znam, Pearl Jam bez obzira na sve, nakon nekog vremena popuste, jer ona cura tamo mu se sviđa i ona sluša Severinu i onda mora i on.

Počeo je prvi krug Porina, prijave su stigle i užasna je gužva za Porin u kategoriji Pjesma godine. Ovogodišnja novost Porina je što nominirani ne moraju imati vlastita diskografska izdanja, već mogu biti jedne od zvijezda s YouTubea, SoundClouda i slično. Je li to možda način da se otvori put undergrounda prema sceni i da se razbije monotonija uvijek istih lica na Porinu? Podsjećamo da je prošle godine Massimo bio nominiran u čak 10 kategorija.

Kruno: Meni se u jednu ruku ne sviđa što ljudi biraju Pjesmu godine. Svejedno bih uveo posebnu nagradu za mišljenje publike, posebno za mišljenje kritičara. Najgore je što ljudi odlučuju što je Pjesma godine. Ako govorimo o hitu, onda je to okej, jer na kraju ti ljudi to i slušaju. Ali o samoj pjesmi mislim da bi trebali raspravljati kritičari. Opet je problem što je najbolja pjesma stvar ukusa. Tu općenito pričamo o hitovima i komercijalizaciji. Što znači da hit godine ne može biti pjesma koja nije komercijalna. Na kraju, ljudi to i slušaju. Ono što se najviše vrtilo na radiju, ono što im je ušlo u uho, to je njima prava pjesma, bez obzira na to kakva je ona zapravo. Evo za primjer megahit od Stinga Every Breath You Take, 99% ljudi ne zna o čemu se radi, da je to voajerska, a ne ljubavna pjesma. Jedan roker će možda kukati kod kuće što nije hit godine bio, ne znam, Osmi putnik, a nije nikada na radiju niti naručio tu pjesmu, niti je glasao za nju, niti kupio album i kako da on očekuje da to bude hit? Hit godine je ono što se sviđa masama.

Goran: Ma to je samo mazanje očiju. Glasači ionako glasaju već ne znam koliko godina za Massima ili Olivera kao najbolji muški vokal. Kao, ‘da, evo dali smo vam priliku, ali ljudi sad vi nama pokažite što vi možete’ –  nitko živ neće glasati za te nepoznate. Nadam se da će možda onda Irena Žilić nešto onda pokupiti, jer mi je njezin album super. Ali to je onako totalno blesavo. Isti ljudi glasaju godinama i za iste se ljude stalno glasa automatizmom, bez nekog reda, smisla i razloga. Imam dojam da ti ljudi klikaju ono što su čuli na radiju.

Foto: facebook.com/Fluentes
Foto: facebook.com/Fluentes

Naše stanje na sceni općenito je već ustaljeno. Imamo ljude koji već postaju „legende“ jer su na sceni nekoliko desetljeća i tu i tamo koju zvjezdicu koja bljesne na tren i brzo se ugasi. Ima li promjena na vidiku?

Kruno: Mislim da nema prostora za mlade bendove, jer ako se nešto stalno vrti, to ljudi i žele. Netko će reći da se nekoga forsira,- ma ne forsira se, džabe, to ljudi vole slušati. Ja sa svojim bendom s kojim sviram svatove želim odsvirati Silente jer se mladi par ženi ili ima mladih u svatovima, oni gledaju k’o pegle. Odsviramo Pejakovića, to je dernek. Ne omalovažavam čovjeka, on je strava glazbenik, hoću reći da ljudi nisu za promjene. Ako i slušaju neku pravu mjuzu, slušaju to za svoj gušt, a kada je stani-pani svi se na kraju vrate na neki polu-narodnjak. U takvoj smo sredini da neće tu biti nekih drastičnih promjena. Dobro je za nas individualce, uvijek ima nečega, svakako sam možeš poslušati što želiš.

Goran: Moj stav je da je to sve povezano u nekakav začarani krug. Jako puno radijskih stanica je formatirano, puštaju glazbu koju ljudi biraju nekim anketama. Kad poslušate Otvoreni radio, oni cijelo vrijeme vrte samo hitove, jedno te istu mjuzu. Narodni radio to isto radi s domaćom glazbom, ali isto samo hitove; također i Antena, Totalni FM isto dok je bila cijela ta mreža. Oni su vrtili tisuću pjesama kroz mjesec dana, stalno jedno te isto. Uz takav način vrćenja pjesama, te radijske stanice koje pokrivaju velik teritorij nose sa sobom velik broj nekakvih ‘bodova’. Ti se ‘bodovi’ zapravo dodjeljuju pjesmama i one koje skupe najviše ‘bodova’ ulaze u onih Top 40, a taj Top 40 je indikator ovim drugim glazbenim urednicima kojima se ne da slušati glazba, pa pregledaju što se nalazi na Top 40 pa će to vrtiti. I to je začarani krug, kao ‘aha, to je hit, pa ću i ja vrtiti Joleta’ ili Massima, jedno te iste stalno. Izdavačke kuće koje imaju više utjecaja, koje imaju više novaca, koji imaju mogućnost utjecati na radijske urednike, one prisile da se njihov izvođač više vrti i onda taj njihov izvođač bude hit, ta pjesma bude hit, tu i tamo se zalomi da netko iz ne znam kojeg razloga uspije. Sad, ima li nade u takvom sustavu da će se nešto promijeniti, da će nekakav underground bend iskočiti van, čisto sumnjam. Fluentes ima tako neku glazbu, mi smo meni nekakav mainstream: niti smo pretjerani hardcore, niti smo pretjerano ljigavi, jednostavno bi to trebao biti nekakav mainstream. Međutim, nije to u Hrvatskoj mainstream, mi smo teška avangarda. U Hrvatskoj je mainstram Rozga, brate! Ne mogu vjerovati da je to postao mainstream. Sad, ima li to veze sa stanjem uma ljudi koji slušaju tu glazbu, ne znam.

Be social

Komentari