Ziherung S02E07 i S02E08: S’e je dobro, al’ bit će gore
Da ste me prije godinu dana postavili pred odabir dražeg od dva malovjerojatna ishoda te pitali bi li radije da neki virus mutira i prijeđe sa šišmiša na ljude i godinu dana provedemo u parcijalnoj izolaciji ili da se obistini naslov ‘Black-Metal Legend Ihsahn Calls Out Taylor Swift Over Album Artwork’, nasmijao bih se i zatvorio u izolaciju na godinu dana. Isto to radim i sad samo mi nije smiješno.
Albumi srpnja i (nešto malo) kolovoza su ispod. Do kraja godine će Ziherung izlaziti za dva mjeseca zajedno. Moj dragi prijatelj Nikola je cijelu srednju imao poštapalicu „S’e bu dobro!”. Prije nekih deset godina, negdje početkom fakulteta ju je zamijenio s „Bit će gore.” Kakav prorok.
Imperial Triumphant – „Alphaville” 9/10
Prekrasan album fenomenalnog benda kojeg krasi odlično muziciranje. Kako je instrumental jako kompleksan, aranžmani nekako ublažavaju situaciju za slušatelja. Ugodno se izmjenjuju periodi sporijeg i bržeg tempa s ponekim free jazz kaosom. Prosječan vokal i potreba za nešto više strukture su ono što albumu ruši ocjenu. Bend je iz New Yorka i narativ zapravo ide u smjeru spajanja black metal glazbe i urbane sredine, što je dosta nekarakteristično za black metal koji se u potrazi za motivima obično okreće svemu ostalom.
A.A. Williams – „Forever Blue” 7/10
Podsjeća na ranu Chelsea Wolfe s ponekad cheesy, ali jakim post-rock aranžmanima koji su maksimalno zvukovno dotjerani. Najbolji primjer toga je pjesma Fearless koju dodatno goni i vokal Johannesa Perssona (Cult of Luna).
Taylor Swift – „Folklore” 5/10
Najveća ovogodišnja krađa vizualne estetike za naslovnicu albuma na relaciji Ihsahn – Taylor Swift? Možda. Pogledajte naslovnice albuma Taylor Swift do sad i pogledajte ovu za „Folklore”. Ipak, 2020. je pa čak i popu priliči prijeći na tamnu estetiku. Koliko folklora ima na albumu „Folklore”? Pa, spominje se kardigan… Ipak, Taylor je zaslužila i malo kredita – ovo joj je uvjerljivo najbolji album.
Inter Arma – „Garbers Days Revisited” 5/10
Nemam puno toga za napisati o albumu kojeg čine coveri, osim što su poneki coveri dosta nekarakteristični za domenu u kojoj djeluje bend. Obrađeni izvođači su redom Ministry, Neil Young, Cro-Mags, Nine Inch Nails, Hüsker Dü, Venom, Tom Petty & The Heartbreakers i Prince (!).
Protomartyr – „Ultimate Success Today” 9/10
Kakav prekrasan album! Evo ne znam, atmosfera je toliko teška, a opet bend uspijeva povrh toga biti jako slojevit i agresivan bez instrumentalnog divljanja. Slojevi instrumenata poslagani su tako da ponekad kulminiraju u neku garage-rock baladu. Ponovno sam si potvrdio koga kopira mladi vokal benda Black Midi.
Static-x – „Project Regeneration Vol. 1” 9/10
Ne sjećam se da je neki bend ovoliko uspješno nastavio nakon što je glavna osoba u bendu preminula. Wayne Static je za sobom očito ostavio pozamašnu količinu snimljenih vokala i napisanih pjesama. Novi album simboličnog naziva „Project Regeneration Vol. 1” na interesantan način u priču uvodi novog vokala – u Wayneove cipele zakoračio je Xer0 (Dope). Na albumu se otprilike pravilno izmjenjuju pjesme koje su ranije snimljene s Wayneom te one koje su recentnije djelo benda.
Static-x je ponovno upogonjen s maksimalnom dozom respekta – Xer0 nosi Slipknot-like masku te frizuru koja upućuje da se radi o Wayneu. Static-x djeluje kao da nastupa s undead verzijom svog bivšeg vokala. Pogledajte slike, izgleda puno bolje nego što zvuči ovako napisano. Album je isto tako jako svjež, što je čudno s obzirom na to da su neke od ovih pjesama ležale dosta dugo neobjavljene. Čuje se utjecaj EBM-a, nešto jači utjecaj industriala, a ponekad cheesy nu-metal dijelovi su maksimalno reducirani. Dobiven je izrazito moderan industrial metal album s raznim primjesama. Tvrdnja da je Static-x bio ispred vremena i nerijetko podcijenjen bend izgleda sve točnijom. Najavljen je i „Project Regeneration Vol. 2”.
My Morning Jacket – „The Waterfall II” 5/10
Na momente jako kvalitetan album odličnog zvuka, međutim nekako je bliži „folkloru” Taylor Swift nego ičem’ relevantnom u rock/psihodelija smjeru.
Deadlight Sanctuary – „Thaumaturgical Rites of the Damned” (EP) 6/10
Solo projekt lika iz Goatkrafta. Black/death zvuk na tragu Teitanblooda s dosta slabijim songwritingom.
Lüger – „Cosmic Horrör” (EP) 8/10
Odličan i pitak heavy metal EP – iznenađujuće slojevit zvukom. Savršenog omjera utjecaja dooma i hard rocka. Ne znam što više napisati. Ovih 20 minuta prođe jako brzo.
Lianne La Havas – „Lianne La Havas” 6/10
Izvođačica prekrasnog vokala koji je, ostaje dojam, pretjerano skriven i obuzdan. Ista je stvar s instrumentacijom – na stvarima nižeg tempa ne dolazi do izražaja. Highlightovi albuma poput Bittersweet, Weird Fishes (Radiohead cover) ili Sour Flower, dosta su bolji od ostatka.
Spirit Possession – „Spirit Possession” 7/10
Projekt basista death metal benda Ulthar. „Spirit Possession” otvara mikrokozmos mogućnosti eksperimentacije unutar žanra. Glazbena ideja koju je uspješno sproveo Darkthrone, a prošle godine ponovno i Funereal Presence – bubanj, dosta kompleksni rifovi, poneki Bolzer-like usklik te ponegdje klavijaturama dotjerana atmosfera. Taj zadnji atmosferni dio podsjeća na prerijetko spominjani poljski bend Cultes Des Ghoules.
Nicolas Jaar – „Telas” 5/10
Manje sadržajan album od dva izašla ove godine.
Nemanja – „Cosmic Disco” 6/10
Ne znam, ovaj sam bend, otkako je prošle godine uletio na scenu i privukao lavine pozitivne kritike, mentalno stavio na stranu da pričeka malo bolje vrijeme kako bih razvio mišljenje o njihovoj glazbi. To se nije dogodilo sve do ovog albuma. Želio bih glazbu nazvati krađom Khruangbina, međutim tu je samo njihova ideja istraživanja world glazbe, Nemanja ima autentični domaći prizvuk. Iako mi se dosta stvari sviđa, ne vidim neku instrumentalnu genijalnost, osim smionog smještanja instrumentalne glazbe u vrlo aktualno žanrovsko okruženje – i tu moram skinuti kapu.
Instrumentacija nema nekih zahtjevnijih tehnikalija, ali nema ni neku naglašenu mantru koja je razvučena na veće vremenske periode – što bi možda bilo pozdravljeno od strane obožavatelja psihodelije. Ovako je Nemanja samo easy-listen world music hibrid s pretenzijama da bude psihodeličan bend.
Ispravite me ako sam u krivu, ne mogu trenutno naći gdje sam to pročitao, ili sam možda čuo – nevermind. Navodno je primjerak albuma „Tarot Funk” poslan Alejandru Jodorowskom, što mi se prvotno činilo kao pretenciozni čin, ali evo, sada mi se čini kao dosta mudovit potez.
Greg Foat – „Symphonie Pacifique” 7/10
Uplifting easy-listen jazz s utjecajima psihodelije.
Maggot Heart – „Mercy Machine” 7/10
Linnéa Olsson, bivša gitaristica benda Grave Pleasures (ex-Beastmilk) ima novi bend. Prema njenom opusu nadao sam se da će me ovaj album izuti iz cipela, što se ponekad događa na nekim instrumentalnim dijelovima – aranžmanski je album napisan dosta avangardno, međutim melodija i vokal su nekako izgubljeni po putu. Kombinacija heavy metal songwritinga, post-punka i gotha je jako osvježavajuća. U ovom se žanrovskom džumbusu trenutno događaju interesantne stvari.
Prison of Mirrors – „De Ritualibus et Sacrificiis ad Serviendum Abysso” 6/10
Interesantan take na glazbu islandskog black metala inspiriranog Deathspell Omegom.
Sevdaliza – „Shabrang” 6/10
Jako težak r’n’b na tamnoj trip-hop paleti.
Skeleton – „Skeleton” 8/10
Crossover bend goes black metal. Kako sam se upravo prebacio s „Prison of Mirrors” lako je usporediti klasičnu black metal atmosferu koja je na ovakvom albumu, koji ima utjecaje i punka i thrasha, malo izgubljena. Ipak, nadoknađena je izuzetno pametnim rifovima i vrlo hladnim vokalom koji pokušava nadglasati bubnjeve koji su centralna figura albuma. Zadnja pjesma naslovljena Catacombs koja traje 5 minuta je za ovakav bend usporediva s 10-minutnim skladbama klasičnih black metal bendova i jako je dobra.
Rope Sect – „The Great Flood” 8/10
Kako je i spomenuto kod albuma Maggot Heart, u žanrovskoj kombinaciji gotha, post-punka i metala događaju se prekrasne stvari. Lo-fi filozofija na ovom albumu otkriva prekrasan, ljudski zvuk bubnja, dok zvuk gitara daje aludira na black metal, vokal ne skriva simpatije prema gothu. Odlično gostovanje Mata McNerneyja (Grave Pleasures, Hexvessel, ex-Code) nekako upotpunjuje album koji i nema pretjeranih highlightova, čineći ga materijalom za slušanje od početka do kraja.
