Ziherung S01E11/S01E12: Devetke, devetke svima!
„Late is the hour in which this conjurer chooses to appear!“ – prosiktao bi na mene vjerojatno Grima Wormtongue kada bi mogao vidjeti da albume od studenog i prosinca izbacujem krajem siječnja. „Láthspell I name him.“ – pokušao bi vas zavarati kako je ovaj komad teksta nositelj isključivo loših vijesti, nakon što ste sve godišnje liste albuma prolistali grijući tabane pokraj kamina tijekom praznika i već ste debelo u slušanju svih prvih naslova.
Pretpostavljam da znate kako razgovor završava po Grimu. Nisam “prošao kroz plamen i smrt” da vam ne bih donio ove albume koji su ili previđeni zbog toga što su izašli kasno u godini, ili su prenapuhani jer su najsvježiji tada kada se radio pregled godine. Ne znam kako ikome iz glazbenog svijeta pada na pamet objaviti album u prosincu, kada gotovo sigurno ostaje bez potencijalno velikog dijela medijskog kolača. Istina ide zapravo u korist moje teze. Objave albuma u prosincu su gotovo nepostojeće, ali ih ima. Neki od meni najboljih albuma ove godine objavljeni su u studenom, što je iz istog razloga nimalo iznenađujuće.
AES Dana – “Inks” 7/10
Davnih sam dana slušao pagan black metal bend istog imena. Jedan frend koji je, za razliku od mene, tada volio elektroniku pozitivno je prokomentirao moje scrobblanje Aes Dane na Last.fm-u. Da, hvala, samo ti slušaš krivu Aes Danu. Ne ne, ti slušaš krivu Aes Danu. Kasnije je doveo SNTS u Čakovec, a sada nešto slično radi u Nizozemskoj. Što se albuma tiče, odličan je spoj raznih elektroničkih pravaca, od psihodelije, preko IDM-a pa do nešto dubljeg trance zvuka. Preporuka.
Spaceslug – “Reign Of The Orion” (EP) 7/10
Doomgaze. Moramo li imati shoeegaze derivat sa svakim žanrom? Izgleda da moramo.
The Deathtrip – “Demon Solar Totem” 10/10
Kako sam trljao ruke čekajući da završim tekst od listopada kako bih mogao krenuti slušati ovaj album. Kvohst (Hexvessel, Grave Pleasures, ex-Code, ex-Dødheimsgard) se ujedinio s meni dosad nepoznatim bendom i opet se vratio black metal tipu vokala. Kako samo senzacionalno zvuče ovi rifovi. Jako podsjećaju na “De Mysteriis Dom Sathanas” eru Mayhema no nešto su profinjeniji.
Opravdanje tomu nije toliko očito, a možda sam i ja pretjerao tražeći poveznice pa vidite ima li vam sljedeća priča imalo smisla. Poveznica je Snorre Westvold Ruch, mastermind benda Thorns, i gitarist Mayhema u kratkom periodu 1992.-1993. On je prema Fenrizu zajedno s Euronymusom začetnik black metal načina sviranja rifova. Dva člana benda Thorns, Aldrahn i Jon T. Wesseltoft, svirali su u The Deathtrip do nedavno. Gitarist The Deathtrip, Paul Groundwell (Host), koji je između ostalog zadužen i za riffove na “Demon Solar Totem”, pretpostavljam da je kroz suradnju s članovima Thornsa naslijedio ideje tog benda.
Ne znam ima li ovo smisla, ali bilo mi je dosta interesantno kad sam uočio poveznicu između Mayhema 1993. i možda najboljeg albuma 2019. Host je ujedno i menadžer Peaceville Recordsa. Fascinantno je kol’ko ovaj čudan Kvohstov vokal doprinosi šumećoj atmosferi na albumu, i koliko slično, ali na drugoj paleti, prati filozofiju Attile Csihara. Rezultat je neobjašnjivo dobar, genijalan u svojoj jednostavnosti, a odviše kompleksan da bi ga se svrstavalo u bazični black metal – zato će vjerojatno proći ispod radara mase i nikad ne zaživjeti u svom punom potencijalu. Iako se nadam da griješim. Kako se volim zabavljati ekstremalnim tvrdnjama, rekao sam ishitreno sam sebi prvi put kada sam slušao album, 10 minuta u album – “AOTY kandidat” – ta premisa se s vremenom pretvorila i u činjenicu.
Fen – “The Dead Light” 5/10
Ovaj mi je bend bio prvi doticaj s post-black metalom, još tamo 2007. prije debi albuma, izbacili su EP “Ancient Sorrow” koji je imao odličnu pjesmu naslovljenu The Gales Scream Of Loss. Jako sam dugo tu pjesmu smatrao nečim značajnim u black metalu. Imala je nešto daleko interesantnije od ambijentalnih verzija black metala naklonjenih folku. Iako sam nakon toga full length albume slušao jako rijetko, kada se to i dogodilo, nisam uspio oživjeti onaj osjećaj od prije. “The Dead Light” ne pada daleko od te impresije. Ima dosta progresivnih utjecaja, što je pohvalno, ali opet, u vremenskom rasponu od ovih dvanaestak godina koliko pratim bend puno sam puta čuo takve realizacije.
Macintosh Plus – “Sick and Panic” (EP) 6/10
Zapravo je samo jedna stvar i pomalo je razočaravajuće što nema nikakve veze s vaporwave benchmark albumom “Floral Shoppe”. Prepuno glitcheva, toliko da jedva da prati neku strukturu.
Liturgy – “H.A.Q.Q.” 9/10
Od kud da počnem? Mislim da je već svima jasno da je Hunter Hunt-Hendrix potpuno lud te da je između pisanja glazbe i manifesta “transcendentalnom black metalu” odabrao put bivanja potpune otuđenosti od realnosti i pozicije njegove glazbe na sceni. Kako to obično biva, dovoljno je biti ludim dovoljno dugo kako biste oko sebe prikupili sličnomišljenike.
Također, njegovo inzistiranje na ovakvom vrlo eksperimentalnom derivatu black metala konačno je počelo ubirati plodove. Nakon što se kompletni black metal svijet pomirio s time da od ovog benda u black metal kontekstu neće biti ništa, oni su počeli uživati poseban status u krugovima ljubitelja eksperimentalne glazbe. “H.A.Q.Q.” osim neke ideološke simpatije prema visokoj frekvenciji nema puno toga sličnog sa žanrom za kojeg tvrde da sviraju, no ima cijeli arsenal drugih utjecaja koji su jako dobro posloženi i raspoređeni kroz trajanje ovog eksperimentalnog albuma.
Objavljen je bez pretjeranih najava, a odmah ga je na Facebooku šerao i Michael Gira (Swans). Slušao sam ga namršten prva dva puta, nakon toga sjeda i odličan je. Logičan je nastavak na “The Ark Work” i nadmašuje ga barem za razinu.
Cradle of Filth – “Cruelty and the Beast” (Re-Mistressed) 7/10
Mislim da remix i remaster već postojećeg izdanja nije za ocjenu veću od 7. Kao kad ste ispravljali jedinicu iz matematike, možete dobiti 5, but still only counts as 3. Ovakva reizdanja u kontekstu ovako velikog benda zapravo imaju smisla jer podsjećaju na najbolji period benda i prikazuju ga u novom svjetlu.
Tako je primjerice prije par godina objavljena verzija albuma “Dusk and Her Embrace” snimljena za label na kojem je objavljen i debi album. Bend iz nekog razloga nije taj album želio objaviti kod te izdavačke kuće te su ga nakon pravnih zavrzlama snimili za drugu izdavačku kuću u drugoj postavi. Original je zapravo samo ostao zaboravljen u vremenu. “Cruelty and the Beast” dobro zvuči u ovom ušminkanom izdanju, iako ga zajedno s prethodnikom znam pustiti dosta često.
Blood Incantation – “Hidden History of the Human Race” 9/10
“Aliens.” – ovako bi jasno i ležerno Giorgio Tsoukalos objasnio da je ovaj album dokazni materijal postojanja vanzemaljskog života. Jer jedino logično objašnjenje je da su se vanzemaljci spustili svirati o tome kako su od kamena u Gizi napravili elektranu. Kako je ovaj album u prenesenom značenju i kvalitativno “vanzemaljski” ovaj se pun činio kao jedini mogući put za pisanje ovog malog osvrta. Blood Incantation drugi put u razmaku dvije godine pokazuju da su ono što se death metalu trebalo dogoditi odavno.
Bask – “III” 9/10
Bask ima tu nesreću da su suvremenici nešto uspješnijih Elder. Paralelno s “Ramble Beyond” je izašao “Reflections of a Floating World” pa sam nekako ostao samo na tom albumu cijele godine. Zvuči suludo, ali je tako. Toliko je dobar. Ovogodišnji album benda Bask odlazi u malo drukčijem smjeru te naglašava svoje kvalitete. U njihovu stoner paletu, uz blago prisutnu americanu, ugurao se i prog. Tako da u ovom izdanju s nešto čišćim vokalom zvuče nešto bliže modernim prog bendovima nego doom stoneru Eldera. Odličan album.
Lord Mantis – “Universal Death Church” 8/10
Sastavljen od članova bendova Cobalt, Indian, Abigail Williams i Nachtmystium. Ovo je nabrajanje naizgled dovoljno da osjetite atmosferu benda i albuma, no nije sve na albumu toliko straightforward. Prljavi sludge metal je zamaskiran u nekakvu topliju, bolesniju verziju black metala. To će iznjedriti pokoji klasični metal hit poput Consciousness.Exe (probao sam double-kliknuti na naziv ove pjesme čim sam ga napisao, just in case, nikad ne znaš) ili nešto monotoniju, sporije razvijajuću Damocles Falls, koja zvuči kao ukradena sa zadnjeg albuma Inter Arme. Iako nisam siguran je li bolji od albuma iz 2014. naslovljenog “Death Mask”, “Universal Death Church” odvlači ovaj mikrožanr od isključivo hladnih atmosfera nasljednih iz black metala u nekakav topliji gitarski zvuk – stvarajući dosta bolesnu kombinaciju.
Cattle Decapitation – “Death Atlas” 8/10
Ovaj unikatan bend je postao dosta bitan na ekstremnoj metal sceni unazad nekoliko godina, a ja sam prespavao trenutak kada se to dogodilo. Doslovno.
Ljeto 2012. je, na Brutal Assaultu sam, budim se oko 12h u šatoru – budi me neki bend koji svira na glavnoj pozornici – „Kaj ovo svira?“ – trljam oči i pitam – „To ti je Cattle Decapitation.“ – odgovara frend. „Nisam znal da je tak… dobro?“ – „Je, trebali smo to gledati.“.
Te je godine, možda mjesec-dva ranije izašao “Monolith of Inhumanity” koji je označio tranziciju benda iz pomalo generičnog grindcore/slam death metal benda u dosta inovativan moderni grindcore/death metal bend. Točka faznog prijelaza su odlične gitarske dionice i vokalna genijalnost Travisa Ryana. “Death Atlas” po značaju nije jači od albuma iz 2012., a po realizaciji je tu negdje s prethodnikom. Začudit ćete se koliko lijepo može zvučati grindcore.
FKA twigs – “Magdalene” 9/10
Top album. “Ubila.” – objavio sam tu činjenicu sa screenshotom albuma na Instagramu prije par dana – „Producirao je Nicolas Jaar.“ – javlja se frend na story – „Pa naravno da jest.“ – pomislim.
Ima mi smisla ovaj trend da su odlične pop albume počeli raditi odlični producenti elektronske glazbe. Sjećamo se kombinacije Daniela Lopatina i Anohni. Loaptin je uz Jaara i ostale, surađivao i na ovom albumu. Ne bih pritom želio umanjiti genijalnost FKA twigs na ovom albumu – od lirike, preko ikonografije pa sve do izvedbe. Vjerujem da nam je svima poznat taj “creature of desire” o kojem pjeva. Flow albuma je genijalan, sluša se u cjelini – što me iznenađuje u vrijeme kada su singlovi i video uradci postali najvažniji način promocije glazbenika.
Bölzer – “Lese Majesty” (EP) 9/10
Dvojac koji je klasa za sebe. Misilo sam da je ovo drugi full length album, ali izgleda da se kategorizira kao EP jer traje oko 30 min. Za Bölzer to nije ništa čudno jer najbolje stvari su im izašle na EP i demo izdanjima. Fascinantno je koliko ispunjeno za samo gitaru i bubanj zvuči njihova glazba. To povlači i pomalo nekarakterističan način sviranja rifova, ali i unikatan vokal. Ne znam, ja sam dosta dugo ignorirao postojanje ovog benda, ali sam shvatio koliko sam bio u krivu. Ako ne znate od kuda početi krenite od EP-a “Aura”, ali vjerujem da će vas i Into the Temple of Spears s ovog albuma uvjeriti da ste na pravom mjestu.
Alon Mor – “Lands of Delight” 7/10
„Izašao je novi Bölzer, a ti se zajebavaš s glitch elektronikom“ – napisao mi je frend u studenom. Da nije tako, ne bih povremeno nabasao na ovakve stvari. Dosta dobar elektronski album s visokim udjelom eksperimentacije.
Wilderun – “Veil of Imagination” 7/10
Dosta hot album u prog metal krugovima. Aludiranje na war/folk metal je onaj sastojak koji mi ovdje ne paše i to mi povremeno zasmrdi. Kao da jedete odličnu orehnjaču, a morate vaditi grožđice cijelo vrijeme. Međutim na takve se instant reakcije uho vrlo brzo privikne, i ako inzistirate na slušanju, za što ja nisam imao vremena, lako će vam sjesti. Doduše na grožđice u orehnjači sam se adaptirao.
Bednja – “Doline Su Ostale Iza Nas” 7/10
Konačno je za Transcending Obscurity izašao i već ranije snimljen album. Donosi značajna poboljšanja u sveukupnom zvuku – nisam siguran je li se ponovno snimao ili je samo ponovno rađen master, ali drago mi je da naš bend koji to i zaslužuje, konačno dobiva inozemna priznanja. Svako malo netko od članova benda objavi neku objavu stranog časopisa s recenzijom ili godišnjom listom na kojoj se nalazi. Od prvog sam dana fan benda, no prvotno me malo smetao vokal gitariste – koji je do danas višestruko napredovao. Druga stvar, ona nije napredovala, su pomalo čudne post-rock dionice koje nekad ne prate generalni momentum pjesama, već djeluju kao da su tamo samo stavljene. Žanrovski one imaju smisla budući da su dvije trećine ovog benda i ritam sekcija nekadašnjeg post-rock benda Sagan.
Abigail Williams – “Walk Beyond the Dark” 9/10
Da je suditi po početku albuma i prvoj pjesmi, ocjena ne bi bila veća od šestice. Ostatak albuma je genijalan. Veliki sam fan Kena Sorcerona i pratim bend od prvog albuma. Svaki je album imao žanrovski kontekst u tom periodu kad je izdan. Prvi je bio primjerice kombinacija black metala s tada dosta popularnim elementima deathcorea, što na prvu zvuči dosta suludo. Kasnije su i Sorceron i bend postajali sve “crniji”. Ova verzija black metala najviše naliči onoj Nachtmistyuma s ambijentalnim prijelazom u Wolves in the Throne Room. Najbolji Sorceronov album do sad.
Schammasch – “Hearts of No Light” 9/10
Dosta lakši album za slušanje od prethodnika “Triangle” koji je bio dugačak trodijelni album, odličnog koncepta, ali dojadio mi je nebrojeno puta kada sam ga krenuo slušati. S “Hearts of No Light” to nije slučaj, odlična instrumentacija i gitara koja je cijelo vrijeme prisutna, gotovo mantrički. Slojevito skoro kao Gardsghastr.
Hrmülja – “Hrmülja” (travanj) 6/10
Promaknuo mi je album Hrmülje koji je izašao ranije prošle godine. Najbolje stvari nalaze se na drugoj polovici albuma, a sviđat će vam se ako ste u doom žanru, bilo klasičnom, bilo novijim derivatima. Blizu je Khemmisu koliko i Candlemassu, s dosta dobrim vokalom, no početak albuma može zvučati malo praznjikavo. Doduše vrlo dobro snimljen.
Burial – “Tunes 2011 – 2019” 8/10
Ako ste ikad htjeli početi slušati Burial a niste znali u koji od EP-ova prvo zapičiti nos, ovaj vas rješava te muke i donosi sve na jednom mjestu. Skužit ćete da vam je nešto bolje, nešto lošije, takva je i kvalitativna oscilacija pojedinih izdanja, no sve je dosta dobro raspoređeno i ovaj je album dosta dobar materijal za slušati u cjelini.
Bekëth Nexëhmü – “De Fördolda Klangorna” 9/10
Odličan kompilacijski full length album lika koji je sudjelovao u stvaranju jednog od meni najčudnijih/najboljih black metal albuma ove godine – “Slit Throat Requiem” već prije spomenutih Gardsghastr. Ambijentalni symphonic black metal album na tragu Reverorum ib Malacht ili Paysage d’Hiver. Nema nečega što već niste čuli, samo odlična estetika dovedena do savršenstva. Sve krešti, snijeg pada, svjetlost umire.
Grave Pleasures – “Doomsday Roadburn 2018” (Live) 7/10
Jako dobar presjek opusa Beastmilk/Grave Pleasures. Također, Roadburn je nekakav hram izdavanja live albuma, tako da je u startu ovo obećavajući live album. No, kako je Kvohst sklon vokalnom pretjerivanju uživo, ponekad vam može ići na živce ono što je na albumima studijski dotjerano.
TR/ST – “Destroyer I” (travanj) 8/10
Odličan album koji stilski nekako prati debi album, iako zvuči dosta toplije. Čine ga odlične synthpop stvari s ponekad jačim ritmom. Balans albuma je jako dobar i to ga između ostalog čini odličnim. Promaknuo mi je u travnju, a dvojka je izašla u studenom pa njeno predstavljanje ne bi bilo potpuno smisleno bez jedinice. Drago mi je da je tako, jer “Destroyer I” mi je sjeo vrlo brzo i konkurira za jedan od najslušanijih albuma godine.
TR/ST – “Destroyer II” 6/10
Malo mekanija dopuna jedinici. Ovdje su pjesme više ambijentalno okrenute synth popu, nisu toliko ritmične i snažne kao one na albumu iz travnja. Kako je to nešto što negativno odskače od trenda u kontekstu izdanja benda, ni album sam po sebi nije toliko dobar. Ima standoutove u obliku pjesama Iris i Destroyer ali nije toliko interesantan u cjelini. Nisam siguran što bi bilo bolje, spojiti ova dva albuma, pa imati nešto praznije trenutke na velikom albumu ili je zapravo genijalno to što su stilski razdvojeni u dva.
Boy Harsher – “Careful” (Veljača) 6/10
Dolaze uskoro u Zagreb, na taj sam način vidio da imaju i album s početka godine koji nisam čuo. Nije toliko jak kao EP “Country Girl”.
Lustre – “Another Time, Another Place” (Chapter One) / “Another Time, Another Place” (Chapter Two) 7/10
Bend balansira na granici ambijentalnog black metala i dungeon syntha. Pretjerano tople klavijature daju nekakvu previše mirnu atmosferu. Čini se kao nešto što bi sviralo u trenutku kada prvi put vidite polarnu svjetlost.
Seven That Spells – “The Trilogy: Live At Roadburn 2019” (Live) 8/10
Ovaj live album ima neopisivu težinu. Niku Potočnjaka možete voljeti ili mrziti, možete reći da svoje bendove diže na vješto biranim suradnjama, ali ne možete reći da je bilo tko dobio 3 sata seta na nekoj inačici Roadburn festivala. Da, STS je otprašio cijelu trilogiju na jednoj od pozornica svjetski poznatog, glazbeno-elitističkog mini-festivala. Ovo se izdanje čini kao točka na i ovoj verziji benda. Ostaje nam za vidjeti kako će balans Potočnjakovih projekata izgledati dalje, no sigurno je da smo dobili benchmark live albuma koji je neki domaći bend objavio – po glazbenom značaju, ne po popularnosti.
Ofdrykkja – “Gryningsvisor” 8/10
Odličan album, benda dosta teške prošlosti (odnosno njihovih članova). Nisam još vidio da je bend žanrovski orijentiran prema DSBM-u napravio zaokret prema folku, kreirajući vrlo unikatnu atmosferu.
Mito Matija i Bijelokošuljaši – “Proživljeno” 8/10
Vidio sam objavu poznanika na Facebooku u kojoj je napisao za ovaj album da se radi o “blackened folku”. Cover je dao naslutiti da se radi o tome o čemu sam mislio da se radi. Da, imamo crni “folk” s tamburama, odnosno valjda nekoliko različitih žičanih instrumenata, ne znam ni kako se zovu svi. Lirika i stihovi su negdje na potezu između Johann Wolfgang Pozoj i Darko Rundek. Istovremeno mi je ovo i odlično i vidim puno stvari koje bi trebalo unaprijediti, ali ovaj je uradak unikat na našoj sceni i doslovno pokazuje nišu koja još nije bila ispunjena. Čekamo dalje – hoćemo još.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
