“Zimska priča” (HNK Zagreb): Melodrama, komedija ili tragedija?
U sezoni klasika, Drama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu na svojim je daskama oživjela “Zimsku priču” Williama Shakespearea u režiji engleske redateljice Polly Tritschler. Rjeđe izvođeno djelo slavnoga barda ubraja se među njegove romance, iako je riječ o nekom nesretnom hibridu melodrame, komedije i tragedije. Petočinka počinje kao tragedija, uz Leonta, kralja Sicilije (Dragan Despot), koji postaje ljubomoran na prijateljstvo trudne supruge Hermione (Alma Prica) i najboljeg prijatelja Poliksena, kralja Bohemije (Livio Badurina). Leonta obuzima ludilo, Poliksen bježi s otoka, Hermiona i njihov mali sin umiru zbog Leontova neobjašnjivog ponašanja, a njihovu novorođenu kćer u nepoznato odvodi dvorjanin Antigon (Slavko Juraga).
U četvrtom činu dolazi do preokreta. Odlazimo 16 godina u budućnost, kada se Florizel, Poliksenov sin (Luka Dragić), zaljubljuje u pastirovu kćer Perditu (Luca Anić), ne znajući da je ona izgubljeno dijete Leonta i Hermione. Slijedi niz preokreta u stilu komedija zablude, ton drame mijenja se iz tragičnog u optimističan, uz neizbježni sretni završetak, vjenčanje dvoje zaljubljenih mladih i pomirenje starih prijatelja. U četvrtom činu upoznajemo i likove pastira (Dušan Gojić) i njegovog sina (Damir Markovina) koji su Perditu pronašli i odgojili, a tu je i Autolik (Nikša Kušelj), prevarant i kockar potjeran s dvora koji pokušava izvući financijsku korist iz priprostih pastira. Njihova interakcija u dramu unose elemente pučke komedije, pogotovo u sceni zabave u pastirevoj kući.
Očito je riječ o veoma heterogenom tekstu s puno nepovezanih likova i zapleta koji priču odvode na razne strane. Upravo je zato nužno postaviti pitanje što nam to “Zimska priča” danas može donijeti. Pokretač radnje Leontova je ljubomora. Postavi li se predstava iz perspektive pojedinca koji je sam sebe uvjerio u nevjeru svoje supruge, bila bi to priča o ludilu, tiraniji i krivnji koja dolazi nakon što shvati što je u svom bijesu učinio. Zaluđeni pojedinac koji ignorira proročanstva i savjete dvorjana, slijepo vjeruje u svoju verziju istine, a u rukama drži apsolutnu moć – i više no dovoljno da se priču učini aktualnom.
S druge strane Leontova ludila stoji priča o neuništivoj snazi ljubavi, onoj majčinskoj Hermione i onoj romantičnoj Florizela i Perdite koja pokazuje da je ljubav univerzalna; za nju ne postoje granice. Iza njihovog odnosa skriva se i sukob društvenih klasa, dvorske elite i priprostog puka, što također zvuči aktualno u doba kada je jaz između bogatih i siromašnih sve veći. Ponešto nam govori i o površnosti društva koje će lijepu djevojku odbiti zbog njezinog neuglednog pastirskog podrijetla, no obasipat će nju i njenu obitelj zlatom kada se otkrije njeno pravo porijeklo.
Redateljica Tritschler pošla je neutralnim putem, dotičući se svih tema pomalo, koliko joj to već drama dopušta, no ničega dovoljno konkretno. U ozbiljnom i tragičnom tonu prikazano je suđenje Hermioni, zabava kod pastira pretvorena je u duhoviti mjuzikl, a u scenama Florizela i Perdite kao da gledate romantičnu komediju. Ako je i došlo do štrihanja teksta, promjene su minimalne i neznatne. Je li loše to što je redateljica djelu pristupila općenito te iz njega nije izvukla jasnu poruku ili ponudila kontekst za uprizorenje drame, ostaje otvoreno za debatu.
Tritschler režira po pravilima klasičnog kazališta. Sklona je umjerenom tempu, ne ometa tekst glazbom ili drugim zahvatima te omogućava glumcu da iskaže svu paletu svog umijeća. Tako postavljenu predstavu Tritschler je tek decentno dopunila detaljima kao što je rukovanje Camilla (Mislav Čavajda) i malog Mamilija, Leontova sina (igra ga dječak). Ritam predstave dopunila je udaraljkama na kojima uživo sviraju Fran i Borna Šercar. Glazbena podloga je veoma spretno uklopljena u tijek predstave, ispunjavajući prijelaze između pojedinih prizora ili naglašavajući napetost među likovima. Zvuk udaraljki dobro odgovara atmosferi predstave. Glazbu potpisuje njemački skladatelj Marc Tritschler.
Ritmičnosti predstave doprinosi i jednostavna, no funkcionalno uklopljena scenografija Johannesa Schütza i Yanjun Hu. Bijeli zid koji se nalazi u ravnini portala pozornice isprva podsjeća na slično rješenje iz predstave “Ljudi od voska“, no nije tako statično. Različiti prostori otvaraju se ovisno o tome je li zid postavljen u ravnini s portalom ili dijagonalno, što je dodatno istaknuto odličnom rasvjetom Aleksandra Čavleka. Kada Paulina (Jadranka Đokić) prvi puta ulazi na scenu i proklinje Leontovo ludilo, svjetlo odozdo projicira njenu sjenu na zidu. Rasvjeta decentno i pravodobno prati zbivanja na sceni pa se lagano priguši kada Leont prvi puta izriče svoje sumnje ili nekako “pročisti” kada Hermiona mora braniti svoju čast pred sudom.
Kraj trećeg čina i prvog dijela predstave donosi malo režijske zaigranosti sa zamračenjem scene i upotrebom ručnih svjetiljki, uz trash pojavljivanje medvjeda koje, s obzirom na to da traje svega par sekundi, i nije bilo nužno. Drugi dio predstave nastavlja se u nešto energičnijem tonu od pomalo monotonog i nestimulativnog prvoga dijela, ponajprije zbog prizora zabave u pastirevoj kući. Plesne sekvence stilizirano oponašaju narodne plesove, uz glazbu na tragu folklornih motiva. Nekoliko prizora povezano je vokalnim brojevima u izvedbi Nikše Kušelja kao prepredenog varalice čija se priča tako isprepliće s tajnim vjenčanjem Florizela i Perdite.
Kostimografija Ane Savić Gecan oslanja se na tradiciju talijanske modne industrije, s dobro krojenim odijelima u prvome dijelu predstave, na sicilijanskom dvoru, ili pak kožnim jaknama i šarenim košuljama te haljinama cvjetnog uzorka u drugome dijelu, među pastirima i pukom u Bohemiji. Suvremeni izgled kostima odgovara neutralnoj scenografiji. Manje su jasni stolci i reflektori postavljeni u dubini scene, a vidljivi u par navrata prilikom rotacije zida (koji je s druge strane crne boje). Iako je sama scenska slika upečatljiva, ta naznaka metateatra nije dalje od toga iskorištena.
Prema dobivenim informacijama, Tritschler je na audiciji sama birala glumce za predstavu. Iako do prije par mjeseci vjerojatno nikad nije gledala nijednog od tih glumaca, a ne razumije ni jezik, odradila je vrlo dobar casting i znalački odabrale glumce za uloge koje im najbolje pristaju. Slavko Juraga već dugo nije djelovao tako samouvjereno na sceni kao u liku poštenog i požrtvovnog Antigona. Badurina kralja Poliksena igra pomalo pompozno i podosta je zabavan u svojim pokretima i gestama, kao kada se “skriva“ iza grančice ružmarina. Osebujne i kadšto pretenciozne glumačke izraze Kušelja i Markovine redateljica je uspjela efikasno kanalizirati u karaktere u kojima ističu njihovu komičnost.
Najmanje dojmljiv u ansamblu zapravo je jedan od glavnih protagonista, kralj Leont. Despot ne zna u kojem bi smjeru krenuo, isto se ponaša kada još ništa ne sumnja i kada je u naletu ludila, samo što to izvodi previše preglumljeno. Despotov Leont ne daje dojam da je samog sebe uvjerio u nevjeru svoje supruge, a tako ne može uvjeriti ni publiku. No možda mu je i najveća boljka nerazgovijetnost, kao i nekim drugim glumcima, poput Mislava Čavajde koji inače sasvim korektno igra prizemljenog i razboritog dvorjana Camilla.
Najbolja u ansamblu predstave nesumnjivo je Jadranka Đokić kao dvorska dama Paulina. U nadmetanju s ludim Leontom, kojem pokušava usaditi zrnce razuma i suosjećanja, Đokić s lakoćom nadigrava Despota. Nacionalni prvak kraj sigurne i samouvjerene Đokićine pojave djeluje poput školarca koji ne zna kako se našao u toj ulozi. Uz Đokić se može istaknuti i standardno dobra Alma Prica u svojoj prepoznatljivoj izvedbi, a pohvale, barem zbog dobre dikcije, zaslužuje i Luka Dragić kao plemeniti, skromni i pošteni kraljević. Luca Anić u prvim se minutama na sceni čini veoma samouvjerenom, no njena koncentracija pada prema kraju izvedbe. Dojma sam da Anić glasom i intonacijom pokušava imitirati Almu Prica, no mora poraditi na nervoznim pokretima koji kao da su stigli s modne piste.
U epizodnim ulogama dobro su se snašle Barbara Vicković i Dora Lipovčan kao dvorske dame, nešto manje dojmljivi su Silvio Vovk i Ivan Glowatzky, a najviše simpatija publike pobrali su dječaci koji igraju Leontova sina odnosno pripovjedača u prologu drugog dijela predstave. Momci su s puno hrabrosti stali pred veliko gledalište zagrebačkog HNK, a u nekim su trenucima i razgovijetniji od starijih kolega.
Iako je uprava HNK u Zagreb dovela jednu od najprominentnijih engleskih redateljica (pod prezimenom Findlay režirala je više uspješnica u National Theatre u Londonu), njen angažman nije u potpunosti iskorišten. Tritschler je “Zimsku priču” korektno režirala, očito je da se razumije u svoj posao i rad s glumcima, unatoč pojedinim zamjerkama i pomalo nedorečenom krajnjem dojmu predstave. No to nije nužno “krivica” Polly Tritschler, koliko posljedica činjenice da se, prema neslužbenim informacijama, u prosincu kasnilo s probama zbog HNK-ovih gostovanja i paralelnog rada na predstavi “Ljudi od voska”.
Na kraju je premijera “Zimske priče” bila pomaknuta na 12. veljače, no redateljica je zbog drugih angažmana morala otići iz Zagreba prije tog datuma pa je posljednje probe odradio ravnatelj Drame, Ivica Buljan. Zbog svega navedenog, “Zimska priča” ipak neće ostati u pamćenju, izuzev par nadahnutih glumačkih ostvarenja – Jadranka Đokić mogla bi za ovu ulogu konkurirati i za pokoju nagradu. Predstava barem nije zamorna pa ako imate dva sata i 40 minuta viška, uz “Zimsku priču” proći će vam relativno brzo i bezbolno.
