Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Intervju

Iza kamere: “Sviđa mi se uzbuđenje koje stvaranje filmova nosi” (Igor Jelinović)

03.12.2015. Dario DunatovFoto: facebook.com/Blank.filmskiinkubator

Razgovarali smo s mladim scenaristom i redateljem Igorom Jelinovićem, studentom filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te voditeljem raznih filmskih radionica. Igor je do sada snimio sedam kratkometražnih filmova, od kojih su neki, Medo mali i Dan Marjana, ostvarili zapaženi uspjeh na festivalima kod publike i kritike. Svoj zanimljivi životni put, poziv da se bavi sedmom umjetnošću, razmišljanja o položaju hrvatskog filma i još mnogo toga podijelio je s nama u ovom intervjuu.

Radnja vaših filmova smještena je uglavnom u splitskom području, gdje ste živjeli i završili srednju školu, prije nego ste otišli na studij komunikologije u Milano. Sada ste student na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kako vam je iskustvo studiranja u inozemstvu pomoglo u ovome čime se sada bavite i koliko studij na kojem ste sada teorijski i praktično pomaže mladom filmašu da se ostvari i dobije određeno znanje?

Iskustvo studiranja u inozemstvu mi je pomoglo na neizravan način, odnosno živeći u inozemstvu sam shvatio što želim, a što ne želim u životu raditi. Shvatio sam da ne želim od 9 do 17 sjediti u uredu, prije i poslije toga sat vremena putovati metroom, a zatim doći kući i upasti u komu do novog radnog dana. Sviđa mi se uzbuđenje koje stvaranje filmova nosi, a sviđa mi se i prenošenje znanja na djecu i mlade, kao i poticanje istih na kreativno izražavanje, što zadnjih nekoliko godina radim u sklopu Udruge Blank.
Isto tako, zbog nedovoljne aklimatizacije na život u Italiji, što je definitivno moja krivnja, proveo sam dosta vremena sam sa sobom, bez pravih prijatelja i bez nekih jako bitnih ljubavnih priča, pa sam zapravo skoro cijeli taj period bio cijepljen od života i živio sam sa sobom u svojoj glavi, što nije najsretnije za mladu osobu u formativnim godinama, ali da nije bilo toga sigurno ne bih sada bio osoba kakva jesam. Sad je li to dobro ili loše, nikad neću saznati. Naravno nije sve bilo tako crno, u tako velikom multikulturalnom gradu otvore ti se razni svjetovi, i vidiš stvari koje tu ne možeš ni zamisliti, tako da sigurno da sve te stvari, pozitivne i negativne, utječu na formiranje osobe, a samim tim i na formiranje autora.
Što se trenutnog studija tiče, ja sam osobno jako zadovoljan. Većina ljudi me pitala zašto uopće želim upisati taj studij, jer kao neću ništa novo naučiti što već ne znam, ali meni osobno se sve skupa jako svidjelo, naučio sam puno novih stvari, upoznao puno novih ljudi, a svi profesori se trude i stalo im je, a to je ono što je u konačnici najbitnije. Kao i svi ostali ljudi, i oni imaju neke karakteristike koje mi mogu više ili manje ležati, ali dok god vidim da je nekome stalo da mi pomogne i da mi prenese znanje, ja sam zadovoljan.

Vidite li se u budućnosti, kao filmski djelatnik, u Zagrebu, inozemstvu ili biste se pak voljeli vratiti u Split?

Haha dosta je inozemstva, imam traume. Zezam se, u inozemstvo se, barem zasad, ne bih vraćao, jer je uz audiovizualni aspekt filma, moj forte pisanje, a jezičnu barijeru na razini autentičnosti dijaloga je nekad jako teško nadići. Sigurno da bih se najradije vratio u Split, samo što je trenutno jako teško od filma živjeti u Splitu.

Foto: havc.hr

Foto: havc.hr

Kako ocjenjujete stanje u Splitu po pitanju filma? Jednom ste izjavili da Splitu ne nedostaje talenata, ali jako loše stoji s infrastrukturom i financijskim dijelom. Mislite li da će se to promijeniti i kako se mladi filmski autori iz Splita mogu formirati i kasnije afirmirati?

Iskreno se nadam da će se stanje promijeniti, mislim da ide na bolje. Bilo bi jako lijepo kada bi se osmislio neki manje centraliziran model profesionalne filmske proizvodnje u Hrvatskoj. Što se tiče afirmiranja mladih filmskih autora, nije u Splitu uopće loše, dapače, nakon Zagreba mladi Splićani imaju sigurno najbolje uvjete u državi jer postoji Umjetnička akademija s odsjekom filma i videa, postoji Kino Klub Split koji je dosta aktivan i ima više nego pristojnu tehničku bazu, a vjerujem da ima i sve više edukativnog sadržaja iz polja medijske kulture za djecu i srednjoškolce, tako da zapravo u odnosu na ostale sredine u Hrvatskoj, u Splitu je što se nekih prvih koraka tiče i više nego povoljna atmosfera. Jako puno mladih u Splitu se bavi filmom, a neki od njih to rade jako jako dobro. Za mlade je bitno da sve negativnosti s kojima se susreću, a u Splitu ih ne manjka, kanaliziraju u nešto pozitivno i konstruktivno, kao što je recimo film.
Privatno, veliki sam ljubitelj amaterskog filma i uvijek me veseli pogledati filmove koji nastaju izvan dominantnih institucionalnih struja.

Vaši filmovi su mahom drame, uz iznimku crnohumornog filma Medo mali, koje obrađuju temu nedostatka komunikacije, nerazumijevanja, najčešće preko likova otuđenih od društva. Koje su vam još teme bliske i u kojim žanrovima biste se voljeli okušati?

Teško je to reći. Kažu da većina autora cijeli život obrađuje istu temu na sto različitih načina, a nekako mi se čini da sam i ja jedan od tih. Ne znam zašto me nemogućnost komunikacije toliko zanima, to nije racionalno, već spontano izlazi iz mene i nameće se kao tema dok pišem, možda podsvjesno mislim da je to privatno moj temeljni problem.
Što se žanrova tiče, nakon Mede malog, počeo mi se sviđati žanr komedije, i htio bih možda još jednom to probati, da vidim leži li mi stvarno ili je Medo slučajno uspio komunicirati s publikom bolje od očekivanog. Nije mi loš ni thriller ni krimić ko ideja. Sviđaju mi se i teen drame. Mislim da nikada neću raditi klasični horror.

Do sada ste napravili čak šest kratkometražnih igranih filmova, od kojih su neki prošli zapaženo i na festivalima. Razmišljate li o svom prvom dugometražnom filmu? Imate li planova, koji scenarij „sa strane“ ili barem ideju?

U međuvremenu sam napravio i sedmi. I izgleda da ću ih u ovoj akademskoj godini morati napraviti još tri – dva na Akademiji i jedan za koji smo dobili sredstva Grada Splita, pa ću do ljeta biti na okruglih deset. Jako volim formu kratkog igranog filma jer je jednostavna, a istovremeno komplicirana, ali isto tako, već mi je pomalo došlo do zamora konstantnog rađenja kratkih filmova, jer osim što ih pišem i režiram, u sklopu Udruge Blank u kojoj radim, konstantno mentoriram i produciram hrpu debitantskih kratkih igranih filmova, pa sam već stvarno u overloadu s tim. Trenutno na Akademiji u sklopu kolegija Scenarij dugometražnog igranog filma kod profesora Ognjena Sviličića, razvijam scenarij za svoj prvi dugi film. Trenutno pišem prvu verziju scenarija nakon što smo cijelu prošlu godinu razvijali treatment. Želja mi je u neko skorije vrijeme okušati se i u tome. Tema je, naravno, osobna, a u fokusu priče su obiteljske zavrzlame.

Primjećujete li kakve zajedničke stilske karakteristike kod mladih filmaša u Hrvatskoj, nešto što bi kroz vrijeme moglo rezultirati nekim filmskim pokretom ili određenu sličnost u tematici ili estetici?

Nekakve stilske karakteristike sigurno postoje, ali teško je pričati o pokretu, možda prije o trendu. Mislim da je ova generacija filmskih autora cijepljena od potrebe za grandioznim temama (rat, korupcija, smrt itd.) i da sve radi jako suptilno, što je svakako pohvalno, ali isto tako u tom inzistiranju na suptilnosti i strahu od doslovnog, često filmovi pate od nedorečenosti. Jako je teško uskladiti ta dva oprečna mehanizma. Kao teme se nameću uglavnom privatne, komorne, intimne teme u kojima su autori najčešće fokusirani na ono kako se njihovi likovi u određenim situacijama osjećaju, a manje na društvenu refleksivnost i kontekst u kojeg su priče smještene. Neki autori to rade bolje, a neki lošije. Naravno izvan toga postoji cijeli niz autora koji ne rabi tako minimalističan pristup već imaju vlastitu vizuru lišenu svih dominantnih strujanja. U toj raznolikosti i bogatstvu pristupa se i krije najveća vrijednost i ljepota nadolazeće generacije filmaša.

Kako gledate na hrvatski film danas? Generalno se svi slažu u dvije stvari, da se izuzetno poboljšao u zadnjih desetak godina i da je za taj napredak najzaslužnije predavanje filma u ruke struci, preciznije HAVC-u. Mislite li da će to posljedično rezultirati novim nagradama na međunarodnim filmskim festivalima, pa će se možda Zvizdan i neki drugi nagrađeni filmovi, pokazati kao prekretnica koja je otvorila vrata mnogim drugim hrvatskim filmovima?

Prikazivanje Zvizdana u Cannesu, osim priznanja tom filmu, priznanje je i kvaliteti cijele aktualne hrvatske kinematografije, i ja sam uvjeren da će u idućih deset godina u nekom od glavnih programa Cannesa igrati pet domaćih dugometražnih igranih filmova. Što se ostalih filmova i ostalih festivala tiče, mislim da se to već odavno pokrenulo. Naši filmovi već godinama igraju u programima filmskih festivala A kategorije, samo što se medijski nije to toliko napumpalo kao u slučaju Zvizdana u Cannesu. Hrvatska kinematografija, institucionalno i izvaninstitucionalno, već desetak godina proizvodi odlične filmove i samo se možemo nadati da će se to i nastaviti.

Foto: havc.hr

Foto: havc.hr

Tko su vam filmski uzori i koje filmove preferirate?

Uh dok sam bio mlađi obožavao sam ova leksikon pitanja, a sada ih se ježim. Užasno je teško odgovoriti na ovo pitanje. Recimo da volim francuske filmove jer imaju neku vrstu poetičnosti koja mi je bliska, sviđaju mi se iranski filmovi, volim britanske filmove zbog čudesno prirodnih glumaca, ali jako volim i američki film, od klasičnog Hollywooda preko sedamdesetih, pa do suvremenog nezavisnog filma. Ma volim i Star Warse i Game of Thrones i Vikinge, zapravo u fazi sam kada sve mogu gledati, i dobro i loše, jer se svakom tko se bavi filmom tokom godina razvije profesionalna deformacija da u svemu uživa, razmišlja kako je što napravljeno, u dobrome tražiš uzore, a na lošim primjerima učiš što ne želiš i kako ne raditi stvari, tako da je zapravo od sapunice preko art filmova do blockbustera sve super i u svemu mogu uživati.

Danas, dok razgovaramo o ovim filmskim temama, nemoguće je preskočiti jedan značajan i tužan događaj za sve splitske ljubitelje filma. Nakon gotovo sedamdeset godina rada gasi se kultno splitsko kino Central. Kako komentirate ovaj nesretni događaj i prepoznajete li ovu pojavu kao novi aspekt srozavanja kulturno-umjetničke slike Splita koja je ionako marginalizirana i ispod prihvatljivih standarda drugog najvećeg hrvatskog grada?

To je svakako tužan događaj i sigurno da nam je svima koji smo išli u Central kao „najnabrijanije“ splitsko kino žao što se to događa. Na žalost, to je realnost, tržište je reklo svoje, a kino Central, baš kao i Marjan i Tesla koji su se zatvorili prije njega, nije se kao kino profiliralo u nekom određenom smjeru i to ga je koštalo glave. Zlatna Vrata i Karaman su krenuli u smjeru art filma, a Central je egzistirao kao jedino kino u centru grada koje prikazuje komercijalne naslove, ali eto, očito lokacija nije bila dovoljna da se Central nosi s konkurencijom. To se dogodilo u većini hrvatskih gradova. Na žalost, od sada ćemo za takvu vrstu zabave morati ići na gostujući teren, plaćati bočicu vode 14 kuna i voziti se do raznih shopping centara da bi pogledali film.
Kulturno-umjetnička slika Splita, svakako nije dostojna drugog grada Hrvatske. Split se po tom pitanju na žalost sve više promeće u provinciju, a kulturu uglavnom nudi u obliku autohtonih tradicionalnih naslijeđa za turiste, što je ok, i važno je takav vid kulture očuvati i promovirati, ali to ne bi smjelo biti sve i čini mi se nužnim za zdravlje društva da počnemo stvarati neke nove vrijednosti koje su tipično splitske.
Na tu temu se može još svašta reći, ali mislim da dok god ne živim u Splitu i ne djelujem aktivno u toj zajednici, nemam pravo nikome i ničemu suditi. Siguran sam da se trendovi polako kreću na bolje i da će se Split izdignuti iz provincijskog mentaliteta koji je trenutno dominantan, jer sadržaj kreira i publika, a ne samo ponuda.

Komentari