“Janje moje malo” poziva na borbu s poznatim i upoznavanje nepoznatog
Ovoga vikenda započele su četvrta i peta epizoda neobičnog projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije). Naziv serijala jednak je nazivu rada iz 1993. konceptualnog umjetnika Mladena Stilinovića, kome je projekt i posvećen. Stilinovićev cjeloživotni nesistematski pristup, njegova tiha, ali pronicljiva pobuna protiv društvenih i umjetničkih konvencija te umjetnička praksa koja se na energičan i humorom prožet način bavi kompleksnim temama ideologije, rada, novca, boli i siromaštva inspirirala je cijelu generaciju umjetnika diljem svijeta.
Polazište svih epizoda je zbirka Kontakt koja uključuje djela izvanrednih umjetnika Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe. Serija izložbi Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) predstavit će radove iz same zbirke, ali i nova umjetnička djela koja reinterpretiraju zbirku. Osim toga, sve epizode uključuju i radove iz Stilinovićeva opusa, a sada je na redu njegov slavni ciklus Eksploatacija mrtvih.
Neobični prostori za neobične izloške
Zanimljiv koncept Janjeta odvest će vas na nekoliko zagrebačkih lokacija koje u svojim malim prostorima kriju izrazito neobična umjetnička postignuća. Primjerice, maleni stan Softić u Gajevoj ulici čiji je namještaj za ovu priliku razmješten i pokriven kao nakon odlaska ljudi – ili kao da čeka da se život vrati. Tim se činom gradi pozadina za radove koji se bave zatvaranjima političkih horizonata i očitim odsustvom revolucionarnih pokreta.
Druga je lokacija Galerija Forum u kojoj možete pogledati jednu od dvije samostalne izložbe koje su dijelom ove epizode. Riječ je o eksponatima Gorana Trbuljaka okupljenih pod nazivom Ono što je pokazano manje je važno od toga zašto i kako je skriveno. Autor je inspiraciju za izložbu našao u apstraktnoj slici Vlade Kristla iz 1961. godine iz ciklusa Pozitivi, vrhunskog primjera njegovog slikarskog pravca početkom 60-ih, koja je nepovratno oštećena kad je izbačena iz jedne privatne kolekcije, nakon što je umjetnik napustio ondašnju Jugoslaviju.
Galeriju Nova austrijski umjetnik i filmaš Josef Dabernig transformirao je u mini kina u kojima pokazuje niz radova koji su nastali iz proučavanja nove muzejske arhitekture. Druga samostalna izložba koja je dijelom ove epizode nosi simboličan naslov Prijedlog za New Kunsthaus, nije dalje razvijen.
Umjetnost je predugo mirna
Treća lokacija, Galerija Miroslav Kraljević, postaje distopijska lokacija koju okupiraju Bezimena i #000f-chan. Oni su produkti mašte Ane Vuzdarić i Marka Gutića Mižimaka, i posljedice njihovih vizija o bliskoj budućnosti, točnije o 2020. u kojoj je čovječanstvo uništilo samo sebe. Autori posjetitelju ne dopuštaju pasivnost. Uz QR kodove koji su potrebni kako bi interakcija s Bezimenom bila moguća, posjetitelj ubrzo biva zapleten u simpatične, životne pričice koje ga, na primjer, vraćaju u školske klupe, na sat matematike, dok profesor priča o tome kako šiške ometaju valove. #000f-chan prisutan je cijelo vrijeme u galerijskom prostoru kroz prijenos u stvarnom vremenu, a funkcionira kao bot i slika varalica. Zbog potrebe za interakcijom, slike varalice, isprekidanih zvukova i općenito cijele atmosfere koja podsjeća na filmske futurističke scene, promatrač vrlo brzo zaboravlja da je zapravo u običnoj galeriji pa preostaje samo zaključiti kako se radi o više nego uspješnom pothvatu.
Institut za suvremenu umjetnost u svom skučenom prostoru krije važna igranja velikog Kazimira Maljeviča s bojama, kompozicijom i geometrijom. Njegova Posljednja futuristička izložba čiji su elementi sada rekonstruirani i postavljeni na jednak način kako su bili 1915. godine, donose u Zagreb dašak važnosti one prekretnice u umjetnosti koju je ta izložba predstavljala. Nezaboravne suprematističke kompozicije crnog, odnosno bijelog kvadrata na bijelim poljima izvješene u kutu prostorije kako bi prkosile gravitaciji, ali i dotadašnjim umjetničkim konvencijama, predstavljaju raskid s tradicijom i ono što je još važnije – početak novih, hrabrih, avangardnih istraživanja na koje se, očito, osvrćemo i dan danas, cijelo stoljeće kasnije.
Konačno, promatrajući izloške, odabir relativno nepoznatih galerijskih prostora i simboliku rekonstruirane izložbe Maljeviča, mogu sve zaključiti pretpostavkom da autori koncepta Janjeta traže nekakav pomak, napredak, promjenu jer primjećuju da je umjetnost predugo mirna. Potrebna je hrabra borba za ono što još uvijek čeka da bude otkriveno u prirodi umjetnosti i umjetničkog, i u predodžbi o umjetnosti koju imaju oni koji je stvaraju, ali i oni koji su pod njezinim neizbježnim utjecajem.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
