Istaknuto
20.06.2019.

Vrijeme čitanja: 3 minute Grohl je zaurlao i vrijeme je stalo. Na tronu rock'n'rolla može stajati samo jedan bend. To su, do daljnjega, Foo Fighters.

19.06.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba ovog tjedna nudi izbor domaćih i regionalnih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

Intervju

Darko Šeparović: “Jezik je motor koji ne prestaje raditi”

22.11.2018. Lucija ButkovićFoto: Jure Živković
Vrijeme čitanja: 10 minute

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne kritike i intervjue (Zarez, Moderna vremena). Za rukopis Privikavanje pohvaljen je 2012. godine na natječaju Goran za mlade pjesnike a 2015. nagrađen je nagradom Na vrh jezika za rukopis Autopilot. Književnu nagradu Drago Gervais osvojio je 2017. godine za prozni rukopis pod naslovom Krvotok. Trenutno živi u Zagrebu. Posjeduje dozvolu za voditelja brodice.

S Darkom sam razgovarala povodom objavljivanja njegove druge knjige a prvog romana, Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka, 2018.), nešto prije njegove riječke promocije. Opetovano čitanje Krvotoka provocira nekoliko opisnih formulacija a za ove potrebe možda bi bilo najbolje iznijeti sljedeću – riječ je o romanu koji promišlja i renovira neke kanonske točke književnosti pa i filozofije, provodeći ih između troje podjednako zanimljivih protagonista, u kontinentalnom i otočnom prostoru, kao i u usijanom prostoru tijela i svijesti. Ova natuknica, kao i intervju koji slijedi, prije nego kao precizno određenje, neka posluži kao signal, nagovor na čitanje vješto posloženog, dozirano usložnjenog i pjesnički prokrvljenog Krvotoka.

***

Prije nego što se obratimo Krvotoku, čini mi se kako je važno ukazati na tvoj književni prvijenac, zbirku poezije Autopilot, djelomice i zato što ju je zaobišla kritička „demontaža“. Usprkos naslovu, Autopilot bilježi let kroz olujnu ili, kako na jednom mjestu postavljaš, kristalno opasnu suvremenost. Prostorno, zbirku uokviruje urbani milje koji razgrađuje uglavnom dosljedna maritimna motivika. Imajući u vidu visoku stiliziranost Krvotoka, strukturu žanrovskog amalgama, čini mi se kako je poezija donekle „pripremila“ prozu. Možeš li se, s obzirom na rečeno a i na vlastite autorske zahtjeve kada je o tekstu riječ, postaviti prema prvoj odnosno drugoj knjizi? Kako je Autopilot „ostario“ i što je u ovom trenutku za tebe Krvotok?

Od završetka pisanja Autopilota prošlo je više od četiri godine i odmak sigurno postoji. Trebalo je dugo vremena da se očistim od motivskog plana te knjige i uopće od toga da pišem isključivo poeziju budući da me pisanje u nekom jednoznačnom smislu nije zanimalo. Od same forme u kojoj će tekst biti uobličen, važnija mi je ideja koja stoji iza teksta – nakon što je ona postavljena, odlučujem o tome hoće li će se realizirati kao poezija, proza ili nešto treće. Uostalom, teško je zamisliti Autopilot kao proznu knjigu. U njoj sam pokušao skicirati jedan prevladavajući generacijski osjećaj, u društvenoj i privatnoj atmosferi, koji se najkraće može opisati kao autopilot. S druge strane, ideja Krvotoka bila je napisati knjigu koja bi imitirala naša nepouzdana sjećanja i činilo mi se kako je takav tekst puno uvjerljivije napisati u prozi. Ta dva teksta imaju malo zajedničkog, tako da je za mene u ovom trenutku Autopilot prva, a Krvotok druga knjiga.

Krvotok uvelike određuju semantička trenja, granice položene u strukturne pore teksta. Složenica „krvotok“ već je u naslovu podijeljena kurzivom-granicom na dvije leksičke i semantičke jedinice – krv i otok. Također, za radnju je ključna jedna „granična situacija“ – razvoj parazita u tijelu protagonista Kapetana. Prostorno-vremenske granice zasijecaju tijelo teksta – kopno i more, predgrađe i grad, povijesno i suvremeno. Čini se da se i paratekst vodi tim načelom – naslovnica dvoznačno priziva krvotok i obalu-otok iz gornjeg rakursa. Jesi li prilikom stvaranja razmišljao o navedenim dihotomijama i kako su izgledale skice Krvotoka?

Skice Krvotoka bili su crteži plavom kemijskom na horizontalno postavljenom bijelom papiru formata A4, ondje su se razvijale pripovjedne linije. Jedna je imala sinusoidan oblik, druga je bila krivulja, a treća – ona koja ih siječe – bila je pravocrtna. Dihotomije koje spominješ nastale su kao fizička točka na papiru u kojoj su tri pripovjedne linije najudaljenije i planirane su prije nego što su poglavlja raspisivana, ali to ne znači puno ako skica ne uspije zaživjeti u jeziku i ostane samo skica. Kada je Igor Sladoljev crtao naslovnicu rekao je da roman, jer ga asocira na mapu nepoznatog grada, želi prikazati kroz preklapanje boja i ploha na gotovo pa pravilnom rasteru bijelih linija. Na tom tragu nekako i sâm vidim tekst Krvotoka.

Kompozicijski, roman je ustrojen trima pripovjednim linijama – prva, u kojoj pratimo razvoj parazita u Kapetanu, uglavnom funkcionira kao psihotična introspekcija; druga, iz očišta naratorice, bilježi jedan ljubavni brodolom, a treća je, zbog telegramske forme, „priča u priči“ nepoznatog putnika-pripovjedača. Također, tek prva i druga pripovjedna linija povremeno konvergiraju, dok je potonja obilježena analepsama. Zašto je bilo važno izbjeći pravocrtnost, otvoriti prostorno-vremenske „džepove“?

Možda prostorno-vremenski „džepovi“ u knjizi zapravo ne postoje. Ono što najviše problematiziraju likovi u Krvotoku je odnos prema privatnim sjećanjima i kako je moguće,  unutar dugog vremenskog perioda, sjećati se tek nekoliko slika: položaja madeža na leđima, početka nekog putovanja, boje ulaznih vrata njezinog stana,… Način na koji je strukturiran Krvotok možda je način na koji postoje sjećanja likova iz romana; nelinearna, puna pogrešno protumačenih postupaka i zapravo netočna, ali ipak postojeća. Sjećanje je jednoglasno i subjektivno, a za njegovu potpunu rekonstrukciju uvijek je potreban drugi glas, netko tko je bio uz nas kada se nešto dogodilo. Za postići višeglasje nije bilo dovoljno samo postaviti tri narativne linije, ono se trebalo osjetiti u jeziku kojim su pisane a sve s namjerom da se pred čitatelja iznese što objektivniji pogled na život likova.

Povodom nagrade Drago Gervais izjavio si otprilike kako je svrha mnogostruke (trostruke) fokalizacije tvojeg romana testirati vjerodostojnost sjećanja odnosno iskaza/zapisa. Sklopka sjećanje-zaborav u romanu je nekoliko puta postavljena a i roman se kreće prema pitanju „kako zaboraviti?“ Ako se uzme u obzir jezična/diskurzivna određenost stvarnosti, ispostavlja se kako je svako, pogotovo kolektivno, sjećanje patvoreno, fabricirano. Književnost kao jedna od tih fabrikacija istine u Krvotoku je – primjerice telegramima i Kapetanovom strujom svijesti – itekako problematizirana. Shodno tome, može li se čitav roman uzeti kao metatekst, literariziranje prastarog problema govora i pisma? Je li to u konačnici važnije/istinitije od triju ispripovijedanih „istina“?

Mislim da istina ne postoji i na kraju je manje bitno je li netko od pripovjedača u pravu. Postoje trenuci u životu kada smo sigurni da smo u pravu i iako svi tvrde suprotno, mi ipak guramo tu svoju priču. Nakon nekog vremena pokaže se kako smo zaista bili u pravu, ali to malo znači ako je iza nas ostala spaljena zemlja, čistina na kojoj nema nikoga. Likove u tekstu Krvotoka pokušao sam graditi tako da se stalno poigravaju čitateljevim očekivanjima; oni, možda i nesvjesnim laganjem, grade okvir unutar kojeg je samo njihova varijanta događaja istinita. Kada se priče likova superponiraju, one ponište jedna drugu i ostaje praznina. Tada je sve moguće.

U kakvom su odnosu putovanje i zaborav? Na jednom mjestu Kapetan navodi kako pomorci, po povratku s mora, uvijek iznova rekonstruiraju život, stvaraju umjetna sjećanja…

Ako je putovanje samo trenutno izmještanje iz poznate okoline, zaborav se neće dogoditi. Turizam je u tom smislu dobar primjer kako suvremenost funkcionira u tržišno oblikovanom društvu. Uz pomoć društvenih mreža, turizam poprima parazitirajući oblik za našu svakodnevicu. Danas svi negdje putuju iako je cilj tog putovanja, vrlo često, ispunjavanje žanrovskih uvjeta facebook/instagram fotografije – egzotična hrana, svi nasmiješeni, fotka s leđa dok gledamo sunce, bazen čiji se rub poklapa s horizontom… Pomalo banaliziram, ali mislim kako je turizam postao gotovo pa realizirana metafora generacijske nepokretnosti, točka u kojoj pokušavamo vlastitu nemogućnost kritičkog djelovanja kompenzirati geolokacijskim pomicanjem stvarajući tako prividnu slobodu. Na drugom kraju istog svijeta stoje pomorci. Njihov posao je šestomjesečno putovanje svijetom. Što se sve u njima lomi dok su odvojeni od poznate okoline i dok u, recimo Valparaisu, bulje u strop nekog restorana? Kako izgledaju sjećanja s tih putovanja?

Vratimo se nakratko naslovu romana. Ako se uzmu u obzir tri uključena pojma – „krvotok“, „krv“ i „otok“, može se reći kako su oni stilsko-motivske čahure teksta. Primjerice, krvotok implicira cirkulaciju (organskih i gradskih tekućina) i kompozicijsku „cirkulaciju“ pripovjednim linijama. Slično tome, krv upućuje na vitalnost, ali i agoniju koja premrežava tekst. Otok koji kroz povijest svjetske misli kruži kao veza s nesvjesnim, pozornica društvene degeneracije ili pak simbol “epifanije/prosvjetljenja”, i u tvom je romanu prostor duhovnih prevrata. Koliko si, prilikom stvaranja, osvijestio bogatu simboličku riznicu navedenih pojmova? Koji od njih, prema tvom sudu, sintetizira Krvotok?

Kod riječi krv i otok prvenstveno me zanimala njihova zvučnost dok ih izgovaramo. Krv je kratka, nema samoglasnika i krv je uvijek samo krv, dok je otok rastegnut, mekan i može biti pješački. Tako je konstruiran i jezik pripovjedača. Njihov ton način je na koji promatraju vlastitu okolinu.

Na tragu ranije iznesenog, otok je načelno i u tvom romanu prostor običajnih kurioziteta. Recimo, zanimljiva je scena u romanu u kojoj otočani ženidbu udovca slave, među ostalim, udaranjem šipkama o bačve, kao i opisana tradicija poklanjanja sekstanta-prstena. Autopilot je svakako razvedena posveta otoku, a koliko je tvog otoka Korčule u Krvotoku? Što je otok kada se povuku oni rojevi turista koje spominješ u pjesmi Sezona (Autopilot)?

Konkretnog otoka u knjizi nema zato što mi taj prostor, barem zasad, nema proznog potencijala. Kada se odmaknemo od romantičnog terceta kamen-more-borovi ostaju priče koje mogu živjeti neovisno o scenografiji u kojoj postoje. Otok se u našoj književnosti često iskorištava kao egzotični scenografski prostor i ambijent „začudnih ljudi“, a i to vrlo često pišu ljudi koji su Otok vidjeli samo kroz sunčane naočale, vjerojatno u srpnju. Ima i sjajnih primjera, recimo Marin Carić. Ne znam zašto se još uvijek Otok masmedijski prezentira kao prostor izolacije kada je svima jasno da danas izolacija ne ovisi o našoj geolokaciji nego o dostupnosti wi-fi mreže. Valjda je to turizam, titranje one zelene točkice na routeru u stanu.

U kontekstu govora o prostoru, treba reći da je on u romanu pomno tretiran. Osim kafkijanskog „ulančavanja“ pješačkim prijelazima, kanalima, displejima i dr., čini mi se da prostor u romanu stoji u odnosu prema psihologijama likova. Kapetan je tako usredotočen na tjelesni interijer, organsko-mentalna komešanja, dok je naratorica okrenuta uređenom eksterijeru, planovima za budućnost. Shodno tome, Kapetan se može povezati s ekscentričnošću otoka a naratorica s usidrenošću kontinenta. Zašto je bilo važno raščlaniti prostor i koliko je tu metodu odredio studij arhitekture?

Tretman prostora u romanu proizašao je iz jezika pojedinog pripovjedača. Kapetanov jezik većinom je introspektivan i fokusiran na interijer, dok je jezik pripovjedačice melankoličan i panoramski. Neke knjige, poput Calvinove Nevidljivi gradovi, nevjerojatno su eksterijerske i prozračne dok su u nekima, poput Sallingerove Visoko podignite krovnu gredu, tesari, interijeri bitni kao i radnja. Studij arhitekture sigurno je pomogao u odabiru pripovjedačke perspektive, ali nisam želio da inženjersko promatranje prostora prevlada u tekstu. Stilsko kolažiranje interijer-eksterijer, toplo-hladno, svakako je bila svjesna odluka i vidjet ćemo koliko je uspjela.

Izuzev prostora, čini mi se da su u Krvotoku, doduše u puno drukčijem aranžmanu od Kafkinog, prisutni još neki kafkijanski elementi (udvajanje odnosno identifikacija protagonista i, u tvom slučaju parazita, u Kafinom kukca, in medias res otvaranje radnje, pri čemu je abnormalnost/parazit uveden(a) kao tekstualna norma, pedantnost opisa). Čak i ako ovaj izvod stavimo po strani, intertekstualnost potvrđuju neki drugi autori, primjerice portugalski pisac-akter José Saramago koji, slučajno ili ne, potpisuje jednu otočnu novelu (O Conto da Ilha Desconhecida/Priča o nepoznatom otoku). Koji su ti autori bili važni prilikom pisanja romana? Možeš li skicirati njegovu referencijalnu mrežu?

Pojavljivanje Saramaga u romanu jedna je od strategija kojom sam na ograničenom prostoru želio dočarati društveni kontekst Lisabona u kojem se kreću likovi romana. No on mi je za tekst bio zanimljiv i zbog situacije koja se dogodila rukopisu njegovog romana Svjetlarnik. Svojevremeno ga nijedan izdavač nije htio objaviti, a rukopis se potom negdje zagubio. Kada se puno kasnije Saramago proslavio, rukopis je pronađen, ali ga je autor odbijao objaviti tako da je Svjetlarnik naposljetku objavljen nakon njegove smrti. Je li moguće da Saramagova ljutnja i prkos nisu isparili nakon toliko godina? To je samo jedan od primjera kako su naša sjećanja posložena. Postoji niz autora/ica koji su ključni za tekst Krvotoka i nisu nužno dio književnog polja. Čitao sam znanstvene članke arheologa Dinka Radića, tekstove i monografije Gorkog Žuvele, tekstove Antoanete Pasinović, C. Hitchensa, B. Postnikova, zatim J. Rulfa, B. Marcusa, S. Jackson, itd. Jedan čudan miks mrtvih i živih.

Uz žilavost, „materijalnost“ parazita, još neki motivi u romanu (tetovaža, mapa leđa, sljepoća, rađanje) rastvaraju problem tijela i tjelesnosti. Budući da je Krvotok roman i o ljubavi, a ona se uvijek – otkucajima srca, elektricitetom kože – manifestira u mesu, mogu li se iznad navedeni motivi čitati kao tekstualni upis odnosno otjelovljenje ljubavne emocije?

To je sada pitanje čitateljeve interpretacije u koju ne želim ulaziti. Tekst Krvotoka pokušao sam oblikovati kao hibrid; ako ga pokušavaš čitati kao ljubavnu priču, on će napraviti sve da zamišljenu ljubav minira, a ako ga čitaš prepuštajući se žanrovskoj različitosti, možda na kraju izroni ljubav. U svakom slučaju, uvijek smo u krivu.

Na prvoj stranici romana citiraš pjesmu Untranslatable Iana Hamiltona – „There are certain lines – whole poems, even:/I have no idea what they mean;/It’s what I can’t grasp that draws me back to them.“ (…) Čini mi se kako se tvoj roman do samog kraja pa i nakon njega, može čitati u ključu odgode, otezanja i umnažanja značenja pri čemu je parazit amblematski za navedeni postupak. Koliko je bilo teško držati tekst u tom „sivom“ području? Je li postojao strah od zaglušivanja radnje i jesi li, u odnosu na prvu fazu rada, osjetno intervenirao u tekst?

Rad na tekstu uključivao je više probnih čitanja. U različitim fazama pisanja slao sam rukopis bliskim ljudima i dobivao od njih komentare koji su se vrlo često doticali upravo jezika pojedinih pripovjednih linija. Nisam želio da stilizirani jezik Kapetanovog glasa uguši njega kao lik ili da melankolija prevlada u jeziku pripovjedačice. Ta probna čitanja bila su ključna u određivanju pripovjedačkog tona. Kad smo urednik Edo Popović i ja započeli uređivanje rukopisa, samu strukturu romana nismo bitno mijenjali, već smo najviše radili na jeziku pripovjedača i pronalaženju jezičnih rješenja koja će odgovarati likovima. Prije citata kojeg spominješ stoji i citat Borisa Marune iz njegove pjesme Pjesma. U toj pjesmi Maruna problematizira pisanje i sjećanje da bi na kraju pjesme stigao do floberovskog zaključka kako će njegova najbolja pjesma biti o – ničemu. Na neki (možda i nategnuti) način Hamilton i Maruna su u dosluhu. Ono što ne možemo shvatiti tjera nas da se tome vraćamo. Ukratko, ljubav.

Kad je o jeziku riječ, koji je njegov status u epohi u kojoj, s jedne strane svjedočimo gašenju tiskovina, s druge digitalizaciji i bujanju online izdanja, a s treće potiskivanju jezika od strane fotografije i video-zapisa na društvenim mrežama? Koliko se jezik širi odnosno sužava u vremenu kada je sve dostupno ali je koncentracija raspršena i kratka?

Nisam na liniji prije je bilo bolje smarača koji iz apokaliptične perspektive tvrde kako nas je tehnologija udaljila od svega, niti mislim kako danas nitko ne piše i ne stvara muziku, filmove, likovnost,… To su tlapnje o “boljoj prošlosti”. Jezik će nas sve nadživjeti, on je motor koji ne prestaje raditi, prilagođava se, kondenzira i raspršuje ovisno o prostorno-vremenskom kontekstu.  Svi mi na svakodnevnoj razini pišemo više nego ikada u povijesti – pritom možemo tvrditi kako to što pišemo nema naročitu književnu vrijednost, ali činjenica je da nam je pisanje WhatsApp poruka zamijenilo razgovor. Mislim kako će dugoročno književnost od toga imati koristi i kako će ljudi sve više čitati jer im je jezik primarni medij komunikacije. Treba se samo malo strpiti, ili, što bi rekao frend B.P.  – Nije godina loša nego bi mi, jebiga, sve.

Na portalu Kritična masa objavljene su tvoje nove pjesme, okupljene pod naslovom Proces gorenja. Čini mi se da one nastavljaju tematske linije Autopilota, pa i njemu pripadnu narativnost. U kojoj je fazi Proces gorenja i što slijedi nakon zbirke poezije i romana?

Proces gorenja je rukopis u nastajanju i zasad je na čekanju. Završen je jedan ciklus pjesama od planirana tri. Kada sam završio rukopis Krvotoka, krenuo sam skicirati jednu ideju koja se sada polako pretvara u poglavlja romana. Tekst bi trebala objaviti Fraktura i to je za mene novo iskustvo – imati nakladnika dok tekst još nije završen. Sad mogu mirno sjediti i pisati.

Koji mediji su ti važni prilikom stvaranja, je li to uvijek i prvenstveno književnost ili se kontakt događa i s, primjerice, filmom i glazbom? S obzirom na naznačeni slijed, koji su ti autori posebno važni?

Interesi su raspršeni, nisu vezani isključivo za književnost i ne znam koliko taksativno navođenje imena može reći nešto više o tome. Recimo da eventualno postoji nit koja povezuje filmove Paola Sorrentina, radove Banksyja, kiparstvo Predraga Pavića i Anne Gillespie, muziku Bon Iver i  Daniela Averyja, Ostermeierove predstave, itd. Ta nit za mene bila bi mogućnost da se u prikazu raspadanja pronađe novi kut iz kojeg će nam biti jasno da, kada završi gledanje/slušanje/čitanje, moramo nešto promijeniti. Barem nešto minimalno, možda pomaknuti deset zglobova u ruci i nekome poslati poruku. Podmazati vrata koja predugo škripe. Samo to.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

(Visited 909 times, 7 visits today)

Komentari