nova glazba
28. siječnja 2023.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

očekujemo
31. prosinca 2022.

Vrijeme čitanja: 20 minute Dora 2023 održat će se u Opatiji 11. veljače, a Vedran, Eva, Patrk i Helena otkrili su što očekuju od 18 odabranih kandidata.

Knjige

„Pristanište“ (D. Šeparović): Klaustrofobična izdaja čitatelja

pristanište recenzija
Vrijeme čitanja: 3 minute

Prva riječ u romanu „Pristanište” Darka Šeparovića je „vjerojatno”. Zapamtite to kod čitanja romana i čuvajte tu riječ kao kap vode na dlanu u pustinji. Zaboravit ćete, no to se od vas i očekuje, a roman će vas, iako ne baš direktno, no vrlo otvoreno na samom kraju pozvati da ga ponovno pročitate. Odazovimo se tom pozivu.

„Pristanište” odolijeva bilo kakvom ukalupljivanju, jedino je jasno da je roman. Žanr je teško odrediv, radnja je skliska i promjenjiva, a protagonisti govore i kada su neživa tvar. Kada bih vam rekla da neimenovani protagonist romana nakon prekida odluči u kući iseljavajući namještaj, rušeći zidove i odljepljivanjem drvenog poda od betonske podloge izgraditi brod ne bi li vratio voljenu, što biste pomislili? Ovo je priča o padu u ludilo? Nije tako jednostavno.

Život je san

Frustrirajuća, ali i omamljujuća strana ovog romana je nužnost spajanja dijelova slagalice. Autor vrlo škrto dijeli ključne dijelove iz središta slagalice i dosta dugo stvara se nejasni rubni dio. Zašto protagonist opsesivno govori o drvu? Govori li drvo njemu ili sam ja to krivo shvatila? Je li razgovor s drvom počeo prije ili poslije njenog odlaska? Radi li se ovdje o snu ili o javi? Što je stvarno, a što protagonist umišlja?

Naracija nije tečna niti radnja opojna zbog svojih epskih razmjera. No, roman svejedno uspijeva zaokupiti pažnju čitatelja, tražeći od njega da izađe iz doslovnosti, kao što to, uostalom, na jednom mjestu traži i protagonist od samog sebe.

pristanište

Zbog toga u konačnici nije ni važno radi li se o snu, halucinacijama ili nekoj pomaknutoj stvarnosti. „Pristanište” je roman prostora i iz toga izvlači svu svoju napetost. Nalazimo se u uskom prostoru protagonistova uma i kuće koju pretvara u brodogradilište, a jednakost tih dviju stvarnosti nije isključena. Preuređivanje (da ne kažem demoliranje) kuće u brodogradilište metafora je za um protagonista koji prolazi promjenu iz jedne perspektive u drugu – čitatelj se ne može ne pitati koje su stvarnosti za protagonista njegove, a koje su preuzete od drugih, napose od one koja ga je napustila. Kakav potop biblijskih razmjera nastoji izbjeći ovaj (post)moderni Noa?

Napetost u neuhvatljivosti značenja

U romanu se za opis prostora koristi tek nekoliko slika koje se ponavljaju kao lajtmotivi i urezuju u čitateljevo pamćenje – kuća dvokatnica koju se ogoljuje da bi se dobilo brodogradilište, pogled na pristanište iz kuće na kojem protagonist promatra uplovljavanja trajekata, šetnja od kuće do željezarije te alepski borovi na tom putu.

Tako mali prostor u čitatelju najprije budi klaustrofobičan osjećaj, no ubrzo se sigurnost takvog uskog prostora pokazuje kao utočište od neprestanih obrata i iznevjerenog čitateljskog povjerenja – autor gotovo bezobzirno svaki put kada se čini da se dijelovi slagalice skladno sjedaju zajedno izvlači tepih ispod sigurnih čitateljevih nogu i osjećaj klaustrofobičnosti prebacuje na protagonistov um. Poznavanje vanjskog prostora (ili barem njegova iluzija) tada postaje sigurnost.

Iz te iznevjerenosti proizlazi dodatna napetost, usprkos tome što se zapravo ne događa ništa pretjerano dramatično, sagleda li se objektivnim okom, no budući da smo uronjeni u subjektivnost lika, niti mi kao vanjski promatrači ne možemo uhvatiti značenje. Šeparović je u tom tjeranju čitatelja na lov na značenje pogodio duljinu romana – da je dulja, odnos prema knjizi promijenio bi se do kraja zbog konstantnog napora, a da je kraća, zadovoljstvo radi (kvazi)razrješenja ne bi bilo potpuno.

pristanište

Roman koji se čita više od jednom

Radnja se odvija na nekom hrvatskom otoku, što već samo po sebi doziva određena očekivanja od romana, zbog bogatog odnosa hrvatske književnosti s otočkim narativima. Autor i na toj razini iznevjerava čitatelja ne ispunjajući ta očekivanja.

Tijek gradnje broda prekida se povremenim analepsama u život s njom prije kraha veze, čime se daje i uvid u to kako je došlo do ove situacije, odnosno zašto ovaj rastreseni Noa sluša glas (bog(ov)a?) u drvu i gradi spasonosnu arku.

Ipak, ni ti dijelovi slagalice ne bacaju pretjerano jasnije svjetlo na cijelu sliku, zbog čega je završetak još efektniji. „Pristanište” je od onih romana koji frustriraju tijekom čitanja, no na kraju daju osjećaj olakšanja jer čitanje nije bilo uzalud. Razrješenje na kraju zapravo to nije, već je više sugestija i mig, a na taj način zove čitatelja na ponovno druženje. Legitimnost drugog, a i svakog naknadnog čitanja, nimalo ne bi bila umanjena poznavanjem ishoda, već bi je, baš suprotno, dodatno obogatila. Kod drugog bi čitanja sve one mrvice značenja koje je autor pobacao dale možda jasniju sliku, no ipak zadržavajući određenu razinu misterioznosti.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 328 times, 3 visits today)
Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari