Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Film

Eurofilm: Samo još jedan dan („Bazen“, C.M.Quintela)

02.05.2016. Lucija KlarićFoto: youtube screenshot

Proširimo li gledateljsko iskustvo iz okvira njegovog „normalnog“ raspona – shvatimo li ga opsežnijim od čina koji počinje pritiskom oznake za „početak“, opsežnijim od pojave prve svjetlosne zrake sa zaslona ili platna koju prepoznajemo kao prvu sekundu filma, a koji će završiti nizom imena na crnoj pozadini (što ih često i ne popratimo do kraja), moglo bi se reći da recipijentovo iskustvo filma svoje počelo ima još u trenutku kad se njegov gledatelj odluči za njega. Prvo pomagalo u tom iskoraku k filmu najčešće je njegov log-line ili neka vrsta skraćenog sinopsisa koji će već i prije nego što se ukazao film dovesti pred suda gledatelja. Ne posreduje li u tome procesu gledateljeva sklonost istraživanja mišljenja filmskih kritičara ili kakva prijateljska preporuka, upravo će tih nekoliko rečenica kondenziranog teksta o samom djelu odlučiti o njegovoj sudbini i odnosu s dotičnim gledateljem. Produkcijskih savjeta za sastavljanje primamljivog log-linea/sinopsisa ne manjka, ali zanemarajući u ovom slučaju markentišku problematiku, ono što se empirijski ispoljuje u odnosu pisanog sažetka filma i samog filmskog djela njihove su (ne)podudarnosti koje će nerijetko izazvati postprojekcijske izjave koje se povezane ili s ugodnim iznenađenjem ili razočaranjem, a ponekad jednostavno njihov odnos i neće biti preispitan budući da je cjeloukupnost iskustva koju pružaju bila konzistentna. Bilo kako bilo, podložni smo varljivosti te nekolicine pisanih riječi koje nas prizivaju k svom audiovizualnom vlasniku – one nas mogu i žele zavesti, one nam katkad mogu i previše otkriti ili nametnuti interpretaciju, ali u mnogim slučajevima one sažete kakve jesu, uistinu ne govore mnogo o samom filmu.

„Flegmatični trener plivanja, tinejdžerka kojoj nedostaje noga, dječak s Downovim sindromom, drugi dječak koji ima problema s nogom te jedan s prividno nikakvom nemogućnošću, ali koji odbija govoriti, provode svoj dan na bazenu.“ Započeti govoriti o Bazenu (La piscina, 2011) južnoameričkog redatelja Carlosa Machada Quintele kroz prizmu njegova partnera iz korica programatskih knjižica, debitantsko ostvarenje postavlja u gotovo „dužničku“ poziciju – kao i mnogi drugi (ako ne i više nego neki drugi) sinopsis Bazena prizvat će određena očekivanja u svom potencijalnom gledatelju; u kratkim crtama o protagonistima ističu se njihove što fizičke, što mentalne nemogućnosti gotovo sugerirajući (uz samo mjesto radnje filma) i nužnost problematiziranja tih svojevrsnih „nedostataka“ i „boljki“ mladih likova. Gotovo da smo automatizmom pozvani da uključimo svoje humane kvalitete i popratne im mehanizme empatije i suosjećanja te dočekamo i prisustvujemo jednom umjetničko-filmskom iskustvu gdje pokušavamo razumijeti živote Drugih.

Teško je reći da nas je Quintelin produkcijski tim prevario navedenim opisom – sve napisano ćemo, u iznenađujeće kratkom roku za cjelovečernji film od 66 minuta, imati prilike vidjeti. Pri tome, glagol „vidjeti“ zaista dolazi u prvi plan tako da je i samo rodovsko opredjeljenje Bazena upitno – klasično-igrana narativnost izostaje (a pitanje je i postoji li uopće) dok s druge strane kvalitete koje uobičajeno pripisujemo eksperimentalnim filmovima poput fotografsko-slikovnih vrijednosti postaju primarnom odlikom ovog filma. Ono što se još sakriva iza tog „vidjeti“ možda je i (barem po autoričinom mišljenju) ključnije za samu srž Bazena kao djela – one za koje pretpostavljamo da trebaju poseban umjetnikov tretman, ostaju samo kao figure koje bivaju u datom im prostoru i vremenu; one za koje prostor filma obično znači i podvrgnutost „dobronaklonoj analizi“, sad su samo ono što jesu. Kao što i sam Quintela izjavljuje, Bazen je, bez ikakvog prizvuka ironije, film o bazenu – meditativan, pomalo sanjiv i minimalistički obrađen niz minornih događaja koji se u određenoj sekvencionalnosti odviju u okolišu jednog začudnog, vanjskog bazena gotovo spojenog (zahvaljujući svojoj visoko pozicioniranoj lokaciji) s pomalo čudljivim nebom.

Bazen je film totala i krupnih kadrova; totala u grandioznim kompozicijama koje među ostalime stvaraju i tamnoplave oznake linija u bazenu te vizualno sitna tijela koja se u njemu „brčkaju“/treniraju te krupnih kadrova koja razotkrivaju lica tih mladih osoba koji se možda tjelesno razlikuju od svojih vršnjaka, ali među kojima vladaju sve poznate igre društvene dominacije i međusobnog testiranja. U tome se kolu ponajviše ističe Dona (Mónica Molinet) – jedina djevojka među četvorkom koja u svome dječačkom karakteru i sličnome vizualnome identitetu upravo pronalazi svoju femininu moć da u trenucima nadmudri ostatak društva i podredi ga vlastitim aspiracijama. No, kako ništa u Bazenu nije povišeno tako je i ta unutarnja dinamika četvorke i njihova trenera te ostatka okoline data tek u fragmentima, donesena suptilno na platno i tek pružena u gledateljeve ruke. I kad nakratko dan Manchadovih protagonista prekine trening druge djece, njihove malformacije nisu naglašene, nikakve se usporedbe ne rade, sve ostaje tek jednim filmsko-poetičnim danom na bazenu (zahvaljujući Raulu Rodriguezu) koji će vjerojatnije ljubitelje naći u „istančanijim“ (ako se to tako može reći) filmskim nepcima.

(Visited 88 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari