Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Eurofilm: Populaire

26.10.2014. Slavica Kotarac
Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Ured zagušen oblakom dima cigarete i ispunjen melodijom tipkanja po teškim tipkama pisaće mašine nije nešto na što ćemo danas naići, ali je točno ono čemu svjedočimo u romantičnoj komediji francuskog redatelja Régisa Roinsarda Populaire (2012). Susrećemo mladu Rose Pamphyle (Déborah François) koja dolazi na razgovor za posao tajnice u manjem osiguravajućem društvu. Po dolasku susreće žene koje su očito daleko iskusnije i kvalificiranije za posao od nje. Međutim, ne odustaje. Dolazi u ured Louisa Echarda (Romain Duris) koji nije oduševljen njome i odluči razgovarati s drugim ženama. Unatoč tome, Rose ostane sjediti i počne tipkati po uredskoj pisaćoj mašini nadajući se da će ga impresionirati. To joj i uspijeva nakon što Louis vidi koliko brzo tipka sa samo dva prsta te u njoj prepoznaje potencijal za natjecanje u deseteroprstnom slijepom pisanju.

Daje joj posao, uz uvjet da mora naučiti pisati sa svih deset prstiju. Rose zbilja želi posao i pristaje, no tada još nije svjesna da je to put kojim Louis želi ostvariti svoje snove. Naime, Louis je bio vrstan sportaš, ali se nije proslavio pa tako ni zavrijedio poštovanje svoga strogog oca. Tako odlučuje biti Rosein „trener“ i spreman je prihvatiti jedino pobjedu.

Sve se to, ipak, razvija na zaigran i simpatičan način pa svjedočimo brojnim manjim i većim prepirkama vesele Rose i pomalo čangrizavog Louisa. Iako dolazi iz malog mjesta i zaručena je za mjesnog automehaničara, Rose ne pristaje na takav miran i dosadan život, već stremi ka ispunjenom životu i neće dopustiti da joj išta ili itko stane na put pa tako ni Louis. Ta je ambicioznost, čini se, baš ono što privlači Louisa, a njegova povučenost ono je što privlači Rose koja vjeruje da je bolji nego što je spreman pokazati.

 

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Zanimljivo je da je Déborah François slična Rose koju tumači. Naime, iako je ideja bila pronaći manje poznatu glumicu, Déborah očarava na audiciji i dobiva posao. Također ne priznaje da je vježbala za audiciju nego kaže da je samo jako motivirana. Nakon što dobiva ulogu, provodi 6 mjeseci intenzivno vježbajući tipkanje zbog nastojanja da film bude što realniji. Romain Duris, s druge strane, bio je zabrinut zbog kostima i nije htio da se film čini starim i beživotnim. Za ulogu se pripremao gledajući nekoliko filmova s Caryjem Grantom i Jamesom Stewartom te neke francuske klasike redatelja Marcela Carnea i Claudea Chabrola; sve to kako bi bolje shvatio ponašanje i govor ljudi iz 1950.-ih.

Film je lako pratiti i odlično je olakšanje na kraju napornog radnog dana, a ukoliko bismo željeli izvući neku poruku iz njega – i to je moguće. Djevojka iz mladog gradića stekla je svjetsku slavu ne zato što je tipkala dovoljno brzo, već zato što nije dopustila da išta stane na put njezinim životnim ambicijama. Uzmemo li u obzir da živi u vremenu kad su muškarci još uvijek dominantni, a žene duboko u sjeni, Rose predstavlja lik snažne žene, bez da gubi svoj šarm i prirodnost. Iako bi neki možda rekli da se ideja snažne žene gubi jer se zaljubljuje u svog šefa, smatram da upravo u tom leži njezina prirodnost. Rose ne mari za tuđa mišljenja, već slijedi svoje osjećaje i ambicije.

Komentari