Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Film

„Ex Machina“: Harmonični i minimalistički audiovizualni izlet u pitanja suživota umjetne inteligencije i ljudi

09.06.2015. Dinko Štimacfoto: screenshot

Već od prvog kadra redateljskog prvijenca Alexa Garlanda jasno je da se radi o fotografski preciznom, naglašeno estetiziranom i ukratko – vizualno zaista lijepom filmu. Vizualna poetika Ex Machine najefikasnije bi se mogla povezati s također britanskim i također suvremenim ostvarenjima poput serije Black Mirror (2011-) i dugometražnim igranim filmom Never Let Me Go (Mark Romanek, 2010). Glavni glumac Ex Machine – Domhnall Gleeson glumio je i u jednoj epizodi serije Black Mirror (epizoda Be Right Back, 2013), ali i u filmu Never Let Me Go. Na potonjem je radio i Alex Garland, i to kao scenarist. Osim svega ovoga, sva tri djela povezana su i pripadnošću znanstvenofantastičnom žanru i generalnim pristupom njegovoj interpretaciji – žanr se koristi kao fikcionalno polje za eskaliranje aktualnih problema današnjice, tj. kritiku suvremenih društvenih procesa. Black Mirror u ovome je zbog svoje strukture posve samostalnih epizoda-eseja (pristup poznat primjerice iz serije The Twilight Zone) kvalitetom poprilično oscilirao, pa su neki izleti u budućnost pomalo tendenciozni i naivni, dok drugi zaista i upućuju na nove i zanimljive poglede na aktualnost. Od spomenutih, Never Let Me Go čini se kao najsustavniji i najdosljedniji primjerak ovog stila – iako kreće od premisa koje bi gledatelju mogle biti apsurdne, ovo filmsko djelo na njima uporno inzistira, prisiljavajući na kapitulaciju, prihvaćanje dijaloga i razmatranje ovog apsurda i svih njegovih posljedica u okviru filmskog svijeta koji Never Let Me Go iznimno suptilno i uspješno gradi.

Ex Machina je, na žalost, bliža nekima od tendencioznijih ekskursa Black Mirrora nego što je spretnoj odmjerenosti filma Never Let Me Go. Nathan (glumi ga Oscar Isaac) vlasnik je bogate korporacije slobodno bazirane na Google carstvu koji u svoju kuću/daču/istraživački kompleks smješten na osami pozove Caleba (Domhnall Gleeson), anonimnog programera zaposlenog u Nathanovoj korporaciji. Calebova je zadaća izvršiti Turingov test (istraživač razgovara s ispitanikom i pokušava ustanoviti je li on ljudsko biće ili umjetna inteligencija) na Nathanovom revolucionarnom izumu – androidu Avi (Alicia Vikander). Gleeson, koji je u ranijem Black Mirroru glumio obrnutu ulogu – tj. androida izrađenog po modelu umrle osobe, a koji nastoji utješiti ucviljenu udovicu – ovdje pruža kompleksnu izvedbu racionalnog, ali usamljenog stručnjaka kojeg proračunata umjetna inteligencija Ave postupno pridobiva za svoj cilj.

foto: screenshot

foto: screenshot

Iako radnju i napetost razvija skoro pa isključivo kroz dugačke dijaloge koje vode tri glavna lika: Ava, Caleb i Nathan, Ex Machina nipošto nije dosadan ili zamoran film. Svi likovi ostavljaju dojam kompleksnih jedinki pa se stoga efikasno uspijeva razviti žudnja za doznavanjem – tj. dubljim poniranjem u ono što likove čini onakvima kakvi jesu. Besprijekorna futuristička glazbena pozadina dodatno doprinosi ovom odmjerenom i pomalo melankoličnom spoju precizne fotografije, minimalističke i futurističke arhitekture, nedirnutog i divljeg pejzaža i gracioznih likova. Ono što nedostaje jest neka čvršća misaona nit. Načinju se vrlo ozbiljna pitanja budućnosti eventualne koegzistencije artificijelnog života i ljudske rase, ali u tome se ostaje na najpovršnijoj razini paranoičnih napadaja u maniri Terminatora (James Cameron, 1984): umjetna će inteligencija nadrasti svoje ljudske tvorce i onda ih likvidirati. Uz razinu audiovizualne ulaštenosti koja obilježava Ex Machinu ipak bi se očekivala neka provokativnija poruka ili dublja analiza. Alternativni pristup osamostaljenju umjetnog mogao bi pružiti Bicentennial Man (1999) Chrisa Columbusa. Skoro pa posve utopistički, Columbusov će film zadržati Asimovljeva tri zakona robotike (koji se svode na najvažnije: robot ne smije ozlijediti čovjeka), a preko kojih Ex Machina šutke prelazi, i u okviru će ovog zakonskog okvira nastojati ustanoviti mogućnost operiranja ljudski stvorenog umjetnog života. Bilo kako bilo, Alex Garland, promatrajući njegovo dosadašnje scenarističko djelovanje (osim Never Let Me Go, valja istaknuti i Sunshine iz 2007. i 28 Days Later… iz 2002. godine, oba režirao Danny Boyle), ali i redateljski prvijenac Ex Machinu (za koji je također napisao scenarij), svakako se čini kao osoba čiji će daljnji rad biti zanimljivo pratiti, ako ništa, a onda barem zbog čisto audiovizualnih estetskih razloga.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari