Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Film

Horor vibra: Ispod zavoja (“Goodnight Mommy”, S. Fiala, V. Franz)

29.11.2016. Duje KovačevićFoto: Official Trailer - YouTube

Ulazak u Advent kao najčarobnije razdoblje u godini, ovog ćemo puta prigodno popratiti i jednim odista posebnim uratkom. Iako nam je do sada svima poznato da se u horor žanru rijetko pojavljuju novi izumi, pokazat ćemo kako ipak ima hvalevrijednih izuzetaka.

U skupinu „bisera“ izuzetaka uklapa se i Goodnight Mommy, austrijski film redatelja Severina Fiale i Veronike Franz iz 2014. godine. Posebnost se očituje već u samoj ideji radnje jer se priča bazira na stvarnom psihološkom poremećaju koji se naziva capgras delusion.

Psihologija kao izvor inspiracije

U središtu su zbivanja blizanci Elias i Lukas koji se zajedno s majkom, nakon njezine estetske operacije, useljavaju u novi dom. Ono čime bivaju preneraženi jest činjenica da osoba koja se nalazi „ispod zavoja“ ni najmanje ne nalikuje njihovoj majci.

Tu se tematizira gore spomenuti poremećaj capgras delusion – stanje u kojoj osoba vjeruje da je bliskog prijatelja ili člana obitelji zamijenio, takoreći, „zli dvojnik“. Budući da blizanci uistinu vjeruju da je njihovu majku netko „zamjenio“, radi se o iznimno realističnoj i misterioznoj aktualizaciji teorije psihologije. Upravo tim vještim korištenjem psiholoških termina, tj. realnih poremećaja postiže se okultni ambijent koji se gledatelju servira od prvog kadra i do samog ga kraja, vjerujemo, neće držati indiferentnim.

Redatelji su inspiraciju crpili, kao što vidimo, iz nadasve ne-klasičnih izvora, što je proizvelo originalnu atmosferu. Njoj u prilog veoma kreativno iskorišteni su svjetlosni i zvučni efekti, koji popratno dočaravaju okruženje i odnos između blizanaca i majke. Tako se publici suptilno, skoro podsvjesno potiče stvaranje dojma da je nešto gadno posrijedi, a prisutno je svojevrsno stvaranje empatije prema blizancima. Simboličkim se porukama nastoji uvjeriti gledatelja da su djeca podređena autoritetu – svojoj majci koja, gle čuda, možda ipak nije njihova majka, i možda ipak nema najbolje namjere.

Klaustrofobija ili dobra stara ironija

Tajnovitoj situaciji pridonose i metode kojima su se redatelji koristili, dakle sve ono što neposredno ne uključuje radnju filma već način na koji je ona realizirana. Ovdje je važno naglasiti da je čitavoj priči izuzet kontekst, polazeći od toga da se osim Lukasa, Eliasa i majke u filmu pojavljuje samo još dvoje, troje likova i to samo na nekoliko minuta. Osim toga, mjesto i vrijeme događanja ni eksplicitno ni implicitno nisu navedeni, a sve se odvija u relativno suženom prostoru budući da je većina filma smještena u interijer kuće. Uz to se nekoliko puta spominje i „nesreća“ koju je proživjela obitelj, iako se ne daje nikakvo konkretno objašnjenje što vodi do raznolikih interpretacija.

Moglo bi se reći da su se tvorci ovog uratka poslužili klaustrofobijom kao snažnim oružjem protiv mogućih predviđanja i kritika gledalačke publike. Istodobno su postigli poželjan efekt u kojem su svjetla reflektora upućena na ono što je uistinu bitno, a to su međuljudski odnosi i fabula. Veoma je ironična ta činjenica, a zašto jest vidjet ćemo nešto kasnije.

Foto: Elias razgovara s majkom, Foto: Official Trailer – YouTube

„Kako mi je to promaklo?“

[SPOILER ALERT] Dvije trećine filma prikazuju šok i nevjericu blizanaca dok se polako otkriva da njihova majka nije baš reprezentativna slika osobe koju oni poznaju, pa sve do panike i straha od njezinih postupaka. I sve to vrijeme gledatelji su zapravo na strani djece jer sve upućuje na to da se radi o nekom paranormalnom duhu, nadnaravnom entitetu ili fantomskom demonu koji je zaposjeo njezino tijelo. No, kako se kraj približava, sve se više pobuđuje sumnja u klišejevsku narav tematike.

U trenutku kada se Elias i Lukas odluče na vezivanje i maltene mučenje majke, javlja se poprilično „gorak okus u ustima gledatelja“ kako vide da njihovi najdraži likovi i nisu baš tako benevolentni i nevini. Njihovi postupci sličniji su odrazu psihopata nego djece njihove dobi te se stoga empatija postupno seli na stranu majke.

Desetak minuta pred završetak filma dolazi do posljednjeg razgovora između Eliasa i majke u kojem saznajemo da se višestruko spominjana „nesreća“ odnosi na Lukasovu smrt. I to predstavlja trenutak u kojem nastupa stanje šoka kod gledatelja, ali i točka u kojoj sve konačno počinje imati smisla. Promotrimo li detaljnije svaki kadar, uvidjet ćemo kako se Lukasu nitko nikada nije obraćao osim Eliasa i kako on ništa nije materijalno uzrokovao, što dokazuje njegovu imaginarnu prirodu.

Takav plot-twist nije viđen ni kod nekih po tome prepoznatljivih redatelja, pa moramo napomenuti da je filmska ekipa u ovom pogledu napravila odličan posao. Izrazito realan, dovoljno misteriozan, suviše intrigantan uradak koji iz pasivne panike donosi preokret kakvog bi se i M. Night Shyamalan posramio. Iz svega je navedenog zaključivo kako je ovaj film avangardna poslastica vjernomu hororljupcu, ali i svakom ljubitelju dobre psihološke drame

Komentari