Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Indieana: Klasici devedesetih snimljeni s manje od 30 000 $

07.10.2015. Valent PavlićFoto: screenshot

Glavni program Cannesa 1989. bio je jedan od najboljih u novijoj povijesti festivala. U konkurenciji od 22 filma našli su se Nuovo cinema Paradiso Guiseppea Torantorea, Dom za vešanje Emira Kusturice, Jim Jarmuschov Mystery Train i Do the Right Thing Spikea Leea. Međutim zadnjeg dana festivala predsjednik žirija, Wim Wenders, Palme d’Or uručuje tada 26-godišnjem Stevenu Soderberghu za njegov sex, lies, and videotape, pokrećući tako jedan od najznačajnijih pokreta moderne američke kinematografije.

Napisan za osam dana i snimljen s budžetom od samo 1,2 milijuna dolara sex, lies, and videotape bit će polazna točka za big boom nezavisnog filma koji će predstaviti neke od najznačajnijih režisera nove generacije. Potaknuti uspjehom Soderberghovog filma, koji u kino distribuciji premašuje vlastiti proračun čak 20 puta, početkom 90-ih svaki zagriženi filmofil u Americi nabavlja kameru u namjeri da dokaže kako istinska inovativnost nije talac hollywoodskih studija.

Nekonvencionalna tematska linija, upečatljivi dijalozi, detaljna karakterizacija likova i sve to zabilježeno 16 mm kamerom tek su neke od osobina koje povezuje većinu američkih indie filmova 90-ih, ali stvar je puno, puno kompleksnija. Raspolažući s minimalnim budžetom mladi filmaši bili su prisiljeni uzdati se u vlastitu kreativnosti pritom se oslobađajući svih stilističkih i žanrovskih kalupa.

Mi vam donosimo kronološki pregled 5 filmova 90-ih snimljeni s budžetom manjim od 30 000 $, koji su upozorenje da vam se u čarapi ispod kreveta možda već nalazi proračun vašeg indie prvijenca.

Foto: screenshot

Foto: screenshot

Slacker (1991.) – Richard Linklater – 23 000 $

Radnog naslova No longer/Not yet, Slacker je za američki indie pokret jednako važan kao i sex, lies, and videotape. Drugi Linekerov film narativni je eksperiment i krajnje naturalističan prikaz beskrajnog niza sporednih likova. Snimljen na ulicama Austina, grada u kojem je Lineker studirao kinematografiju, lako je tvrditi da je upravo glavni grad savezne države Teksas jedini protagonist filma predstavljajući svojevrsni mikrokozmos post-Reganove Amerike.

Osporavajući mnoga uvriježena pravila strukture Slacker uspijeva sačuvati svoj tematski fokus prikazujući ono što je u sociološkoj terminologiji nazvano: Generacija X. Manjak formalnog sadržaja i sirove glumačke izvedbe samo dodatno ukazuju na apatiju mladih bez ambicija i motivacije čiji se ”otpor sistemu” ne sastoji u borbi već u nesudjelovanju. Linklater gledatelja vodi kroz grad i omogućuje mu da prisluškuje pseudofilozofske, ali nadasve iskrene dijaloge u kojima se nihilistički relativiziraju svi aspekti suvremenog života. U tom kontekstu Slacker, iz današnje perspektive, predstavlja postmoderni period-piece s čijom se analizom Starbucks coffee-grunge music-conspiracy theory generacije tek jedan drugi film može usporediti. Da, Clerks se također nalazi na ovom popisu.

Sljedećim filmovima, Dazed and Confused (1993.) i Before Sunrise (1995.), Linklater se etablira kao jedan od najautentičnijih glasova američkog indie filma, a Boyhood (2014.) predstavlja konačnu potvrdu njegovog filmskog genija.

Foto: robert-rodriguez. info

Foto: robert-rodriguez. info

El Mariachi (1992.) – Robert Rodriguez – 7 000 $

Jedna od najboljih filmskih trivija jest podatak da je dio mikrobudžeta za snimanje filma El Mariachi Rodriguez nabavio sudjelovanjem u medicinskim istraživanjima. Konzumirajući eksperimentalne lijekove teksaških farmaceutskih kompanija Rodriguez je pripremao film koji je redefinirao termin guerrilla kinematografije.

Iako El Mariachi ne posjeduje umjetničku kvalitetu ostalih filmova na ovom popisu, svoje mjesto u potpunosti zaslužuje ekstremnom domišljatošću prilikom njegovog stvaranja. Cijeli film je snimljen samo jednom kamerom bez ponavljanja kadrova, a kako bi dodatno uštedio na rolama filma Rodriguez je od glumaca tražio da prilikom snimanja nekih scena ostanu ukočeni u određenim položajima dok on promijeni perspektivu, sve kako bi stvorio iluziju snimanja s više kamera. Fluidnost u scenama kretanja postizao je snimanjem iz invalidskih kolica, dok su u većini scena obračuna (prilikom kojih su glumci iz ruku izbacivali čahure), umjesto pravih, korišteni pištolji na vodu.

Inicijalno namijenjen tek za video distribuciju, film se svidio studiju Columbia Pictures koja je prilikom postprodukcije u njega utrpala nekoliko stotina tisuća dolara kako bi ga dotjerala za kino, pritom nemajući nikakvih problema još uvijek ga reklamirati kao ”Film od 7 000 $”. Cijelo iskustvo natjeralo je Rodrigueza da napiše krajnje narcisoidnu knjigu Rebel Without a Crew: Or How a 23-Year-Old Filmmaker With $7,000 Became a Hollywood Player u kojoj opisuje proces nastajanja filma i dokazuje da u Hollywoodu slava čovjeku zaista brzo udara u glavu.

El Mariachi osvaja nagradu publike na Sundance Film Festival 1993. A Rodriguez će u svojim sljedećim projektima surađivati s najvećim hollywoodskim zvijezdama svoj talent dokazujući filmovima From Dusk Till Dawn (1996.) i Sin City (2005.).

Foto: screenshot

Foto: screenshot

Clerks (1994.) – Kevin Smith – $27,575

Kao i u Rodriguezovom slučaju, priča o Smithovom financiranju svog prvijenca postala je legenda pop kulture. Inspiriran Linklaterovim Slackerom, za kojeg će u nekoliko navrata tvrditi da mu je bio glavna inspiracija, Kevin Smith je prodao svoju opsežnu zbirku stripova, ispeglao desetak kreditnih kartica i potrošio sve što je ostalo od njegovog novca za koledž te ga utrpao u – pazite ovo – film o jednom danu dvojice zaposlenika marketa! Hm, ne čini se baš kao najmudrija odluka. Baš naprotiv.

Sniman u crno-bijeloj tehnici Clerks nudi iskren i jednostavan pogled na sve nijanse prozaičnih egzistencija malog middle-of-nowhere gradića i protagoniste za koje se gledatelj mogao čvrsto primiti i s njima se poistovjetiti. Za razliku od Linklaterovog kolaža karaktera, Smith se fokusira tek na dvojicu trgovaca i njihove stalne mušterije stvorivši puno intimniju atmosferu koja je toliko prepoznatljiva da imate dojam da se sve to odvija u vašem kvartovskom dućanu. Dakako, neke su izvedbe na momente nespretne, ali glumačka postava (sačinjena isključivo od Smithovih prijatelja i obitelji) u film unosi ležernost koja svaki lik čini pristupačnim i autentičnim. Međutim sve to na stranu, forte filma, bez ikakve sumnje, jest Smithov oštar i duhovit scenarij koji filmu trenutno osigurava kultni status. Prepun upečatljivih i lako pamtljivih dosjetki, citiranje pojedinih scena iz Smithovog prvijenca postat će dio žargonskog kanona 90-ih.

Vjerojatno najduhovitija činjenica sa stvaranja filma jest da je on u potpunosti snimljen u dućanu u kojem je Smith u tim trenutcima radio. Dakle, on bi u 11 sati navečer zatvorio dućan i napravio obračun, a potom kroz stražnji ulaz uvukao ekipu da snime kultni klasik. Kako je snimao tek u noćnim satima rolete na ulazu u dućan su cijelo vrijeme spuštene, jer su navodno ”slomljene”, sve kako se ne bi vidjelo da je vani noć. Toliko o Smithovoj ingenioznosti.

Film na Sundance Film Festivalu osvaja Filmmaker’s Trophy, a u Cannesu Prix de la Jeunesse i International Critics’ Week Prize. Karijera Kevina Smitha bit će prilično neujednačena, ali svojim debitantskim filmom stvorio je vojsku obožavatelja koji osiguravaju da nijedan njegov film ne prođe nezapaženo.

Foto: screenshot

Foto: screenshot

In the Company of Men (1997.) – Neil LaBute – 25 000 $

Sredinom 90-ih Neil LaBute odlučuje svoju nagrađivanu kazališnu predstavu, In the Company of Men, pretvoriti u film. Za samo dva tjedan i s proračunom od 25 000 $ snimio je najtjeskobniju crnu komediju desetljeća.

Dugi kadrovi i statična kamera naglašavaju da se radi o ekranizaciji kazališne predstave čiji je autor dobro svjestan koji su njezini glavni atributi. LaBute nikakvim filmskim trikovima nije htio skrenuti pažnju sa svojih dijaloga koji graniče s genijalnošću, dok su izvedbe Aarona Eckharta, Matta Molloya i Stacy Edwards naprosto briljantne. Svi troje predstavljaju personifikacije preciznih društvenih stereotipova, a Eckhart u filmu odigrava jednog od najupečatljivijih negativaca kojeg je sedma umjetnost prikazala. U usporedbi s Eckhartovim likom prosječni horror negativac koji vas želi rasjeći motornom pilom čini se kao sasvim ugodno društvo.

Preko muško-ženskih odnosa suptilno je prikazano najgore lice korporativne Amerike na prijelazu stoljeća i stvoreno duboko potresna kritika društva koja je toliko snažna da je na trenutke gotovo negledljiva. Ali mizoginistički ton i snažan cinizam, koji ga čini potresnim, filmu ne oduzimaju baš ništa. Crna komedija u kojoj je gledatelju na momente neugodno da se nasmije svojevrsni je test licemjerja i jedan od najsurovijih prikaz kapitalističkog bezdušja 90-ih.

Film je tematski reminiscentan na sex, lies, and videotape te se, nimalo slučajno, LaBute pojavljuje na DVD izdanju Soderberghovog filma s njim vodeći sjajnu debatu o procesu stvaranja nezavisnog filma. Nakon In the Company of Men LaBute je surađivao s nizom hollywoodskih glumaca A-liste, međutim rezultati tih produkcija puno su slabiji od njegovog prvijenca. Štoviše s obzirom na to da kasnije snima filmove s puno većim proračunom, od svih redatelja na ovom popisu LaButeu bi se najlakše dalo pripisati – manje je više.

Foto: screenshot

Foto: screenshot

Following (1998.) – Christopher Nolan – 6 000 $

Nisu rijetki oni koji tvrde da sve što Nolan dotakne pretvara se u zlato. To je, dakako, podložno diskusiji, međutim u slučaju njegovog debitantskog dugometražnog filma – Following – postoji konsenzus da predstavlja najbolji neo-noir film koji se može snimiti s nepostojećim proračunom.

Radeći posao s punim radnim vremenom Nolan film snima samo vikendima tijekom 4 mjeseca režući troškove na svakom koraku. Za setove odabire stanove svojih prijatelja, nema novaca za profesionalnu filmsku rasvjetu pa koristi prirodno osvjetljenje, zapravo jedini trošak bile su role filma na kojima se toliko štedjelo da je Nolan inzistirao da sve scene budu detaljno uvježbane kako bi samo jedan ili dva kadra bila dovoljna da ih se snimi. Što je rezultat? 69-minutno remek djelo koje na trenutke podsjeća na najbolja ostvarenja zlatnog doba Hollywooda.

Već na Nolanovom prvijencu primjećujemo perfekcionizam koji isijava iz njegovih ostalih filmova. Dinamičan tempo i nelinearna fabula od gledatelja zahtijevaju konstantno propitivanje odnosa likova i stvaraju napetost na koju bi i sam Hitchcock bio ponosan. Fluidna estetika snimanja iz ruke filmu daje voajeristički štih, a crno-bijeli kadrovi, koji naglašavaju briljantnu igru svjetla i sjene, i kompaktan scenarij Following pretvara u krajnje poetičan triler kojem je, s obzirom na njegov proračun, nemoguće pronaći zamjerku.

Sniman u njegovom rodnom Londonu, strogo gledano, ovo je britanski film, ali Following Nolana katapultira preko bare gdje dvije godine kasnije snima jednako briljantan Memento i postaje najtraženiji hollywoodski režiser. Što je u međuvremenu snimio? Recimo samo da za neprimjetiti ostatak Nolanove karijere posljednjih 15 godina morali ste provesti u jako dubokoj i vrlo mračnoj spilji.

Komentari