Maša Kolanović: „Fotografije stradanja diljem svijeta postale su prolazan sadržaj. To nije i ne smije postati normalno“

Malo je knjiga čiji izlazak očekujem s nestrpljenjem s kakvim sam iščekivala izlazak romana „Materina“ Maše Kolanović.

Njezine „Poštovane kukce i druge jezive priče“ pročitala sam više puta i ne pamtim koliko je kupaca iz knjižare u kojoj radim izašlo s tom knjigom pod rukom jer sam je s toliko želje da je što više ljudi pročita neprestano preporučivala.

Ono zbog čega najviše volim Mašino pisanje je u jednostavnost zapakirano sve ono što nije nimalo jednostavno. Kažu da književnost pobuđuje empatiju i već se dugo bavim mišlju da bi većina ljudi umjesto knjiga za samopomoć trebala čitati dobru književnost.

Maša Kolanović spisateljica je i profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a s njom sam, ovim ljetnim vrućinama unatoč, porazgovarala o svačemu pomalo. Nerijetko mi je bilo teško formulirati pitanje jer mi je neprestano ispred nosa bježalo nešto neiskazivo, neko uobličavanje apstraktne misli u riječi koje bi onda na ispravan način dotaknule bit onoga o čemu sam željela razgovarati. Nadam se da sam u tome donekle uspjela.

Nedavno je izašao tvoj novi roman “Materina” pa je logično da razgovor počnemo s njim. Čini mi se da pripovjedačica koja se obraća svojoj odsutnoj kćeri zapravo izgovara ono što joj doista u životu neće reći, bar ne na taj način. Forma mi je prizvala ona pisma koja bi možda odrasla kći jednom našla u nekoj ladici ili koferu raspremajući majčine stvari. Kako si zapravo započela rad na tom romanu? Kad se rodila ideja?

Fragmenti zapažanja koja sam sakupljala dulje vrijeme složili su se u priču u onome trenutku kad sam pronašla pripovjedni glas kojim ću je ispričati. Svojevrsna epistolarna forma romana poslužila mi je kao okvir za pripovijedanje koje se može razmahati i otići puno dalje nego što bi to mogao klasičan dijalog. Simuliranje forme glasovnih poruka, njihov ton i ritam organizirali su pripovijedanje, a otimanje od pragmatične komunikacije omogućili su mašti da se rasplamsa, da kruži cijelom planetom, zoomira, uskrisuje mrtve, oživljuje utopljenike, da odlazi u apsurd i ludost. Ali onu vrstu ludosti u kojoj književnost ne gubi dodir sa stvarnošću, nego štoviše njome dopire do svoje najdublje istine.

Tjeskobno stanje svijeta se intenziviralo

Majčin glas na neki si način iskoristila da progovori o onom nepojmljivom u ljubavi i odnosu prema vlastitoj kćeri, ali i da se proširi puno dalje od toga: na svijet koji nas okružuje i u kojem ta djeca odrastaju, a koji ne izgleda nimalo lijepo u ovom trenu. Koliko je tebi važno o tome progovarati u svojim romanima i pričama?

Iako majčina obraćanja u romanu imaju vrlo konkretnog adresata, to je njezina kći, ona koju voli najviše, ta briga i ljubav za djevojčicu su neodvojivi od brige i ljubavi za svijet u kojem živimo. Pripovjedni glas tako spaja osobno i društveno u jedno nerazmrsivo klupko. Tjeskobno stanje svijeta koje se intenziviralo u zadnje tri godine uslijed genocida u Gazi, rata u Ukrajini, Sudanu…, radikalizacije društva i rasta netrpeljivosti duboko me uznemiruju. Bilo mi je važno o tome pisati, ali istodobno i pronaći vlastiti autentičan glas kojim ću to oblikovati.

Postoji mnogo momenata u romanu koji funkcioniraju poput onih slika koje smo mogli nailaziti na internetu gdje su vješto preklopljena djeca sa Zapada sa svojim igračkama i životom u obilju s djecom iz zaraćenih područja u potpuno devastiranim okruženjima. Ti tako recimo kontrastiraš valentinovski popis djece iz Osnovne škole “Radost” s popisom mrtve djece u Palestini. Misliš li da je to možda najefikasniji način (ili književnim jezikom postupak) da osvijestimo što se događa jer je razmjere užasa u svoj svojoj veličini jako teško pojmiti?

Ne mislim da književnost može ponuditi neka naročito efikasna rješenja,  ali može postaviti pitanja, proizvesti nelagodu iz koje se pak može roditi razumijevanje i suosjećanje kao preduvjet za djelovanje. Genocid, rat i društvene nepravde koje uznemiruju percepciju pripovjedačice otvaraju pitanje o percepciji svijeta u kojem živimo.

Tuđa patnja nije tuđi problem i takvom perspektivom sam htjela izazvati tako često viđene autističnost i ravnodušnost. Pogledajmo danas rat u Ukrajini, isprva smo bili svi šokirani, a danas su slike eksplozija u tom dijelu svijeta postale samo još jedan prolazni sadržaj. Isto postaje sa slikama stradalih u Gazi… Ali to nije normalno i ne smije postati normalno. Moj roman to zasigurno ne može promijeniti, ali može barem očuditi to bolno mjesto, oblikovati mučninu koja proizlazi iz takve situacije i uznemiriti sredstvima drugačijim od onih kojim se služe, primjerice, društvene mreže.

O prvoj knjizi

Jako volim tvoju zbirku priča “Poštovani kukci i druge jezive priče” pa ću iskoristiti priliku da i o tim jezivim pričama malo porazgovaramo. Tu je, ako se ne varam, lajtmotiv bio kapitalizam u odnosu s čovjekom, a priče su jezive upravo zato što su nam tako bliske. Što misliš, što to govori o našem društvu danas?

Struktura osjećaja o kojoj sam pisala u Kukcima je danas, rekla bih, zadobila još bizarniji karakter uslijed sve veće digitalizacije iskustva, agresivnijeg kapitalizma kao i svih negativnih političkih posljedica revizionizma i radikalizacije društva kojima svjedočimo. Jezik kapitalizma koji je raširen kroz različite žanrove prešućuje ono autentično ljudsko u nama. Kukci su htjeli ukazati na taj apsurd, ali i na svojevrstan način uzvratiti udarac.

Koju bi priču izdvojila i zašto? Ja, recimo, svima uvijek prepričavam “Revoluciju” jer me posebno dirnuo takav sudar svjetova, manjak empatije u svijetu u kojem se toliko potencira ljubaznost, ali iz krivih pobuda. Ta jednostavnost i bliskost ljudskih tragedija je upravo ono što me tim pričama toliko često vraća.

Kad sam objavila knjigu, ispalo je da su situacije o kojima sam pisala kao ona iz Revolucije (prodaja, zapravo podvala ugovora za telefonske usluge starijem čovjeku koji se ne snalazi s ugovorima kao ni s tehnologijom) puno češće nego što sam mislila i mnogi su se s tim situacijama mogli poistovjetiti. U tim pričama slika autentičnog života sa svim svojim težinama i ranama se sudara sa slikom fotošopiranog života koju proizvodi jezik kapitalizma, mameći nas u svoje zamke. Meni je osobno iz zbirke najdraža priča Frižider jer je najintimnija, posvećena je mojoj baki s kojom sam bila jako povezana. K tome je vezana za Zadar odakle su mi obiteljski korijeni, bilježi transformaciju tog grada uslijed masovnog turizma i čuva pamćenje na jednu generaciju koja je sad većinom ispod nadgrobne ploče.

Studenti su danas više pragmatični, a ne toliko znatiželjni

Malo ćemo se odmaknuti od književnog djelovanja i nelijepog stanja u svijetu i društvu pa će moje iduće pitanje biti usmjereno na tvoje slobodno vrijeme. U čemu najviše uživaš kad ne moraš raditi ništa?

Najviše volim biti uz more i u moru, slušati muziku, maštati i čitati knjige koje mi nisu „za lektiru“. I družiti se s dragim ljudima, naravno.

Kad ipak moraš raditi, predaješ na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Što ti je najdraže, a što najizazovnije u tom poslu (ili je bolje reći pozivu)?

Najdraže mi je to što mi posao omogućuje da istražujem i uvijek otkrivam nešto novo, nove ideje, teme, knjige što mi donosi ushit koji onda imam priliku dijeliti sa studentima i kolegama. Frustracija su razno-razna potraživanja sa svih strana koja često premašuju okvir radnog vremena i kapacitet snage koju imam kao i to što posao uvijek na neki način ostaje nedovršen, uvijek ga nosiš sa sobom, često s prtljagom grizodušja.

Svakodnevno si u kontaktu sa studentima i, zapravo, sad imaš pregled više generacija studenata književnosti. Što se promijenilo, a što je ostalo isto? Kako danas mladi pristupaju književnosti i uočavaš li kakvu razliku u odnosu na pristup prije, recimo, deset godina?

Danas su kod studenata više izraženi pragmatičnost i želja za što efikasnijim rješavanjem obaveza, možda više od znatiželje, istraživanja i kritičkog propitivanja. Prije su studenti donekle bili više u doticaju sa suvremenom književnošću i naslovima koji im nisu bili isključivo dio ispitnog gradiva. Naravno, uvijek ima iznimaka koji te onda motiviraju i održavaju ushit oko predavačkog posla. A bez tog ushita, naravno, cijeli taj posao ne bi imao smisla.

Ploviti se mora

Pitanje koje uvijek nekako volim postaviti pred kraj: što trenutno čitaš? Što bi preporučila i zašto baš to?

Uvijek nešto čitam. Vraćam se starim knjigama, nadoknađujem propušteno i pratim novo, a pritom me stalno prati osjećaj da postoji još toliko toga što nisam pročitala. Upravo danas dovršila sam roman Toni Rumene Bužarovske. Riječ je o satiri čiji je glavni lik istodobno iznimno iritantan i groteskno duhovit, a opet bolno prepoznatljiv u našoj svakodnevici. Koliko je samo „Tonija“ oko nas. Roman britko i duhovito razotkriva tu vrstu iritacije duboko ušivene u patrijarhalno društvo te postavlja pitanje kako se takvi obrasci ponašanja neprestano reproduciraju. Svakako ga preporučujem.

Ljeto je već u punom zamahu pa mi reci kako ga provodiš? Radno ili na odmoru?

Trenutno sam kod obitelji u Zadru. Godišnji odmor za mene je često rad na pola radnog vremena jer, kao što sam već rekla, uvijek postoji neki zaostatak i nešto što je ostalo nedovršeno. Ipak, kad se pruži prilika za đir brodom po zadarskom arhipelagu, sve ostalo može pričekati. Ploviti se mora. More mi je, bez pretjerivanja, jedna od najvećih životnih radosti.