Internet kroz Herzogovo povećalo (“Lo and Behold, Reveries of the Connected World”, W.Herzog)
Uz navršenih sedamdeset i četiri godine, od kojih više od pola stoljeća aktivno stvara igrane i dokumentarne filmove, Werner Herzog i dalje ne preza pred temama koje smatra intrigantnima. A ono što je intrigantno osebujnom Nijemcu, zasigurno je takvo i široj publici te mnoštvu obožavatelja koji ga u stopu prate. Herzog je oduvijek imao nos za dobru priču koju potom, s više ili manje uspjeha, prenosi na filmsko platno, postojano čuvajući prepoznatljiv potpis nekonvencionalnog dokumentarista koji se ne libi sa strašću zagrebati, iz različitih kutova promotriti što god je neobično, neistraženo, otuđeno ili otpisano.
Nakon što je istražio svijet fokusirajući se na slabo istražena područja Zemlje (Happy People: A Year in the Taiga, Encounters at the End of the World), povijesti (Cave of Forgotten Dreams), društvenih rubova (Into the Abyss, On Death Row) i iznimnih pojedinaca (Grizzly Man), Herzog prelazi u područje virtualne stvarnosti s namjerom da pokaže što je internet promijenio i što će tek učiniti u načinu na koji smo dosad živjeli. Internet je danas tako golem pojam koji podrazumijeva nesagledivo mnoštvo obilježja, pa je uistinu potrebna doza lude odvažnosti i maštovitosti da bi se uhvatilo u koštac sa spomenutom temom. Tih karakteristika ovom dokumentaristu prepoznatljivog švajcenegerskog glasa zasigurno ne manjka pa je Lo and Behold, Reveries od the Connected World njegova priča o najbrže rastućem fenomenu kojeg je čovjek stvorio.
Poznate metode o novoj temi
Kao i u dosadašnjim filmovima, Herzog se nije bavio sveprisutnim aspektima problematike, već je, unutar deset poglavlja, proučio i ispitao ono izvanredno, moćno te prije svega njemu intrigantno, proizašlo iz virtualne mreže – bilo to pozitivnog ili negativnog predznaka. Da bi pokazao razmjere do kojih je internet izrastao, redatelj se u početku vraća na njegov skromni početak: vodi nas u sobu na sveučilištu UCLA gdje je, ne tako davne 1969. godine prvi puta odaslana krnja poruka „LO“. Dnevnički zapis koji svjedoči o tome uspoređen je i izjednačen sa zapisom Kristofora Kolumba kada je ugledao novo kopno – oba otkrića novih svjetova, bilo sjevernoameričkog bilo virtualnog, prema riječima Leonarda Kleinrocka jednakom su snagom promijenila tijek ljudske povijesti. Nakon uvoda koji gotovo mitski i grandiozno, monumentalnom glazbenom podlogom i redateljevim glasom kao nepogrešivim instrumentom za stvaranje naboja, otvara vrata priče o internetu koja mjestimično jest moćna, no kao idejna cjelina ne funkcionira uvijek najbolje.
Sjećanja Dannyja Hillsa na dane kada su pristup internetu imala dva Dannyja i on je poznavao obojicu, rad Sebastiana Thurna da unaprijedi autopilot automobile, entuzijazam mladog inženjera da do 2050. stvori robote koji će pobijediti svjetske prvake u nogometu (ponajbolja epizoda dokumentarca!), nemoć oboljelih od zračenja bežičnih uređaja, gorčina obitelji koje je virtualno nasilje pogodilo u najbolniju točku, samo su neke od vrlo zanimljivih tema koje ovaj dokumentarac obuhvaća. Njihov raspon nastoji obuhvatiti početke i budućnost, genijalnost i okrutnost, progres i regres koji stvara područje tehnološkog i virtualnog razvoja čiji napredak više ne stignemo pratiti. Nepregledan obujam teme u ovom je slučaju uzrokovao nekoliko boljki i na djelu Wernera Herzoga.
Što nedostaje?
Iako je njemački redatelj postavio zanimljive postulate, iako je razgovarao s nekim od najvećih umova tehnološkog napretka 21. stoljeća, Lo and Behold je pomalo zakinut za idejnu zaokruženost, za detaljniju, ali precizniju analizu tema kojih se dotaknuo, a koju posjeduju neki od njegovih ranijih uradaka.
S jedne strane imamo razgovor s velikim Elonom Muskom koji bi možda rekao i više i bolje da ga redatelj nije prekinuo polusmiješnom upadicom te ponekim pitanjima čiji cilj nije bio sasvim jasan ni Musku, a ni gledateljima. S druge strane, stravična priča koju je zbog interneta prošla obitelj smrtno stradale Nikki Catsouras potresna je i teška, no što je njenom neobičnom prezentacijom Herzog htio pokazati? I naposljetku, pitanje „Bi li internet mogao početi sanjati o sebi?“ koje postavlja u nekoliko navrata, namećući ga kao jedno od temeljnih, ostaje na sanjarskim osmijesima, nejasnim hipotezama i ironičnim primjedbama brojnih znanstvenika, bez stvarne jačine reakcije koju je nekoliko godina ranije pobudilo pitanje sličnog karaktera („Postoji li nešto poput ludosti među pingvinima?“).
Na stranu s navedenim nedostacima, ne možemo poreći da nam je Werner Herzog ponudio dovoljno materijala za razmišljanje. Ljubitelji njegova rada ionako vole naglasiti da njegov cilj nikada ni nije bio educirati, već dati priliku da se istraži. Pa iako se u ovom slučaju ne čini dovoljno koncentriranim i jasnim, Herzog je ostao dosljedno strastven i neobičan, a njegovu priču o virtualnom svijetu koji brzo i neprimjetno preuzima kontrolu, svatko imalo zainteresiran u suvremena zbivanja i aktualnu dokumentarnu scenu treba pogledati.
Lo and Behold, Reveries of the Connected World prikazan je u Art-kinu Croatia u Rijeci, 8. prosinca, prilikom otvaranja Human Right Film Festivala koji se održava do 12. prosinca ove godine.
