novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Damir Urban: “Za umjetnika ne bi trebale postojati teme o kojima se ne bi smjelo pisati”

damir urban
Foto: Milica Czerny Urban
Vrijeme čitanja: 14 minute

Damir Urban. Čovjek koji već polako postaje živuća legenda moderne hrvatske glazbene scene. Sve to povlači za sobom da se o njemu jako puno zna. Gdje je svirao, s kim je svirao, što misli o ovome ili onome, sve su to teme o kojima se jako puno pričalo, pripovijedalo i razglabalo. Smisao ovoga intervjua je stoga pokušati otkriti nešto što se o Damiru Urbanu nije znalo. Jako ambiciozno u svakom slučaju, a je li uspješno – recite sami.

Prije glazbe bili su stripovi. Što se dogodilo s vama i stripovima? Crtate li još uvijek?

Zapravo glazba na početku nije bila u nikakvoj ideji. Krenulo je sve s crtanjem i s nagradama još u vrtićkoj dobi. Već su me tada izdvojili kao nekakvog talenta. Čak sam, sjećam se, proveo jedan dan na Likovnoj akademiji družeći se s tadašnjim likovnjacima koji su me izabrali na jednom likovnom natječaju. U dogovoru s mojim roditeljima proveo sam jedan dan gledajući kako oni rade. Bili su to kipari, slikari… Naravno, za klinca od četiri-pet godina, to je ostavilo nevjerojatan utjecaj na mene. Možda puno veći nego što ja to mislim i čega sam svjestan. Kako sam i ljubitelj filmova, a tada nije bilo kamera i mobitela, ja sam pomoću stripa, na neki način, oživljavao neke svoje priče i neke svoje ideje.

Neki stripovi su čak bili i objavljeni u tadašnjim omladinskim časopisima, a neki kratki, od jedne table, dobili su i nagrade na jugoslavenskim festivalima amaterskog stripa. Naravno, nakon toga me počelo zanimati slikarstvo i negdje kada me počelo zanimati slikarstvo, počeo sam se baviti i glazbom. I eto, danas smo tu gdje jesmo. Stripove ne stignem crtat’, ali sam veliki ljubitelj stripa i još ih čitam tako da imam ogromnu kolekciju grafičkih novela. Moj prijatelj Tomislav Torjanac, ilustrator i isto ljubitelj stripova, i ja svakodnevno jedan drugome ukazujemo na neke nove, još neotkrivene autore i na neka vrijedna djela na tom polju. Šaljemo jedan drugome, posuđujemo jedan drugome, kupujemo i pratimo što se događa. U svakom slučaju pratim, ali ne stignem više crtati. Nažalost, ne stignem više niti slikati, kamoli crtati.

Koliko trenutno imate piercinga na tijelu? Koji je bio prvi i koliko ih još mislite napraviti? Što vas privlači pirsanju?

Zapravo, to se nekad nije zvalo pirsanje, nego bušenje ušiju i ja sam si nabavio pištolj preko prijatelja koji je bio zlatar, a tako i ogromnu kolekciju naušnica. Sjećam se da sam u tom periodu ja sterilizirao, na onako dječji način, u srednjoj školi i onda svim živima bušio i uši i noseve. Tako sam i sebi probio nos na obje strane. Imao sam jedno desetak naušnica na jednom uhu, a na drugom jedno pet. To je bilo nekakvo prikazivanje slobode i nekakvo ‘zapišavanje teritorija’. Netko je to radio tako što se opija ili puši i na taj način pokazuje starijima da je sad i on njima dorastao i nekako ratuje s roditeljima, a ja sam vjerojatno to radio putem bušenja i pirsanja. Trenutno nemam neke želje, ne razmišljam o tetoviranju ili bušenju vlastitog tijela, a ako do toga i dođe, doći će vjerojatno u nekom trenutku za koji ja još uvijek ne znam. Trenutno ne osjećam potrebu za tako nečime.

Foto: Ziher.hr

Moram vas pitati koji je razlog iza bojanja noktiju u crno?

Pa jako slično kao i kod pirsanja. Mislim da je to liječenje nekakvih vlastitih frustracija kojih nisam svjestan. Ono što se meni čini je da, kao što sam nekakav vizualan tip, što sam volio slikati i što su me neki slikoviti ljudi uvijek privlačili više nego netko tko naginje standardu, tako sam vjerojatno i sam sebe, na neki način, osmislio u tom pravcu i uživo. Bojanje noktiju… Dvije su stvari. Prva stvar – cijeli život sam pokušavao svoju slobodu i svoj imidž zapravo učiniti nečime što je vezano za mene, a ne nečime što samo radim na pozornici. Nešto što nosim i privatno u životu, i ovaj intervju radim isto tako, imam nalakirane nokte.

To je nešto što me podsjeća da sam uvijek slobodan i u svakom času mogu sa sobom raditi što god hoću. Naravno, sve dok ne povrijedim tuđu slobodu i nečiji tuđi mir. A ima to i neki ritualni segment. Neka priprema koja mi pomaže da, vjerojatno, sam sebi izgledam važniji i veći. Ali, kažem, to su već teme za psihijatre i ljude koji se bave psihologijom, ja volim to što radim, meni je to lijepo, a prave razloge mi je dosta teško dokučiti.

Koliko mi je poznato, “Kunderu” ste snimali na Žumberku. Kako je išla priča iza tog EP-a? Jeste li se doista jedan dan svi iz benda jednostavno pokupili na Žumberak i na licu mjesta napravili album ili je priča duža od toga?

Priča je nešto duža od toga. Mi smo jedno vrijeme bili u potrazi za prostorom gdje ćemo moći smjestiti cijeli bend. Gdje će nekih petnaestak ljudi, koliko nas je bilo u ekipi, moći i spavati. Taj prostor je morao biti dovoljno velik da se može snimati bend, dovoljno velik da se u njemu može boraviti, jesti i živjeti, i da smo izolirani dovoljno da nema interneta, to jest da nema mogućnosti surfanja i slanja mailova i nekih whatsupa. Uglavnom, da smo prinuđeni biti okrenuti jedni drugima, da moramo profunkcionirati međusobno, da učvrstimo te svoje prijateljske veze, premda se mi jako dobro poznajemo, ali svejedno. S druge strane, i da se možemo u potpunosti posvetiti glazbi.

Ne moramo svirati po cijeli dan, ali da nam glazba ipak bude jedina stvar na pameti. Ne da ujutro snimamo, a popodne trčimo, vraćamo se svojim obiteljima i nekim svakodnevnim obavezama, nego tu smo i dok ne napravimo, nema odlaska s planine. Taj prostor smo našli preko jedne osobe i dobili ga na korištenje koliko nam god treba. Kada sam ga išao vidjeti, shvatio sam da to treba i zabilježiti, tako da postoji i filmski zapis svih tih dana provedenih gore. Nažalost, još uvijek nije editiran. Film je montiran u režiji Nataše Montulov, međutim nismo završili završni editing i mastering zvuka i slike zato što smo zapeli s financijskim sredstvima. Nismo se mogli taj čas tome posvetiti jer smo završavali album. Još uvijek postoji želja da se to dovrši i jedan dan prikaže.

Došli smo u Žumberačko gorje s hrpom demo snimaka. Znači, četrdesetak skica, što mojih kućnih skica koje su u samom nastanku, negdje samo gitara i bubanj, negdje smo već kao bend imali nekakve zapise, a negdje smo imali neke zvukove koji će nas negdje voditi. Imali smo dijelove tekstova i onda s hrpom tih skica i ideja i svega tamo smo počeli to slagati kao nekakav mozaik. Obično bi ujutro nakon doručka sjeli, razgovarali, onda išli svirati i do ručka ili nakon ručka osmislili bi određenu pjesmu ili započeli nešto i onda smo se navečer posvetili snimanju toga. Svaki dan bi tako mogli obraditi jednu temu. U svakom slučaju, to nam je najljepše snimanje do sada. To je stvar koju ćemo sigurno pamtiti do kraja života, bez obzira što će nam se događati u budućnosti i velika nam je želja ponoviti taj proces na sličan način. Ne mora biti u toj zgradi, ne mora biti taj broj dana, ne mora biti niti ista ekipa, ali taj način snimanja vjerujem da je idealan za formu benda gdje u stvaranju sudjeluje više ljudi.

Foto: facebook.com/damirurban

Vjerojatno najveći koncert u karijeri bio vam je onaj pred zagrebačkom publikom u Domu sportova. Zašto ste se ovom prilikom odlučili za dva (back to back) koncerta u Tvornici kulture umjesto jednog velikog?

Pa ja zapravo već dugi niz godina izbjegavam Dom sportova, no uspjeli su me nagovoriti i odsvirali smo taj Dom sportova. Drago mi je da je bio rasprodan puno ranije čisto kao neki dokaz da se to može. Izbjegavam tako velike prostore zato što je nemoguće napraviti turneju u takvim prostorima. Bilo bi lijepo kad bi mi mogli odsvirati Dom sportova i onda na toj razini nastaviti dalje. Međutim, bend doživi tu večer u Domu sportova i onda se vraćamo svojem svakodnevnom životu i sviranju u malim klubovima jer drugo ne postoji. Nekako mi se činilo da je onda nepotrebna stvar da se prikazujemo samo za tu večer kao ono što mi zapravo nismo.

Inače imam problema s komunikacijom, nemamo uvježban repertoar, često nemam uvježban niti govor s publikom. Oslanjamo se na neku improvizaciju i na neko trenutno raspoloženje nas i publike i Dom sportova jednostavno nije prostor koji podnosi tako nešto. Mislim da se i nama kao bendu teško opustiti i prepustiti na tako velikom koncertu. Prevelika su očekivanja i čini mi se da je klupski prostor naše prirodno okruženje i mislim da nam je tu mjesto. Fan sam bendova još iz stare Juge koji su po par dana znali svirati u istom klubu radije nego jedan dan u velikom prostoru. Čak sam negdje pročitao da je Bruce Springsteen dugo odolijevao tome i da je jednom čak svirao 25 koncerata u klubu samo da ne ode svirati na stadion. Međutim, kada se 25 pretvorilo u 45, onda je morao odustati od svoje namjere i počeo svirati veće prostore. Ali nismo mi rock bend koji jedini priznaje da je klupska svirka daleko uzbudljivija od dvoranske.

U posljednje vrijeme sve se više priča da Rijeka polako gubi ili da je izgubila status hrvatskoga grada rocka. Je li to istina po tvom mišljenju? Ako da, što se desilo i što se treba napraviti kako bi Rijeka ponovno prodisala?

Da… Nije Rijeka izuzetak u ovoj priči. Stvari više nisu onakve kakve su bile. Mi se moramo polako privikavati da živimo u jedno drugo vrijeme i da se više nikad neće vratiti ona vremena kakva su bila. Mi se moramo zapravo naučiti nositi s ovim vremenom u kojemu jesmo i s ‘krizom’ u kojoj jesmo. Druge nam nema. Tako i Rijeka. Rijeka više nema rock scenu kakvu je imala. Rasulo se i sve funkcionira na pojedincu. Na nekim pojedinačnim izletima i ne postoji neki sistem koji gura i pomaže cijelu scenu. Ono što je problem je što su izgubili klubove gdje bi bendovi mogli odrastati i naučiti se komunicirati s publikom prije nego se upuste svirati na drugim teritorijima u drugim gradovima i prije nego što izdaju album. Rijeka više nema takve klupske prostore i naravno da je publika izgubila naviku dolaženja na koncerte.

S druge strane, publika za rock koncerte je pametna publika. Publika koja, osim što ide na rock koncerte, čita, voli poeziju, voli književnost i uopće voli subkulturnu scenu koje u Rijeci nažalost više nema. Ima ljudi koji to rade, ali ne postoji medij niti časopis niti izdavačka kuća niti bilo tko tko na pravi način prati tu scenu tako da publika malo po malo gubi interes. Pada kriterij publici. Kada bi Rijeka ovaj čas dobila rock klub i kada bi se sve posložilo kako treba, pitanje je da li zapravo trenutno postoji publika. Da li postoji publika tog profila ili da li smo ih s vremenom ubili i okrenuli k nečemu drugome. Stvar je složenija nego što izgleda. Vidjet ćemo, ništa nije tragično. Kažem, Rijeka nije izuzetak po tome od drugih gradova i, u svakom slučaju, sigurno više nije perjanica rock’n’rolla na prostoru bivše Jugoslavije.

Foto: facebook.com/spancirfest

Oduvijek ste bili vjerni domaćoj publici. Odnosno, domaćoj i regionalnoj. Nikada niste stremili nekom širem inozemstvu. Koji je razlog tomu i planirate li uskoro nekakav pohod i na to inozemstvo?

Pa ja se uvijek vraćam svojim prvobitnim željama i namjerama. Kada sam sebi nisam jasan što radim i što želim. Kad sam se počeo baviti glazbom, radio sam tri i pol godine u tvornici u noćnim smjenama i vrlo teško sklapao kraj s krajem. Znači, vrlo teško mirio sviranje i odlazak na probe s radom u noćnoj smjeni. Tada sam sam sebi rekao da ću biti zadovoljan s vrlo malim i da ako se dogodi u životu da ja od glazbe mogu sebi omogućiti jednu malu plaću, minimalnu plaću, ja ću biti super zadovoljan i bavit ću se isključivo glazbom. To se dogodilo već odavno i svaki put kad kukam sam sebi, onda se sjetim toga i odmah mi je bolje i shvatim da kukam bezveze.

Što se tiče snova, htio sam oduvijek svirati, imati bend, htio sam raditi ono što imam u sebi, naći način da to izbacim iz sebe. I našao sam. Svirati u ovom gradu ili u onom gradu nema neke velike razlike. Širenje teritorija da bih imao što više zemalja gdje ću svirati mi se nikad nije činilo kao neki veliki izazov. Uvijek sam patio za kvalitetom više nego kvantitetom. Sam broj mi ne znači ništa. To je razlog zašto nisam previše aktivan za van. S druge strane, ne govorim niti engleski baš tečno. Dolazim iz one generacije kada ili znaš engleski ili ne znaš. Nije postojao internet putem kojega možeš učiti engleski još dok si mali tako da ja nisam neki rođeni Englez, ali snalazim se. Nije to neka velika prepreka, ali kad treba napisati tekst, a ja se glazbom bavim isključivo jer imam potrebu nešto napisati, a ne zato što se imam potrebu pojavljivati na pozornici, imam problem.

Ja razmišljam na hrvatskom jeziku, sanjam na hrvatskom jeziku i kada mi netko prevede tekst, ja ga pjevam, ali ga više ne osjećam kao svoj. Skoro da mi je isto pjevati na engleskom preveden tekst moje pjesme ili pjesme nekog drugog izvođača. To jednostavno više nije ta pjesma. To nije moja pjesma. Radi posla, radi nekog širenja tržišta, neke materijalne dobiti – da, vjerojatno bi bilo dobro proširiti tržište, ali zbog nekakvog mira unutar sebe, ne vidim potrebu. Bavimo se glazbom na razne načine i ja i pojedinci iz benda. Radimo i na glazbi za kazalište, došao sam i do nekakvog drugačijeg zvuka i mislim da je glazba univerzalni jezik i možda čak ne postoji niti potreba da ja pjevam na to.

Upustili ste se i u filmske vode. Prvo ste napisali pjesmu Ne Brini za film Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa, a u filmu Anđela Jurkasa “Zbog tebe” čak ste i glumili. Kako ste se snašli pred kamerama i je li vam se svidjelo iskustvo? Možemo li uskoro očekivati još nastupa na filmskom platnu ili kazališnim daskama? Postoji li razlika između stvaranja glazbe za film i ‘uobičajenog’ stvaranja glazbe?

Što se glume uopće tiče, to su kratki izleti. Obično znam režisera, onda me on pozove da napravimo nekakvo druženje i onda ispred kamere napraviš neku scenu u dogovoru s režiserom. Naravno, ja nikada nisam glumio bitne uloge tako da nisam morao ulaziti u neke karaktere ili pred kamerom pokazati nešto širi dijapazon glume i mogućnosti, tako da možemo reći da su ovo nekakvi slatki izleti. Ne smatram to nečime bitnim niti sam tu nešto specijalno naučio niti nešto drugo. No, u svakom slučaju, simpatično iskustvo i ne vidim razlog zašto ga ne ponoviti ako dođe poziv od nekoga tko mi je drag i čiji rad cijenim.

Ono što je meni bitno, glumio sam par puta u kazalištu, a pred malo sam imao ulogu Tiresije u “Antigoni” Teatra Ulysses gdje sam, između ostalog, imao priliku igrati i scene s Radom Šerbedžijom koji me stvarno naučio hrpu stvari i s obzirom na to da je ta predstava igrala jako puno, što na Brijunima, što u gostovanjima na festivalima i po drugim gradovima, odigrao sam je jako puno puta i vjerojatno ću i još i ta me predstava sigurno naučila puno stvari. Od nekakve discipline preko fiksiranja određenih stvari do kad napraviš nešto dobro da to zapamtiš i izvedeš uvijek na isti način. Druga stvar što me naučilo je da u svakom trenutku mogu doći do onoga što tražim. Znači, ako mi treba određeno sjećanje ili osjećaj da nađem alat, da pronađem način kako doći do njega i u pravom trenutku ga izbaciti.

U svakom slučaju, nešto što me naučilo puno toga, a što se tiče stvaranja glazbe za film i za kazalište, vjerujem da je to nekakvo ostvarenje snova većine glazbenika pa tako i mene. Stvaranje glazbe za film i kazalište ne podliježe nekoj pop formi, ne moraš se držati minutaže i pjesma ne mora biti hit. Mora samo biti dobra. To jest, ta glazba mora doprinijeti slici i onome što gledaš i mora pojačati doživljaj ili ga odvesti u nekom drugom pravcu. U svakom slučaju, vrlo vrlo široko i zanimljivo i nešto što me zanima već dugo vremena i moguće da će me zanimati sve više.

Antigona 2000 godina kasnije
Foto: www.ulysses.hr

Ne tako davno postali ste po drugi put otac. Osim što se zakašnjelo pridružujem čestitkama, želio bih vas i pitati otkud inspiracije za imena djece budući da ona, u najmanju ruku, nisu svakodnevna?

Ne znam. Očito mozak i meni i mojoj supruzi radi krivo jer to su nama normalna imena i to su nekakvi prijedlozi koje smo mi dali i onda smo, naravno, dogovorom došli do toga. Imena nam dolaze na vrlo normalan i prirodan način. Nismo se trudili naći čudno ime, nego smo se trudili naći lijepo ime. Obično imamo dva imena ili tri i onda pričekamo da vidimo dijete jer u momentu kad dijete vidiš, onda znaš koje mu ime od tih pripada. I od tog trenutka ga je nemoguće zamisliti s nijednim drugim imenom osim s tim. Sve drugo pada u vodu i obično je to tako i pokazalo se kao istinito, i u momentu kada se dijete rodi ta imena legnu na njih kao nešto što im pripada oduvijek. Ne vidim ništa čudno u tome. Ako će biti još djece u životu, vjerojatno će na sličan način dobiti ime, ali kažem, ne vidim ništa čudno u tome. Vjerojatno mi mozak traga za nešto drugačijim imenima od ostalih, ali to je sve.

Osim glazbe i roditeljstva, aktivni ste i na prosvjedima. Bilo bi vas besmisleno pitati što sve u Hrvatskoj treba promijeniti pa ću pitanje preformulirati. Koja je jedna stvar koja vas u Hrvatskoj najviše smeta za koju smatrate da je treba hitno promijeniti i kako?

Previše me stvari smeta da bih mogao jednu izdvojiti, a naravno da se može promijeniti sve. Međutim, za sada, možda samo u smislu ideje, a možda će buduće generacije uspjeti tako nešto i ostvariti. Ne zaluđujem se idejom da se sve mora dogoditi za vrijeme mog života. Što se tiče našeg vijeka trajanja, nisam baš previše optimističan da će se ovaj sistem, kapitalistički sistem koji je krivac za sve ovo, da će se povući. Prepustiti da ljudi osmisle nešto bolje i kvalitetnije. Ne znam.

Kao glazbenik, posjećujete li koncerte u slobodno vrijeme? Koji je jedan od zanimljivijih na kojemu ste u posljednje vrijeme bili, a koji možete izdvojiti kao jedan ili dva koja nikada nećete zaboraviti?

Naravno da posjećujem koncerte. Volim otići u susjedne zemlje, na primjer Sloveniju, gdje me puno manje ljudi poznaje i smeta na neki način. S druge strane, koncerte koji mene zanimaju posjećuje mali broj ljudi i to obično nisu gužve. To je što mene zanima osobno. Često odem do Kina Šiška ili se zaletim s autom pogledati nekog elektroničara ili umjetnika koji je meni bitan da vidim što se događa u tuđim glavama. Što se bendova tiče, gledao sam stvarno svašta u životu. Od Judas Priesta do Pantere pa do Sisters of Mercy tri puta. Ne znam što sve nisam gledao. Od Def Leparda do…

Stvarno, gledao sam svega i svačega i ako baš moram izdvojiti neki koncert koji se mene dojmio, to je bio u Rijeci negdje početkom devedesetih godina koncert grupe White Zombie u klubu Guver. Nas je bilo na koncertu točno četvero. Znači ja i još troje i bend je koncert otprašio sat i pol ili dva kao da nas je deset tisuća u publici. To me na neki način ohrabrilo jer bendovi koji su poznati i imaju neki svjetski renome sviraju i kad publike nema s istim žarom kad publike ima. I oni su ljudi od krvi i mesa i oni ne glume na spotovima jedno, a zapravo su uživo nešto drugo. To je bilo nešto pravo, čistokrvni rock koncert s jednom djevojkom na basu i bubnjarem koji su razbijali dva sata za nas četvero. Eto, to bih izdvojio.

Foto: Lucija Mlakar

Na koji način promatrate koncerte drugih ljudi kada ste i sami glazbenik? Promatrate li ih uopće drugačije negoli prije, kada još niste bili na sceni?

Pa vjerojatno sam nešto kritičniji, kao što sam kritičniji prema sebi, tako sam kritičniji i prema drugima. Međutim, pitanje je što taj bend želi dat’ i što želi pokazat’. Kad dođem gledati Stonese, naravno da ne brojim greške jer zapravo cijeli koncert Stonesa je nesavršenost. Prema tome, kod takvog benda, brojat’ greške i gledat’ da li je netko pogriješio bilo bi glupo. Treba se opustiti i uživati u toj njihovoj nonšalantnosti i u tome što rade najbolje. No, ako je bend izgrađen na savršenoj svirci i breakovima i tisuću detalja, onda jasno da je bitan svaki tehnički detalj. Glazba koju ja slušam i volim gledati na koncertima nije uvijek slična glazbi koja je u bend-formi. Ne mora biti u bend-formi, nego su to nekada i neki projekti, zvukovi, tako da kao i na koncertima klasične glazbe gdje ne poznajem dovoljno način na koji se to izvodi, onda sam prinuđen to slušati i promatrati kao običan slušatelj jer ja nisam vičan stvaranju klasične glazbe. To ne mogu gledati kritično kao neki rock bend.

Postoji li nešto o čemu umjetnik ne bi, tobože, smio ili trebao pisati? Vezano pitanje; jeste li ikada dobivali reakcije na vaše tekstove koji su nešto životopisniji? Ovdje mi na pamet pada stih iz pjesme Ako se napijem do smrti koji kaže – ‘Oprosti što pjesmom povraćam po tebi’.

Dobio sam razne reakcije. Dobivam uglavnom pozitivne reakcije i jako puno ljudi se prepoznaje u određenim rečenicama, što mi nije čudno jer su pjesme većinom autobiografske i koristim jako puno rečenice koje koristim i u normalnom govoru. Ne čudi me da netko govori na isti način iste stvari. Svi živimo vrlo slične živote, a ja ne pišem o nekim suludim temama koje jedino ja doživljavam. Jasno mi je da neke živopisne rečenice djeluju i tako da se netko u njima prepozna i ne vjerujem da postoji tema o kojoj se ne bi smjelo pisati. Pitanje je sada za umjetnika. E sad, druga stvar je da li je društvo spremno prihvatiti takvu otvorenost ili nije. To je drugo pitanje. Ali za umjetnika ne bi trebale postojati teme kojih se on ne smije dotaknuti.

Be social

Komentari