Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Intervju

Jack Lawrence-Brown (White Lies): “Osjećamo se krivo što nam je trebalo šest godina da se vratimo”

08.11.2016. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/WhiteLies

White Lies. Bend koji čini trojac Harry McVeigh, Charles Cave i Jack Lawrence-Brown jedan je od zadnjih britanskih produkata koji su zarazili cijeli svijet. Iako u ideji post punk revival grupa, White Lies su krenuli s naglašenom crtom post punka da bi se polako i postepeno mijenjali, eksperimentirali, na kraju došavši do glazbe koja je, koliko udaljena od prvotne post punk ideje, toliko je moguće i čuti njene prste u svemu tome. Nakon šest godina i dva izdana albuma u međuvremenu, Britanci nam se konačno vraćaju u zagrebačku Tvornicu kulture, a tom smo prilikom zaustavili bubnjara Jacka i ukrali mu nekoliko riječi.

Zadnji album zove se “Friends”. Jeste li vas troje najbolji prijatelji i kako je bend počeo?

Rekao bih da smo nas troje definitivno najbolji prijatelji! Charles i ja smo zajedno  išli još u osnovnu školu tako da se znamo otkad smo imali četiri godine. Onda smo upoznali Harryja u srednjoj školi, a prvi bend smo pokrenuli kada smo imali 15 godina. Znamo se i sviramo skoro pola svojih života. Ne bismo to uspjeli da i dalje nismo jako dobri prijatelji.

Kako je to bilo odrastati u glazbenoj prijestolnici poput Londona? Što ste slušali i kako je ta glazba utjecala na zvuk benda?

Bilo je odlično odrastati u Londonu, pogotovo u 2000-im. Svaki vikend izlazili bismo u genijalne klubove ili čak svirali u njima s bendovima čiji smo veliki fanovi poput The Mystery Jets i Late of the Pier. Svirajući s tim bendovima gotovo svaki mjesec pomoglo nam je da se osjećamo kao dio jedne veće glazbene zajednice, a i upoznali smo dosta ljudi koji su posjedovali manje diskografske kuće koji su nam pomogli da izdamo svoje prve albume. Biti bend u Londonu u to vrijeme bila je posebna stvar, smatram i vjerujem da je u zadnje vrijeme London izgubio velik dio tog neovisnog duha koji je u to vrijeme imao.

Ljudi često uspoređuju White Lies s bendovima poput Joy Divisiona ili Editorsa. Koji je smisao i koliko su te usporedbe točne po vašem mišljenju?

Mislim da je u redu činiti usporedbe dokle god one pomažu razumijeti pozadinu benda. Usporedba s Joy Divisionom je po mojem mišljenju bila dosta važna u našim početcima, ali sumnjam da je važna sada. Čak i na prvom albumu koristili smo cijeli orkestar na snimkama i naš je zvuk puno bogatiji od onog Joy Divisiona čiji zvuk karakteriziraju brutalnost i minimalizam. Naša prva ploča ima glazbeno više veze s albumom kao što je “Ocean Rain” benda Echo and the Bunnymen. Većina glazbe koju stvaramo inspirirana je bendovima poput Talk Talk ili Tears for Fears.

Foto: facebook.com/WhiteLies

Foto: facebook.com/WhiteLies

U kojem smislu mislite da ste se promijenili od prvog albuma?

Puno više možemo postići kod kuće u smislu da smo postali ‘veći’ u studiju. Sada nam ne treba toliko pomoći koliko na prvom albumu da postignemo svoje muzičke ideje. Mislim da smo bolji glazbenici, a to najviše zahvaljujemo svim tim godinama provedenim na turneji. Raditi “Friends” bilo je zbilja oslobađajuće za nas i to je iskustvo koje bismo voljeli ponoviti na sljedećim albumima.

Od albuma do albuma vaša se glazba dosta mijenja. Zbog čega? Je li to zbog glazbe koje ste slušali u trenutcima kada ste radili te albume ili zbog nečega drugog?

Da, definitivno zbog toga. Slušamo najrazličitiju glazbu i ti različiti utjecaji dođu do izražaja na svakom albumu. “Friends” ima također više različitih utjecaja. Neke pjesme su disco, neke imaju zvuk popa iz osamdesetih godina, a druge su više rock. Nismo si zadavali nikakve granice u smislu žanra na ovom albumu.

Jedan od najvećih misterija za mene je spot za pjesmu Bigger Than Us. Koji se vrag događa u tom spotu?

Haha! Video se temelji na filmu E.T., ali nitko od nas zapravo ne zna o čemu se radi. Redatelji tog videa su bili totalni luđaci. Iako ne znam što se događa u spotu, moram reći da ga volim. I puno ga je ljudi pogledalo!

Prilično ironično, ali u ovom intervjuu bih volio postaviti pitanje o drugom intervjuu. Nedavno ste ti i Harry održali svoj prvi ikada live Facebook intervju. Kakvo je bilo to iskustvo i je li vam taj način komunikacije draži od drugih?

Istina je, Harry i ja smo imali svoj prvi ikada Q&A preko Facebooka i iskustvo nam se stvarno dopalo. Odličan je to način direktne komunikacije s fanovima i uglavnom je puno zanimljivije negoli stalno slušati i odgovarati na ista pitanja. Mislim da ćemo uskoro to ponoviti. Na kraju krajeva, što gluplje pitanje to bolje.

U zadnje vrijeme navukao sam se na britanske panel showove poput ‘8 Out Of 10 Cats Does Countdown’, ‘Big Fat Quiz’, ‘Would I Lie To You’, ‘Never Mind The Buzzcocks’ u kojem je Charles jednom čak i gostovao. Sviđaju li se tebi takvi showovi, kako je bilo biti dio jednoga i generalno, voliš li komediju? Koji su ti najdraži britanski komičari?

‘Never Mind The Buzzcock’ je bio apsolutno genijalan! Vodio ga je Mark Lamar koji je bio toliko bezobrazan i sarkastičan da bi uvijek nastao kaos. Sada je malo ‘sigurnije’, ali također zna biti dobro ako su gosti dobri. Postoji jako puno britanskih game showova u zadnjih 20 godina koji su odlični, koji su po mojem mišljenju bolji nego panel showovi, a najbolji su vjerojatno Brass Eye, Alan Partridge, Garth Marenghi’s Dark Place. Najbolji stand up komičar u Britaniji je Steward Lee. Jako je pametan, a humor mu je okrenut najčešće politici i sve to skupa je jako smiješno. Njegov show Steward Lee’s Comedy Vehicle je klasik.

Trebalo vam je šest godina da se vratite…

Trebalo nam je predugo! Osjećam se jako krivo zbog toga. Ali srećom, ostajemo u Zagrebu tri dana i imat ćemo vremena stvarno uživati u gradu i zabavljati se u kafićima i restoranima. Uzbuđen sam što ću odraditi još jedan koncert ovdje i nadam se da će svi naši hrvatski obožavatelji doći i uživati s nama.

Komentari