Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Intervju

Lovro Artuković: “Odrasti s Picassom je kao da imaš užasno jakog oca koji ti je u svemu superioran.”

20.03.2013. Maja Brlek
Foto: facebook.com/lauba

Foto: facebook.com/lauba

Lovro is back in town! U Laubi- Kući za ljude i umjetnost do 28. ožujka može se razgledati izložba “Lice slike” Lovre Artukovića, hrvatskog međunarodno priznatog slikara sa stalnom adresom u Berlinu.

Izložbu sačinjava serija od 12 slika koje su poredane jedna za drugom, a svaka dočarava jedan osjećaj i njegove specifičnosti, ljutnju, bijes, strah do onih malo zahtjevnijih i teže definiranih. Frontalno postavljeno lice modela, berlinske glumice Karin Enzler, moglo bi se reći Artukovićeve muze, ispunjava cijelu površinu slike i djeluje poput zamrznutog krupnog plana na filmskome platnu.

Više o ovoj izložbi, svojoj karijeri, životu u Berlinu, shvaćanju umjetnosti pa čak i viđenju Picassa, Lovro je ispričao za ziher.hr.

Vaš primarni medij rada jest figurativno slikarstvo, a pri stvaranju svojih radova koristite tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. Možete li se prisjetiti svojih prvih poteza kistom? Da li ste odmah znali što želite ili je tu bilo i eksperimentiranja?

Prvih baš i ne, to je vjerovatno bilo u vrtiću, ali mislim da sam negdje s 12,13 godina napravio prve akvarele, ne računajući ono što smo morali raditi u školi pod likovnim odgojem, a s 16 sam napravio neke koji izgledaju blisko ovome kako sada slikam. Uvijek sam želio raditi figurativno. A što se tiče eksperimentiranja, to radim i sada, ali naravno da je neka faza, možda bolje rečeno isprobavanja mogućnosti medija, bila puno intenzivnija u mlađim danima.

Naišla sam negdje na napise da slikate uvijek direktno prema modelima koji vam poziraju, a drugdje da vam nije namjera slikati realistično. Na prvi dojam zvuči kontradiktorno. Možete li malo objasniti?

Puno toga što sam rekao, odnosilo se na trenutni način rada koji se, pogotovo prije, često mijenjao. Sad se naravno ne mogu sjetiti u kojoj sam prilici to rekao, ali mogu probat objasniti. Meni je model potreban za rad jer znam raditi isključivo po promatranju, ja ne mogu počet raditi da samo onako povučem potez kistom po čistom bijelom platnu ili onako napamet iz glave. Izbor modela, bilo živog ili neživog, dolazi obično iz neke ideje o tome što želim naslikati. Ono što želim naslikati je ta ideja, a ne model, on je samo medij. Ja se trudim naslikati taj medij što vjernije mogu kako bih sačuvao intenzitet ideje. To što pri tom radim, je slikarski postupak, način nanošenja boje i na njega sam u stvari koncentriran i on me najviše veseli, a ne sama “realističnost” po sebi.

Zanimljiva mi je vaša izjava da je slikanje za vas potreba, nemate drugog izbora, prisiljeni ste na slikanje, a da niste slikar, bili biste taksist. Zašto taksist?

A dobro, očito sam svašta nabaljezgao kroz sve ove godine. Ja nisam bio primljen iz prvog pokušaja na Akademiju likovne umjetnosti i kako sam prije toga položio vozački ispit pa tako i dan danas volim voziti auto, iako ga tu u Berlinu nemam, htio sam položiti ispit za taksistu i tako provesti tu godinu do sljedećeg prijemnog ispita na Akademiji. Nažalost, ta se ideja nije svidjela mojoj majci, koja je učinila sve moguće i nemoguće da me prisili da se ipak upišem na neki fakultet. I tako sam se upisao na ono što se u to vrijeme zvalo jugoslavistika. Bio sam na dva, tri predavanja, ali sam imao sreću da sam ipak dobio posao kao vozač. Vozio sam jednog gospodina koji je prodavao keramičke tanjure po, kako se to onda zvalo, radnim organizacijama. Ipak mi je žao što nisam taksirao, to mi se činilo beskrajno romantično, voziti se kroz grad, upoznati ga, sretati razne ljude, pričati s njima, nešto skoro kao slikar i modeli.

Moglo bi se reći da živite boemskim načinom života. 2003. odselili ste u Berlin i od tada manje, više živite na relaciji Berlin- Zagreb, napustili ste Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj ste bili zaposleni devet godina da biste se posvetili isključivo onom što najviše volite, slikanju. Koliko vam je vremena trebalo da donesete takve radikalne odluke i jeste li ikad zažalili zbog nečeg? I kako se to odrazilo na vaš umjetnički rad?

Bojim se da živimo u vremenu i svijetu koji je preskup da bi čovjek živio boemskim načinom života. To što se ide po birtijama, klubovima i sličnim mjestima, je zabava koja isto tako košta novaca i nema veze s onim što se izvorno nazivalo boemstvom, a i nisam radi toga ostao u Berlinu. Odluke se rode puno prije nego što smo uopće svjesni da bi neka odluka mogla promijeniti naš život, tako da mislim da ne mogu odgovoriti koliko mi je vremena trebalo da ih donesem. Međutim, kada se poklope neke stvari, kada se stvori neka konstelacija, onda to što je bilo duboko unutra, izađe van, tako da mi se sada čini da to nije bio neki dugotrajan proces. Sve se odvijalo prilično brzo, gledano iz ove sadašnje perspektive. Nemam za čim žaliti jer me ono što mi se trenutno događa, potpuno zaokuplja. Nemam vremena misliti na to kak je prije bilo i jedino što bih mogao reći da mi se život razlikuje utoliko što je prije više bio koncentriran na druge, a sad je više koncentriran na mene. Isto bi vrijedilo i za moj umjetnički rad.

Jedan od važnijih događaja koji je obilježio vašu karijeru, a moglo bi se reći i život, jest krađa vaših najvrijednijih djela, 26 slika, u Španjolskoj 2002. godine. Kako ste se osjećali kada ste to saznali? Jesu li te slike do danas nađene? Ako ne, ima li ikakvih pomaka u istrazi i da li se još uvijek nadate da će vam one biti vraćene?

Sad baš da je to obilježilo moju karijeru, ne bih rekao. Možda iz novinarske perspektive jer se onda stvarno puno pisalo o tome, postao sam preko noći “poznat” i ušao u sve novinarske ladice pod kataloškom oznakom krađa slika pa kad god netko od vaših kolega razgovara sa mnom pa eto i vi, pita za to. Što se tiče moje karijere, a pod tim mislim ono čim se bavim, slikanje, a ne društveni položaj, da bi se stvari odvijale tako kako su se se odvile s krađom ili bez nje. Možda jedino ne bih bio tako “poznat”. Oprostite, što reagiram tako iziritirano, ali morate shvatiti da o tom stvarno već jako dugo ne mislim i onda stvarno ne znam što bih pametno odgovorio.

Foto: facebook.com/lauba

Foto: facebook.com/lauba

U Laubi se može pogledati izložba vaših slika “Lice slike”. Radi se o seriji 12 slika koje prikazuju određena ljudska duševna stanja. Kada i kako se rodila ideja?

Ideja se vjerovatno kuhala dugo negdje u podsvijesti. Prilično sam siguran da sam želio tako nešto napraviti zato što su nas učili da je likovnost jedna prilično formalna stvar. Učili su nas da su i najpotresnije slike iz prošlosti zapravo samo odnos formi, linija i boja unutar likovne kompozicije. Dosta sam stvari do sada napravio tako iz inata, čisto kao neki zločesti klinac, kojem se kaže da nešto ne ide, ne može ili ne smije biti tako, a on naravno mora baš to isprobati. Mislim da je to bila glavna ideja, napraviti nešto za što su svi rekli da se ne smije.

Ljutnja, bijes, strah, tuga…ljudsko lice koje iskazuje jedan od osjećaja ispunjava cijelu površinu slike. Možete li izdvojiti neku od slika? S kojim osjećajem je bilo najteže postići uvjerljiv izraz?

Pa sad je teško to reći. Naravno da mi je želja bila da izraz bude uvjerljiv, ali s druge strane nije bilo samo to. Kod nekih sam se izraza odlučio na, nazovimo ih tako, blaže varijante jer one ekstremne ili uvjerljive su često djelovale karikaturalno i neprimjereno. Na koncu, radio sam s glumicom i mislim da sam i htio ostaviti malo od tog nečeg kazališnog, umjetnog, više kao neku masku koja prikazuje taj i taj osjećaj. Izraze s kojima samo se najviše mučili, nisam još ni naslikao, kao npr. gađenje, zavist.

Tko je djevojka na slikama?

Karin Enzler. U vrijeme kad smo radili na toj seriji, pripremala se za upis na Akademiju. Danas je glumica u Theatru Bremen.

Jednom ste izjavili da uloga slikarstva danas više nije onakva kakva je bila nekad i da se uopće više ne zna čemu slikarstvo služi. Kakvo je to po vama ulogu, slikarstvo nekad imalo, a danas više nema?

Stvar je u tome da je slikarstvo prije imalo prilično konkretne uloge u društvu, religioznu, političko reprezentativnu ili propagandnu, bilo je sigurno puno više u neposrednom kontaktu sa životom. Danas je slikarstvo roba kao i sve drugo i podliježe de facto istim pravilima koje vladaju na tržištu za svu ostalu robu. Naravno, ovo je vrlo uopćeno i grubo rečeno. I danas se slikaju slike koje imaju iznimnu vrijednost, kako duhovnu, tako i društvenu, ali je jednostavno naše vrijeme takvo, vrijeme novca.

U Klovićeve dvore dolazi nam priča o najvećem likovnom umjetniku 20. stoljeća. Može za kraj, ukratko vaše viđenje Picassa i njegova stvaralaštva?

Odrasti s Picassom, a svi smo mi iz prošlog stoljeća odrastali s njim, je kao da imaš užasno jakog oca koji ti je u svemu superioran. Sve ove godine sam potrošio da nađem takvo slikarstvo koje na nijedan način neće imati veze s njim i s onim što on predstavlja, da izađem iz te njegove velike sjene. To je moja dječačka pobuna protiv jakog oca, kojeg istovremeno i obožavam i zavidim mu.

Komentari