Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Monika Herceg: “U poeziji ne treba bježati od autobiografskog”

04.11.2017. Lucija ButkovićFoto: Nikola Kuprešanin

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku, a srednju školu završila je u Petrinji. Studentica je fizike na Sveučilištu u Rijeci i ovogodišnja dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike za rukopis Početne koordinate. Trenutno živi u Zagrebu s partnerom i sedmomjesečnom kćeri Kim.

***

U pokušaju da opišem Monikin rukopis, reći ću da je on nalik revno i bogato ispunjenom fotoalbumu, slideshowu u kojem se bez srama izlažu mali i veliki trenuci života, nepoznata lica koja u trenutku autoričinog pjesničkog oživotvorenja odašilju dojam poznatog i proživljenog. Ovaj intervju mali je prozor u taj svijet i pokušaj da se zabilježe koordinate još pokojeg njegovog mjesta…

Tvoja prva pjesnička zbirka Početne koordinate, koju će objaviti SKUD IGK, konceptualizirana je dosljednim (pre)ispisivanjem epizoda odrastanja i obiteljskog života, ali i bujnim motivskim inventarom prirode. Kao neuralgične točke rukopisa iskrsavaju bolest, stid i smrt koji u tvom izrazu poprimaju oblik specifične obiteljske ostavštine. S obzirom na to da si već neko vrijeme prisutna na pjesničkoj sceni (zapise toga nalazimo na pjesnički frekventnim lokacijama interneta poput KultipraktikaAfirmatora, portala Strane i Magazina za književnost i umjetnost NEMA te u časopisima – Fantom slobode, pančevski Rukopisi), zanima me koliko su i u kakvoj vrsti raspoloženja nastajale Koordinate?

Teško mi je reći o kojoj količini vremena se radi. Prve pjesme došle su u dva manja ciklusa, u periodima kasnog proljeća i ljeta kada sam bila na Hvaru (što je značilo odmor od posla i faksa). U studenom sam mahnito nastavila pisati. Kad kažem mahnito, znači da sam sve slobodno vrijeme ulagala u pisanje i čitanje, spavala sam s tim pjesmama, budila se s njima, nekad i tijekom noći da zapišem neko sjećanje ili motiv. Neko divno stanje opsjednutosti.  Nakon nagrade, kad sam već došla k sebi od poroda, neke pjesme sam dodala (njih sam pokušavala napisati već tada, ali nisam stigla), neke mijenjala jer nisam bila zadovoljna itd. Konačnu verziju poslala sam u šestom mjesecu.  Ali najbitniji mi je svakako bio taj period do slanja rukopisa, kada sam u potpunosti bila u tim pjesmama.

Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (u) kojima ocrtavaš genealogiju obitelji i ruralnog prostora: prvi, Zmijske smrti (podrijetlo), podrijetlo ocrtava kao kombinaciju uroka i sunčevih baklji; drugi, Ptičje smrti (bijeg), to podrijetlo ekstenzivno obrađuje i nastoji prevladati (intenziviraju pritom motivi lovaca, ptica i vlakova), dok treći i četvrti, Mačje smrti (izbjeglištvo) i Zečje smrti (povratak) pod reflektor stavljaju fenomen smrti i s njome pregovaraju – stihovi Smrt kojom hranimo druge/ ponekad se nehotice vrati i u nas (Zečje smrti) funkcioniraju kao svojevrstan memento mori, a slika uvlačenja duhova u zidove u pjesmi Kasna jesen kao konačan randevu sa smrću, njezino useljavanje u sigurne prostore kuće i tijela. Je li rukopis zbog te ugrađene intimnosti za tebe dokument privatne katarze i postoji li, u tako postavljenim uvjetima stvaranja, mogućnost odmaka od (auto)biografskog?

Mislim da je svaka poezija intimna, ali da uvijek postoji i neki odmak kada se piše. Miroslav Kirin dobro je to sročio na jednom nedavnom čitanju “naizgled moje, ali zapravo bilo čije djetinjstvo”. Naravno, kad imam na raspolaganju priče i motive kojima sam svjedočila, lakše je graditi pjesme. Bilo mi je puno lakše pisati o šumi, seoskim običajima, kolinju, lisicama, promjeni godišnjih doba,  kao i o nekim obiteljskim temama i traumama uz vlastito iskustvo.  Mislim da ne treba bježati od autobiografskog. Akteri moje zbirke ponajviše su članovi uže obitelji (baka, otac, majka, djed, brat) koji zapravo i nose kičmu zbirke.

Tvoja poezija je, da se slikovito izrazim, stabilan tronožac; podupiru je situacija, emocija i onirička, na trenutke, jezovita atmosfera. Izdvojimo neke primjere toga: vidjeli smo/ dimnjake koji probijaju oblacima trbuhe/ grad koji se širi kao tuberkuloza (“Rast”); počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši/ djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših/ kreveta/ rekao je da čuje korake oko kuće/ i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu (“Odumiranje”); na sprovodima je majka znala reći/ sve je to jer smo ukleti/ ispod naše kuće podzemne životinje krivo gmižu (“Vještica”). Je li odrastanje na selu, izmještenost iz generičnog gradskog pejzaža, to jest blizina praiskonskog (šume, polja, divlje životinje) nametnulo ili barem pomoglo izgradnji takve atmosfere?

Defininitivno je pomoglo odrastanje na selu, pogotovo izolacija tijekom tih godina. Naime živjela sam u selu (zaseoce je bolji naziv) u kojem je bilo nekoliko kuća, a nakon rata smo se gore (u selo na brdu koje je okruženo šumom) vratili moja obitelj i nekoliko staraca. Tako da je moje odrastanje bilo vezano uz osluškivanje šume, minimum ljudske interakcije, ali i propadanje koje je dolazilo u sela, u moju i druge obitelji. Takva atmosfera, s jedne strane priroda i život od zemlje (oranje, kopanje, njive, polja, berba kestena, itd.) uz slojevito propadanje samog sela i ljudi koji žive tamo (uključujući i moju obitelj), nužno je ušla u poeziju. Naravno, tu su i seoske priče, svojevrsni mitovi ili osobna iskustva koji podupiru bajkovitost, ako ne i jezivost, kako si to nazvala.

U intervjuu za Najbolje knjige navodiš kako poezija treba biti kao i fizika, elegantna i sklona jednostavnim rješenjima, čemu potvrdu nalazim u konkretnim pjesničkim rješenjima: konzistentna strofičnost, kratak stih, koncizan, ali semantički nabijen izraz i fini balans između narativnog i refleksivnog ključa; narativnost je, rekla bih, prag preko kojeg ulaziš u promišljanje traume i njezinih često nadrealnih ekstenzija. Nove pjesme koje imamo prilike čitati na Facebooku bujnije su, razvedenog stiha, a i tematski drugačije (primjerice pjesme o znanstvenicama Veri Rubin i Emmy Noether). Koliko si sklona stilskim eksperimentima i možemo li u budućnosti očekivati neke radikalnije rezove u vlastito pjesničko tkivo?

Kad sam pisala Koordinate, izraz se nametnuo sam. Tu je do izraza došla naracija, a kako sam radila na pjesmama, tako sam ih sve više rezala kako bi bile bez nekih viškova. Kad sam izašla iz poetike Koordinata, počela sam potragu za drugim izrazom jer sam željela razvijati jezik i ne ograničavati ga.  Naravno, moguće je da će i novije pjesme doživjeti neke značajne rezove, zasad dosta eksperimentiram i tražim izraz za iduće pjesme. Mislim da je bitno u poeziji razvijati se, kao i u svemu drugom, i da je svaka vježba dobrodošla.

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo pjesničkih zbirki koje su tematski fokusirane na prirodu. U tom smislu generacijski najbliži autori su Goran Čolakhodžić (Na kraju taj vrt) i Alen Brlek (Pratišina). Dok je kod prvog priroda pod lupom znanstvene analize, a kod drugog povod šamanskoj ekstazi, tvoj rukopis ona ispunjava na denotacijskoj i figurativnoj razini – tu se beru šljive, breskve komuniciraju suncem među dlačicama, ali i ruke bubre kao mokre grane bukve. Je li zbirka poslužila kao mjesto sukoba (ili pak pomirenja) dviju vizura – znanstvene i pjesničke? 

Mislim da tu nema nekog pomirenja, niti sukoba općenito. Ja čuvam svoju šumu, čuvam slike koje imam i u isto vrijeme suosjećam sa svakom šumom koju uništavamo. Meni je šuma (priroda općenito) uvijek bila sklonište i velik dio mog identiteta. Odrastanje na selu, taj ekosustav čiji smo bili dio, u mene je usadio dubok osjećaj zahvalnosti prema Zemlji i zemlji, ali isto tako i frustracije zbog ljudskog idiotizma.  Još uvijek mi je puno ugodnije biti okružena stablima nego ljudima 🙂

Foto: Facebook.com/goranovo/

Povjerila si mi kako u posljednje vrijeme pišeš i aktivističku poeziju. Hassan Blasim, irački pisac koji je gostovao na ovogodišnjem Festivalu europske kratke pričeu intervjuu za Booksu izjavio je otprilike kako književnost treba propitivati politiku ali ne i postati njezino sredstvo… U recentnoj književnoj produkciji, zbirka Željke Horvat Čeč Moramo postati konkretni primjer je takvog korištenja pjesničke riječi. Može li, prema tvom mišljenju, književnost donijeti promjenu i je li to danas, u uvjetima fašizacije društva i nemara institucija za kulturu, važnije nego prije?

Mislim da je nerealno očekivati da može doći do promjena. Ali ni šutnja nije rješenje. Naš problem je što smo šutnjom fašistima dopustili da postanu glasni jer se još uvijek vodimo onom da nije to požar u našoj kući. Još nismo došli ni do ravnospravnosti spolova (osim kad kažemo oh ravnopravne smo s muškarcima, ali dovoljno je pogledati razlike u plaćama, korištenje poridiljnog, neka recentna istraživanja o kućanskim poslovima itd.), a i neki ozbiljno žele povratak u srednji vijek. Ja želim da moja kći  može nesmetano odlučivati za sebe, o rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, želim da ne zarađuje jednog dana manje od svojih kolega ili da je netko percipira kao maternicu. Pokušavam u nekim pjesmama pustiti taj glas. Razlike u društvu produbljuju se sve više, ljudi svaku večer obilaze kontejnere, a bilda se nacionalizam.  Što se tiče Blasima, meni je super njegova zbirka priča Irački krist i zapravo se slažem s njim. Kod takve poezije bitno je naći pravu mjeru i mislim da je jako teško pisati aktivističku i društveno angažiranu poeziju i prozu. Kako će meni ići, vidjet ćemo.

Osim prestižne nagrade Goran za mlade pjesnike, osvojila si drugu nagradu na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino 2017. godine i prvu nagradu na natječaju Bal u Elemiru – Sremčevi dani 2017. za ciklus Andromeda iz susjedstva. U njemu nalazimo stare motive seoskog kraja, ali i satiričan, humoran naboj koji u tom smislu predstavlja odmak od melankoličnih Koordinata. Je li ciklus u tom smislu bio odmor od prve zbirke i vidiš li se u budućnosti u nekim novim književnim formama?

Taj ciklus izašao je skoro odjednom jedne večeri kad sam bila još svježa mama, jako neispavana i nisam još mogla ni sjediti kako treba, pa sam se povlačila s laptopom po krevetu. Mislim da je on zapravo bio početak mog ulaska u teme koje su neka vrsta društvene kritike, seciranja malograđanštine. Što se tiče književnih formi, radujem se pisanju proze. Ja sam vjerni čitatelj i pratitelj poezije. Prozu sam, iskreno, tek nedavno počela čitati, ali osjećam snažnu potrebu pisati je. Mislim da je preduvjet svakog dobrog pisanja čitanje, zasad punim taj prozni rezervoar, pa ćemo vidjeti.

Kad si se već tako lijepo izrazila, čime puniš prozni, a čime pjesnički rezervoar? Što te oduševljava na svjetskoj i domaćoj književnoj sceni?

Mama Monika zapravo malo vremena daje Moniki čitateljici. Iako, trudim se uvijek imati kraj sebe zbirku pjesama za čitanje, bilo u materijalnom bilo u elektroničkom obliku na mobitelu. Čolakhodžićev Na kraju taj vrt često sam spominjala. Divna mi je Blrekova Pratišina, on kao da je neko prekrasno drvo koje je upilo svijet. Anita Pajević. Snežana Nikolić. Tu je neizostavna zbirka Projekt Poljska Ivana Šamije koju zapravo ne mogu ni objasniti ni opisati. Mogu samo nekome reći – molim te, pročitaj to, bit ćeš malo veći. Anu Brnardić i Dortu Jagić obožavam. Tomas Tranströmer je klasik, i njega jako volim. Paul Celan. Luljeta Lleshanaku, Tom Schulz , Martina Vidaić. Tvoju zbirku jedva čekam, također. Vesele me i mnogi pjesnici koji još nemaju zbirke, ali svakako će biti divno kad ih jednom objave jer se radi o autorima koji imaju jako snažne glasove i bit će divno čitati te knjige (Lana Bojanić, Marija Dejanović, Tomislav Augustinčić).

Natječaji Goran za mlade pjesnike i Na vrh jezika iznjedrili su autore od kojih su neki već postali suvremeni klasici (Anka Žagar, Ana Brnardić, Dorta Jagić, Marko Pogačar), a i najmlađa pjesnička generacija pokazuje ozbiljne tendencije ka tome (Goran Čolakhodžić, Alen Brlek, Darko Šeparović). Koliko ti nagrade u ovoj pjesničkoj fazi znače i predstavlja li društvo tih značajnih imena svojevrstan uteg?

Nagrade su jako bitne neafirmiranim autorima i one su svojevrstan ulaz u taj svijet, barem meni. Nagrada mi je  dala samopouzdanje i sad puno hrabrije ulazim u poeziju. Možda je stvar u tome što sam ja fizičar, pa nemam nikakvu književnu pozadinu. Mislim da ni u kojem slučaju nisu uteg, ali kao i svaki autor, nakon prve nagrađene zbirke ne želim napisati lošu. Mislim da je to više odgovornost prema poeziji budući da danas previše toga nazivamo poezijom.

Donosimo izbor iz zbirke pjesama Monike Herceg, Početne koordinate:

Rana jesen

mokre duše bukvi škripe noću

šireći godove kao krugove u vodi

početak svijeta i sjevera

koncentrična je kružnica

 

ciklame osjete

pospanost prodire smjelije

nagriza lukovice

taložeći se u njihovu plodnost

 

čaplje premještaju rujan

jedne na drugu stranu jezera

prateći sunce narezano u trskama

dok glasne žene peru odjeću

u mrzloj vodi do koljena

rastvarajući se kao ježavke kestena

 

preostaje samo

preorati još jednom dubinu sna

ostatak svjetla podijeliti s jelenima

prije sutona oni će skinuti svoje krzno

i ugrijati im ruke

 

Zmijske smrti

najmlađi brat moje bake

dugo je ležao licem u sijenu

prije nego su pronašli

njegovo mlado truplo

 

kad su orasi provirili iz zelenih tobolaca

skupio je njihove naborane glave

razbio ih i gole samljeo

nedjeljna gibanica mirisala je

na povratak

predvečer mu u potiljak

spremiše metak

koji ga je povukao prema

središtu zemlje

 

nad njim su bdjele riđovke

kao strane kompasa

raščetvorivši tako smrt

koja je spavala u njemu

 

Urođene mane

ponekad se žene rascvjetaju

usred najvećih mećava

tako je mog oca porodila susjeda Anka

na zemljanom podu

kraj ognjišta

kad je snijeg već bio

preko koljena

 

kao dijete proganjao je životinje

tražeći u njima

neopazive izrasline osamljenosti

pupoljke koji su i njemu obrasli grlo

 

nije volio biti među ljudima

kad je imao pet godina

razjareni se roj stršljena

iz jazbine crnog graba

obrušio na njega

dugo je plakao nateklih očiju od uboda

a onda bez treptaja

nastavio igru skrivanja u duplje stabala

preslojavajući naslage humusa

ne primjećujući

širenje i duljenje tabana

izbijanje prvih brkova

dok nije pao preko svog stopala

kao preko krtičnjaka

 

 

Komentari