Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Intervju

Punčke: ‘Sve ćemo zidove porušiti!’

08.05.2016. Antonio TimkoFoto: Milan Krkač/Ziher.hr

Punčke su mlade i ambiciozne djevojke koje vjeruju u ono što rade i ne boje se reći kako se osjećaju i što misle.

Punčke vole pop kulturu, nikada viđene mađarske filmove i metal. Punčke također vole dobar “reality show” koji savršeno sažima ljepotu ljudske gluposti. Sat vremena kada ne misliš na ništa i ne možeš vjerovati kakvi ljudi postoje.

Punčke su po nekima post punk, pop punk, indie rock, ženski bend, vinkovačko-zagrebački trojac ili kako vam već drago. To je na kraju i nebitno, jer bez obzira u koju ih ladicu stavili, Punčke samo žele da poslušate što imaju za reći, sve ostalo je nebitno.

Nakon hvaljenog prvijenca “Sunčano s povremenom naoblakom”, početkom ove godine Punčke objavljuju “Ništa nije kako se čini”. Album iza kojega čvrsto stoje te smo uoči nastupa u Sloveniji zagrebali ispod površine i zatekli direktan i iskren unutarnji svijet benda koji beskompromisno progovara o poteškoćama koje su ih zatekle i ojačale. 

Novi album je vani i kakve su reakcije, kako je javnost reagirala?

Lucija: Nemamo ama baš nikakav feedback.

Ruby: Čitamo što se piše, ali nakon što smo pročitali neke recenzije, skužili smo da zapravo ništa pametno nije rečeno.

Lucija: Osim, ali stvarno ne zato što nas intervjuiraš, ali eto Ziher je bio dobar, kao i SoundGuardian. Te dvije su bile jedine recenzije u kojima si mogao naslutiti da je netko poslušao album.

Ruby: Ostalo je katastrofa – kao da su samo pročitali word dokument koji su dobili i da totalno nisu skužili srž albuma ili su pisali da pričamo o otporu sistemu i ostalim stvarima.

Lucija: Sve u svemu, najbolji način da skužiš kako je album prihvaćen je na koncertima s kojima sada krećemo intenzivno, jedino tako dobiješ pravi feedback. Jer nonstop smo na fejsu, izbacujemo singlove i onda, kad ti izađe album, očekuješ smislenu kritiku. Da se razumijemo, nismo očekivali da će se internet srušiti kad Punčke objave album, po Bandcampu vidimo da se pun klinac sluša, ali sve recenzije ili kritike koje smo dobili su na osnovnoškolskoj razini. (prva pjesma je instrumental, pa druga pjesma je žešća, pa druge tri isto malo žešće, pa se malo spustile – to svatko može zaključiti, daj mi barem konstruktivnu kritiku!)

Ruby: Pročitaš recenziju, dobiješ ocjenu 8/10, ali zapravo u toj recenziji nije ništa napisano.

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Slažem se da je površno tako opisivati album, ali kad smo kod toga, struktura vam jest slična na ovom i prošlom albumu, od instrumentala na početku s kojim uvodite u priču, krećete sa silnim pjesmama te pred kraj albuma nudite lakše note i vedrije misli. 

Lucija: Bitno je da se otvori s dobrom pjesmom, ali nije bilo svjesno. Mislim, svjesno smo slagale pjesme da dobro zvuče jedna za drugom, ali više smo se vodile k tome koja priča se priča, tako smo slagale i prvi album. Ovaj album predstavlja mračni tunel nakon kojeg dolazi svjetlo, počele smo s tim najmračnijim mrakom da bi završile s pozitivnim iskricama.

Ruby: Zapravo sada kada pogledam i prvi demo smo počele tako, s instrumentalom, sa svjetlosti, ali ne radimo to svjesno, jednostavno se dogodi. U principu ono što uvijek kroz sve pjesme radimo je igranje s dinamikom, pojačavanje, stišavanje, u svakoj pjesmi imamo dinamičke prevrate.

Lucija: Ja nisam gitaristica koja solira, bokte ne znam tri tona odsvirati, sve te tehničke stvari, ne znam ni što je to i toga kod nas nema. Jedino što ti preostaje je energija, a nju možeš najbolje pretočiti i prenijeti publici dinamikom. Ali kao što sam rekla, mi inače, kad radimo album, stavimo stvari na papir, vidimo o čemu se radi, o čemu pričaju te pjesme i pokušavamo ih složiti tako da pričaju priču, ali i da dobro prelaze jedna u drugu, i to je to.

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Što se tiče priče na ovom albumu, svi tekstovi su direktni i ne bojiš se reći kako se osjećaš. Kad si već spomenula recenziju Zihera, točnije Filipa Kuštera, mislim da je on sjajno sažeo osjećaj koji me ispunjava nakon preslušavanja albuma u jednoj rečenici: “Nitko se nakon ovoga ne bi trebao sramiti stanja u kojem se nalazi u teškim trenucima jer je očito da su Punčke ogolile svoje emocije i dale ih gomili.” 

Lucija: Godinu dana nakon prvog albuma izdogađalo se stotinu stvari, nisam ni stigla sjesti i razmisliti hoćemo li napisati novu stvar. Došla sam u kaotično razdoblje u kojem sam počela preispitivati sve vezano za sebe, mi smo počele preispitivati sebe kao bend, što i kako dalje. Sjela bih kući za gitaru da napravim novu pjesmu i toliko bih bila u depresiji da bi si postavljala pitanja – što ti misliš da ćeš napraviti nešto dobro, da je ovo što si napravila dobro, da ćeš ikada više napraviti nešto dobro? Totalni kaos – popraćen depresijom koja nije tuga, ne osjećaš ništa, ne osjećaš se vrijednom ni sposobnom za išta. Nemaš se za što uhvatiti, imaš osjećaj da si pun svih živih sranja, a nisi sposoban sjesti i iznijeti to van. Kada smo drugi album snimale, ušle smo u studio s pjesmama i nakon što smo ih poslušale činilo nam se da zvuče najgore na svijetu, ne nužno svijetu, ali nama je to bilo katastrofa.

Ruby: Imali smo potpuno drugačija očekivanja s drugim albumom.

Lucija: Nesvjesno smo si podigle ljestvicu što je dobro, ali nismo znale što ne valja, što trebamo napraviti da bude bolje. Nismo bile zadovoljne, a želimo stajati iza svega što radimo. I to je bila prva prepreka koja te sjebe kad odeš u studio i živciraš se oko toga tjednima, pa krenu problemi s parama, pa nas muljaju s tiskanjem cd-a, ma ništa nije išlo po planu. I onda poslušaš pjesme i skužiš da ništa ne valja i baciš u smeće i pitaš se trebaš li dalje, trebamo li stati na prvom albumu? Možda jednostavno više nismo bile sposobne napraviti dobru pjesmu. To su sve prepreke koje nam sada zvuče smiješno, ali u trenutku kada sam sebi kažeš ‘idemo to napraviti’ i to ne ispadne kako si zamislio, zapitaš se. I normalno da su se odnosi među nama narušili, jednostavno se ne osjećaš više dobro.

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Kako ste se izborile s demonima, pritiskom i nezadovoljstvom?

Lucija: Izborile smo se tako što smo udarile šakom o stol i odlučile da ćemo to izgurati do kraja. Išle smo riješiti problem po problem, ako je problem tempo – vježbat ćemo tempo, ako je trebalo naći novi zvuk gitare našle smo ga, bilo koji problem smo stavili na papir i rekli ‘pa neće nas jebat’ to’. Ima puno tih koji se naslađuju i jedva čekaju da se Punčke raspadnu, a mi to nećemo dati. Ideš glavom kroz zid i na kraju nam je drago da se to tako dogodilo. Ne vidim koji drugi način postoji da nešto na kraju napraviš. Nakon nekog vremena sve se počelo kristalizirati i prva pjesma bila je Ocean.

Ruby: Zato nam na kraju krajeva te recenzije koje sada izlaze nisu ono što želimo čuti. Toliko smo dale u taj album,  prošlo je godinu i pol’ dok smo to snimile, objavile i konačno dobile cd i onda netko ne može utrošiti dvadeset minuta svoga vremena da sjedne, posluša i razumije o čemu se album radi i da ti ocjenu 8/10 koja nije utemeljena na ničemu, to te počne frustrirati.

Lucija: Zapravo se dogodio apsurd koji smo mogle očekivati. Napravimo album u kojem želimo reći – slušajte, uzmite taj album, nije bitno tko smo mi, šta radimo, kako to radimo, kako izgledamo, kako album izgleda, bitno je jedino da uzmete cd i poslušate njegov sadržaj. Znači zajebi sve oblike, formu zaboravi, samo poslušaj, otvori se i interpretiraj ga na svoj način, a ne prosuđuj na prvu po koricama. I onda dobiješ recenzije – prva pjesma je ovakva, druga je ovakva i potpuno se izgubi pozadina iza tih pjesama.

Zapravo je i sam izgled albuma povezan s vašom pričom…

Ruby: Za cover sam ja radila grafičku pripremu i oblikovanje, a ilustracije koje su unutra radila je cura iz Vinkovaca – Ana Uzelac s kojom smo surađivale i na prvom demo albumu koji smo izbacile – “Robot koji hekla”. Inače volimo surađivati sa što više ljudi koji rade u nekom kreativnom polju i zato smo htjeli da za ovaj album ona ilustrira. Cijela je priča oko covera i on je svojevrstan nastavak priče te pod određenim kutom izgleda kao da nema ništa na njemu dok se ne zagrebe površina.

Lucija: Cijeli cover je crn, na kojem je torzo i to je taj vanjski dio koji nije bitan, dok je unutarnji dio samo crn. Time smo htjeli reći kako je bitna samo glazba koja je na cd-u, a ne ostalo. Ovi koji gledaju površno vidjet će samo tijelo na coveru, a to nije ni tijelo, to je samo torzo, nema čak ni ruke ni noge. I to je ta priča koju smo htjeli ispričati. Smeta me objektivizacija svega što mi radimo – dođeš na stejdž, iskren si i želiš prenijeti nešto što nije ni u jednom pogledu proračunato, bez kerefeka. I navikneš se na komentare i dobacivanja, to nije problem, nego je problem što ljudi ne da ne razumiju nego ne žele razumjeti. Odmah na prvu nas ocjenjuju bez ikakvog pojma o čemu pjevamo, tko smo i što smo. Dobiješ povratnu informaciju da ih boli briga i to je ta objektivizacija ne samo mene i nas kao benda, nego svega što netko radi, što god da ti radiš, čime god da se baviš, stalno te netko ocjenjuje, a rijetki su ti koji te imaju pravo ocjenjivati. Cijela pjesma Ocean priča o tome. Ja izađem i vrištim o svojim osjećajima koji su stvarni i tu su, koji mi zagorčavaju život, a ti mi nakon toga imaš obraza pljuvati neutemeljeno i, što je najgore, to na kraju utječe na moje ponašanje.

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Foto: Milan Krkač/Ziher.hr

Što se tiče suradnje na ovom albumu, imate poprilično gostovanja. Kako je došlo do toga?

Ruby: Prvi album je bio naš početak pa smo jednostavno htjeli drugi album podići na neku novu razinu.

Lucija: Jedino ja pjevam u bendu i na prvom albumu nismo imali iskustvo kako se to sve radi, ali jedna od prvih stvari koje sam primijetila da mi fali jest boja vokala. Pjevam i bekove, imam nasnimljena četiri svoja vokala, ali mi fali boje. I onda sam odlučila da želim podebljati i proširiti zvučnu sliku te smo to snimili s ljudima koji su naši prijatelji, poznaju naš rad, nas kao osobe i kao bend i jednostavno je bila super prilika da obogatimo vokale. Ubacili smo i drugi bubanj, jednostavno smo htjele malo i eksperimentirati. Na kraju je ispalo super. A boja je nešto što podsvjesno prvo primijetiš, zato i u recenzijama pišu o mračnom, garažnom zvuku, ali boja je ta atmosfera koju dobiješ kada poslušaš ovaj album.

Koji su vam planovi, vidim da imate nekoliko nastupa u svibnju..

Lucija: Da, imamo dosta gostovanja u Sloveniji, pa Zagreb idući tjedan, Split.. 

Ruby: Idemo osvajati Sloveniju, zato smo se i nazvale Punčke!

Lucija: Još ne možemo objaviti, ali imamo dosta koncerata za jesen, trudimo se i Europu ubaciti u planove.

Najbolji trenutak do sada?

Ruby: Sviranje pred QOTSA, ali na Križankama. Ne samo činjenica da smo svirali pred njima…

Anja: Ali i ta činjenica!

Ruby: …već da ti 3 tisuće ljudi dođe na koncert i svi plješću kad se kreneš penjati na stejdž, svi pozorno slušaju pola sata.

Lucija: Čuješ svoju cipelu kad hodaš po stejdžu, kada kreneš svirati oni šute i slušaju, najbolja publika. 

Sretno vam na svim svirkama i što više zvukova vlastitih cipela na koncertima!

Ovim putem zahvaljujemo Kinu Grič što nam je ljubazno ustupio svoje prostore za fotografiranje.

Komentari