Lora Elezović (slikarica): „Voljela bih oslikati zidove dječje bolnice u Zagrebu”

Oko nas nalaze se brojni perspektivni mladi ljudi koji su posvećeni svome životnom pozivu i željni napretka. Jedna od njih je i akademska slikarica, Zagrepčanka Lora Elezović koja je ove jeseni diplomirala grafiku na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. U posljednjih nekoliko mjeseci pažnju javnosti privukla je oslikavanjem murala na trafostanici na Bundeku prizorima iz svima nam znane dječje slikovnice „Ježeva kućica“. Osim toga, otkrila nam je i svoje slikarske početke te planove. Vjerujem da će se mnogi čitajući ovaj intervju osjećati kao putnici kroz vrijeme, stoga vam prepuštam sjedalo i nostalgiju za djetinjstvom.

Zašto je nakladnička kuća Naša djeca angažirala baš tebe u izradi murala Ježeve kućice?

Nakladnička kuća Naša djeca iz Zagreba pozvala me je i angažirala za oslikavanje trafostanice na Bundeku prigodom 70. rođendana antologijskog teksta slikovnice „Ježeva kućica” Branka Ćopića, prema likovnim motivima Vilka Glihe Selana. Dugo vremena se bavim crtanjem i ilustriranjem životinja. Moguće da je to bio jedan od razloga.

Budući da Ježeva kućica sve nas podsjeća na djetinjstvo, ima li ona i za tebe neko posebno značenje? Koju uspomenu najviše vežeš uz nju?

Mama mi je često čitala slikovnicu „Ježeva kućica” i jako sam ju voljela. I priču i stihove i ilustracije. S vremenom sam na nju zaboravila tako da me je oslikavanje murala opet podsjetilo na to i vratilo u djetinjstvo. Poruka „Ježeve kućice“ podsjeća na vrijednosti koje često zaboravljamo. Jež predstavlja junaka koji ističe ljubav za svoj dom, poštenje, individualnost, skromnost, mir i slobodu kao osnovne vrijednosti života koje nikako ne smijemo zaboraviti.

S obzirom na to da do sada nisam slikala niti crtala na tako velikom formatu, ova prilika predstavljala mi je novi izazov. Veselila sam se što ću imati čast oslikavati prepoznatljive prizore iz slikovnice.

Koliko vremena ti je trebalo da oslikaš jednu stranu trafostanice?

Počela sam oslikavati trafostanicu prije dva mjeseca. Nažalost zbog lošeg vremena sve se odužilo. Prednju stranu s prikazom ježa u kućici zbog puno tonova i detalja slikala sam najduže, otprilike tri tjedna. Bočne strane; pohod lisice, vuka i medvjeda i ježevu šetnju šumom naslikala sam u dva tjedna. Zadnja stranu, gozbu u kućici lisice, postavila sam u dva dana, ali sam zbog lošeg vremena i potresa pauzirala.

Kako su ljudi reagirali na umjetničko djelo usred grada?

Reakcije mlađih i starijih prolaznika vrlo su pozitivne. Mislim da nije bilo skoro ni jednog koji se nije zaustavio i prepoznao naslikane prikaze iz slikovnice. Mnogi od njih se raznježe i ponosno recitiraju stihove iz Ježeve kućice, a mlađi se prolaznici fotografiraju s naslikanim likovima. Bilo je simpatično kada sam dala djeci koja su se zaustavila kistove i boje, pa su mi pomagali slikati travu i gljivice na prednjoj stranici u donjem dijelu murala.

Planiraš li slične projekte u skorašnje vrijeme?

Sviđa mi se oslikavanje velikih formata na javnim površinama i naravno da bih voljela dobiti još koju priliku za slikanje. Pripremam dvije samostalne izložbe u caffe – galeriji „Botaničar” i u Galeriji „Šira”.

Kad bi imala priliku oslikati bilo koji dio grada, koji bi odabrala i što bi na njemu oslikala?

Voljela bih oslikati zidove dječje bolnice u Zagrebu. Za to bih iskoristila svoje ilustracije malenih imaginarnih, simpatičnih i veselih bića.

Budući da se mnogo ljudi još nije susrelo s tvojim djelima, ispričaj nam nešto o svojoj slikarskoj priči.

Od ranog djetinjstva crtam. To me je oduvijek privlačilo i znala sam da je to moj životni poziv. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna gdje sam završila grafički smjer, odlučila sam upisati Likovnu akademiju. To je bio moj glavni i jedini izbor studiranja. I apsolutno ništa drugo me nije zanimalo. Imala sam sreće ili je tako sudbina htjela, pa sam se uspjela upisati te iste godine. Diplomirala sam ove jeseni na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu na nastavničkom odsjeku: smjer grafika, u klasi profesora Igora Čabraje i komentorice profesorice Ines Krasić. Tako da se više bavim grafikom, crtanjem i ilustriranjem nego slikarstvom, iako bih se voljela posvetiti i tome.

U svojem radu najčešće koristim tradicionalne tehnike crtanja tušem i perom te grafičku tehniku bakropis koju usavršavam još od srednje škole. Povremeno kombiniram i slikarske tehnike, npr. akvarel i lavirani tuš.
Dugo vremena bavim se crtanjem životinja koje su i moji glavni motivi.

Fascinira me životinjska anatomija koja ovisno o vrsti djeluje kompleksno i jedinstveno. Upravo zbog toga, motiv životinja pruža mi mogućnost njihovog detaljnog prikazivanja.

U posljednje vrijeme bavim se temom čovjekova zadiranja u prirodu i posljedica koje se odvijaju unutar biološkog ciklusa, pogotovo u životinjskom svijetu. Tako u svojim radovima prikazujem vlastite imaginarne hibridne vrste. Time želim privući pažnju promatrača i ukazati na moguće posljedice ljudskog utjecaja na taj svijet. Važno mi je da svoje radove prikazujem što detaljnije, kako bi ih učinila vjernijim. Tako je nastao i moj „Kabinet čuda“ koji je ujedno i moj diplomski rad. To je ormar, putni kovčeg u kojem sam izložila vlastitu kolekciju crteža, grafika, skulptura i minijatura svojih imaginarnih i ugroženih vrsta.

Vjerujem da svakoga zanima što umjetnici rade kada se ne bave umjetnošću. Imaš li neki hobi?

U svoje slobodno vrijeme osim crtanja “za sebe”, volim šetati po prirodi, fotografirati, gledati dokumentarne filmove, animirane filmove i puno putovati. Putovanja i upoznavanje novih kultura ispunjava me i inspirira. Nadam se da ćemo uskoro moći ponovno slobodno putovati.

Nažalost, danas se umjetnost u mnogim slučajevima dovodi u krajnost, kakvo mišljenje imaš o suvremenim umjetnicima koji su spremni na sve kako bi dokazali svoje ideale?

Ekstremi postoje u svemu, pa tako i u umjetnosti. Osobno se ne bavim suvremenom umjetnošću pa ne mogu niti previše komentirati. S obzirom na to da je umjetnost uvijek u skladu s vremenom, a danas je sve vrlo „ekstremno” nije niti čudno da se i umjetnici tome priklanjaju. Podržavam sve raznolike umjetničke ideje ako nikome ne štete i ako su u skladu s „granicama normale”. No možda je i upitno koja je ta današnja „granica normale”.

Ne znam jesi li čula za Touch Me festival. Što misliš o tim projektima, odnosno onome što su ljudi napravili u tu svrhu?

Bila sam na izložbi Touch Me festivala. Neki od mojih kolega s akademije predstavljali su svoje radove. Zanimljivo je bilo vidjeti drugačiju vrstu umjetnosti od one na koju smo navikli. Različiti umjetnički radovi, postavi i poruke iznenadili su me, pa čak i nasmijali, a neki i negativno šokirali…

Smatram kako je bitno dopustiti umjetnosti mogućnost napredovanja, ali nikako ne zanemariti tradiciju i pitanja etike.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.