Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Iza kamere – Tanja Lacko: Tamo gdje staje arhitektura počinje scenografija.

24.12.2015. Kristina VrdoljakFoto: facebook.com/rrgr.hr/

Tanja Lacko je arhitektica, scenografkinja i docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, priča o nekoj osobi nikada ne završava na titulama već one daju uvod. Vaš prvi dojam o Tanji je moja prva rečenica, ali želim da steknete i onaj drugi prije nego li se upustite u čitanje intervjua. Iako razgovor nije tekao uživo već mailom, uspjele smo se upoznati na nekoj razini. Dovoljno da vam kažem da dugo nisam upoznala nekoga kao ona. Nekoga tko se prema ljudima i svom radu odnosi s iskrenim entuzijazmom, brižno i ponosno. Nekoga tko će vas iznenaditi svakim odgovorom jer osjećate da je zaista prisutna i želi čak i one najjednostavnije stvari napraviti najbolje što može. Tanja Lacko je prisutna. I toj prisutnosti se osjeća puno poštovanja, strpljenja i dobre volje.

Vaše predavanje na ovogodišnjem Pula film festivalu se zvalo Antropologija imaginarnih prostora. Mislim da je to vrlo zanimljiva sintagma za označiti pojam scenografije, a vjerojatno i najpreciznija. Možete li mi rasčlaniti taj antropološki pristup kreiranju prostora za filmske likove?

„Baš mi je drago da ste me to pitali,“ ponovio je nekoliko puta Hrvoje Barišić kao Javor u „Kaubojima“ Saše Anočića i Tomislava Mršića. Tako se i ja sada veselim objasniti ideju o antropologiji imaginarnih prostora kojom se odnedavna bavim.

Antropologija je nauka o čovjeku, filozofija iskustva življenja. Scenografija je kreativna disciplina ukorijenjena u kulturi i načinu života. Iako se antropologija bavi stvarnim ljudima, a scenografija onim imaginarnim, metode su nam vrlo slične. Hrvoje Hribar je jednom rekao da „scenograf stvara birajući – kolekcionira postojeću realnost za potrebe nepostojeće“. Uzmimo da se scena nekog filma događa u zagrebačkom kafiću. Scenografov je zadatak istražiti urbane prakse ispijanja kave u jugoistočnoj Europi i po tome „namjestiti“ objekt. To može svatko, zar ne? Ako scenograf ima više sreće, bavit će se urbanim praksama ispijanja kave u jugoistočnoj Europi u Osmanskom carstvu. A ako je stvarni sretnik, bavit će se praksama ispijanja kave u jugoistočnoj Europi u 2066.-oj godini. Dakle, scenograf se bavi svakodnevnim navikama dramskih lica kako bi izgradio novi, imaginarni, dramski svijet. Po tome je scenograf etnolog i kulturni antropolog imaginarnog svijeta. A ponekad i arheolog.

Antropološki pristup scenografiji nastavlja se i kada imaginarni prostor „oživi“. Nema veće sreće nego gledati kako glumci usvajaju i osvajaju svoje imaginarne prostore, kako ih nadopunjuju i nastanjuju. Glumac postaje lik tek u prostoru priče. Judita Franković je pažljivo pronjuškala „svoj“ stan u „Sonji i biku“ Vlatke Vorkapić, prekopala sve ladice, upoznala ga, namirišala i sama donijela nekoliko detalja, omiljenu knjigu, malog crvenog budu, voće.

Ali to nije sve. Scena ne govori samo o svijetu priče, nego i o svijetu onih koji tu priču pričaju, dakle o autorima izvedbenog djela i o njihovom prostorno-vremenskom kontekstu.

Konačno, način na koji gledatelj prima, prihvaća i obuhvaća imaginarne svjetove, govori i o njemu, o vama i nama koji gledamo, o našim strahovima i snovima, vrijednostima i očekivanjima, jer kako je rekao Rene Medvešek: „Svako se djelo ostvaruje tek na rožnici gledateljeve mašte“. Voljeni danski plemić prošetao se svim svjetskim pozornicama, hridima i utvrdama, a da niti jedna izvedba nije bila ista.


Kako se pripremate za konceptualizaciju prostora? Ima li neki poseban slučaj gdje ste morali baš dubinski istraživati neke pojave da bi postavili filmsku scenu?

Kako se pripremam? Moj visinski trening nije šetanje prirodom u osami i dubokoj kontemplaciji. Niti analiza književne kritike. Ja čitam. Čitam svakodnevni život. Nema mi ljepšega nego hodati gradom za ljetnih večeri kada se podignu rolete i otvore prozori da puste malo propuha u užegle stanove. Grad postane „videowall“. Gledam u te prozorske ekrane. Promatram boje, gustoću svjetla, slike po zidovima, police, vitrine, stupanj sreće. Nastojim pogoditi tko živi iza tih monitora, čime se bave, vole li putovati, gdje su bili 91-e i tome slično. To je moj kondicioni trening, predpriprema.

Kreiranje scenskog prostora je poput pletenja pletenice. Središnja nit je kičma drame tj. sama priča. S jedne strane je gradnja imaginarnog svijeta priče u kojemu se zna s kojom četkicom junak pere zube. S druge strane je kreiranje likovnog znakovlja, jer svaka priča ima svoje boje, svoje mjere i omjere, svoju gustoću zraka i svoju atmosferu.

Scenografska pletenica „Konjanika“  Branka Ivande bila je zanimljiv zadatak. Radila sam kao asistent scenografu Ivici Trpčiću. Proveli smo vrlo temeljito povijesno istraživanje (to je bilo u davnom prošlom tisućljeću koje još nije poznavalo Google i Wikipediu). Znali smo kako se i od čega radio sapun, što se jelo u Nečvenskoj tvrđavi, kako su jahali Turci, a kako Hrvati, koju su svilu koristili dubrovački gospari i kojim su se igrama zabavljali osmanski begovi. Ali, tragali smo i za likovnim znakovima kojima bi prikazali taj život na „tromeđi“ Mletaka, Turaka i Austrijskog carstva početkom 18. st. Dim, snijeg, karavanske staze, konji i grobovi bili su materijalni znakovi motiva nesigurnosti, okrutnosti i neutažive mladenačke potrebe za ljubavlju.

Foto: facebook.com/rrgr.hr/

Foto: facebook.com/rrgr.hr/

Po zanimanju ste i arhitektica. Koliko Vam to olakšava posao scenografije? Kako ste uopće završili u ovom dijelu industrije nakon studija? Je li vas privukao kreativni element stvaranja fiktivnog svijeta koji je zapravo dosljedan stvarnom ili je posrijedi bilo nešto drugo?

Kod mene je to bilo upravo obrnuto. Od malih nogu sam krenula u Dramski studio ZeKaeM-a. Ja sam s kazalištem rasla. Htjela sam biti baš scenograf. Kako kod nas nema studija scenografije, otišla sam na arhitekturu. I nisam pogriješila. U našim skučenim ponajprije mentalnim, a potom i financijskim uvjetima, scenograf je onaj koji zna rukama, nogama i pomoću kompjutora nacrtati tehničke nacrte i očaravajuće vizuale. Scenograf je onaj koji zna sve o nosivosti, konstrukcijama i materijalima. Scenograf dobro poznaje urbanizam i voli povijest umjetnosti. Scenograf zna dizajnirati etikete i naslovnice knjiga. Scenograf zna pisati krasopisom. Scenograf želi, voli i zna razgovarati s raznorodnim majstorima. Scenograf je hodajući kalkulator i žicar bez premca. Scenograf je dobar vozač (i to vlastitog, što većeg, auta). Scenograf u vožnji mora tražiti lokacije, razgovarati na mobitel, jesti sendvič i poslati poneki mejl, i to istovremeno. Scenograf na cijeni ako zatreba može (a uvijek zatreba), nositi ormare i „altdeutsch“ komode. Moj veliki minus je to što sam žena, jer mi ipak, pogotovo s godinama, klecaju koljena kod nešto težih ormara. Jedna se producentica izvikala na mene jer nisam htjela pomesti zapuštenu halu od svega 500-tinjak kvadrata. Bila je uvjerena da je to posao scenografije, a valjda joj se činilo najprirodnije da metlu uruči jednoj ženi.

Volim arhitekturu, ali tamo gdje staje arhitektura, počinje scenografija. Scenografija je nastanjena arhitektura, ona je urezano „Ana, volim te“ u drvetu, žvaka ispod sjedala dizajnerskog stolca. Nije svaki dobar arhitekt i dobar scenograf.

Pri postavljanju scene kojim se sve elemetima jedan scenograf mora baviti? Koliko je kompliciranije/ ili jednostavnije postavljati scenu na otvorenom vanjskom prostoru a koliko u  interijeru? Je li lakše izmisliti cijelu scenu ili se prilagođavati određenom prostoru? Koja je Vaša preferirana opcija?

Ja volim sve. Dobro, izuzev zime. I još ponečeg. Ne volim ružne izloge. Ne volim Konzume. Ne volim gnijezda strujnih kablova tamo gdje jašu mušketiri, ne volim prometne znakove, ne volim vozne redove, ne volim zatamnjena stakla na automobilima, ne volim raditi nedjeljom. Volim podrume i miševe, uherene nadstrešnice, slojeve boja na zidovima.

Volim snimati na lokacijama. Stvarnost je često nevjerojatnija od mašte. Ali i neizvjesnija. Provjeravate prognozu na svakom „babinom kuku“.  Jednom nam je jedan usputni tornado srušio veliki gipsani zid. Jednu olujnu noć smo na smjene proveli na objektu u strahu da kiša ne prođe kroz naš improvizirani krov. A drugu smo noć pak visili po granama kako bi se romantično njihale u dubini. Nebrojeno puta smo ozelenjavali gole grane. Samo na filmu rastu ruže iz grma jorgovana, a bršljan niče preko noći.

Naravno, volim i gradnju u studiju. Volim kad je sve pod mojom kontrolom. Kada se satima premišljam između dvije nijanse sive. Uzbudljivo se uspavljivati nabrajanjem knjiga koje će naš junak imati pored uzglavlja. Vjerujem u moć slike i snagu detalja. Slika daje kontekst, detalj materijalizira iluziju.

Koliko je za scenografa bitno da dobije jasne upute od redatelja i da glumcima omogući lakši ulazak u lik? Je li bolje kada imate više slobode pri kreaciji, kada su dane samo smjernice ili kad morate u potpunosti ispuniti zadani okvir?

Posebnost izvedbene umjetnosti, one kazališne i one filmske je u tom preklapanju i ispreplitanju autorskih areala. Dobar redatelj će znati i dobro odabrati svoje suradnike. Filmska ekipa je poput sportske momčadi u kojoj je redatelj njezin trener. Svatko ima svoju poziciju na terenu. Trener određuje pravila i taktiku. Ne može svatko voditi u svom smjeru, ma koliko dobro driblao. Ali, ne može niti trener utrčati u teren i juriti iz napada u obranu, s krila na centar. A zamislite trenera koji vas pusti da pretrčite cijeli teren i preskočite sve prepreke, a onda on želi zabiti gol? Ili pak onoga koji vam za svaki korak govori kakav bi točno trebao biti? Ne znam da li ima takvih trenera, ali takvih redatelja ima. Ja volim redatelje koji noću sanjaju hodnike i vrećice, pišu grozničave sms-ove u čudne noćne sate i mogu satima sa mnom razgovarati o svakom detalju. Ne volim one koji mi ne vjeruju. Ima redatelja kojima se oči zasjaje kad uđu u netom namješteni objekt, a ima i onih koji frknu nosom uz mrmljanje „nisam si to tako zamišljao“. Ne znaju oni da je ekipa scenografije spremna sve svoje slobodne dane provesti u potrazi za najboljom hotelskom sobom. Ja sam nekako imala sreće, pa sam sretala puno više onih sa sjajem u očima. Možda to i nije sreća, nego prepoznavanje.

Mora li scenograf unaprijed razmišljati tj. znati položaje kamere, kretnje glumaca ili se neke stvari ne moraju napraviti u konceptualnom dijelu već se ostavlja mjesta za spontanost?

Događa se i jedno i drugo. Ovisi o redatelju, o glumcu, o zahtjevnosti scene ili objekta , ali i o produkcijskim uvjetima. No, gotovo bez iznimke, iza dobrog filma stoji još bolja priprema. Priprema podrazumijeva temeljit pregled i odabir lokacija, razrađenu knjigu snimanja s pozicijama i pokretima kamere, režijsku razradu i plan snimanja, dogovore s direktorom fotografije, koordinaciju između sektora, te produkcijsku i organizacijsku podršku na objektu. Ekipa scenografije dolazi na snimajući objekt znatno prije snimanja. Najkasnije dan prije snimanja na objekt dolaze redatelj i direktor fotografije da „usvoje objekt“.  Sutradan, kada počne snimanje, neće biti vremena za velike promjene jer svaku minutu radnog dana treba iskoristiti za snimanje. Scenografska ekipa na setu je izvježbana da brzo reagira i napravi sve što je moguće u zadanom vremenu. Na jednom je snimanju nenadano počeo padati snijeg. Snimali smo vani i „glumili proljeće“. Redatelj me pitao da li mogu natkriti ulicu. Ko iz topa sam rekla da mogu i mirno odšetala dalje (dobro, možda i nije bilo tako mirno). Sve se uvijek može, samo zavisi koliko ima vremena i novaca. A upravo toga najčešće nema.

Foto:facebook.com/zekaem//Nagrada za njabolju kazališnu scenografiju 2015. za predstavu Kristofer Kolumbo

Foto:facebook.com/zekaem//Nagrada za njabolju kazališnu scenografiju 2015. za predstavu Kristofer Kolumbo


Kako biste ukratko usporedili kazališnu i filmsku scenografiju u kontekstu zahtjevnosti, vremenskog ulaganja, detaljizacije, funkcionalnosti.. ?

Vrlo su slične i potpuno različite. Čak toliko da uglavnom postoje oni koji se opredijele za kazališnu i oni koji se opredijele za filmsku scenografiju. I u bijelom svijetu je tako. Ja sam donekle izuzetak jer se bavim i jednim i drugim. No, nipošto nisam jedina. Jedna od naših najznačajnijih kazališnih scenografkinja Dinka Jeričević napravila je i antologijske filmove poput „Za sreću je potrebno troje“ Rajka Grlića.

Kazalište nema detalj, a film od detalja živi. U kazalištu se hijerarhija priče i likova uspostavlja kretanjima po sceni, mizanscenom, dok se u filmu kreira u pozicijama i pokretima kamere i u mijenjanju objektiva. Prostor kazališne pozornice je realan i opipljiv, škripav i kvrgav (ima čak i miris), ali na njemu scenske prostore kreiramo pomoću materijaliziranih znakova i simbola, pomoću boje i svjetla, kreiramo kretanjem i izmjenama prizora. Filmski je pak prostor imaginaran, nepostojeći, neopipljiv, ali u kreiranju realističan i predmetan, zapravo dokumentaran, pa makar se radilo o onom kafiću iz 2066. godine u nekom budućem Zagrebu. Te neobične dihotomije pravi su izazov i u kazalištu i na filmu.

Iako srodne discipline, kazalište i film se i dijametralno razlikuju u jednome. Kazalište je, naime, neponovljiv doživljaj, ekskluzivno iskustvo koje nastaje u odnosu, suigri izvođača i gledatelja na samoj izvedbi u jednom vremenu. Film je ipak samotni doživljaj, nepromjenjivo štivo pod potpunom kontrolom svojih kreatora koji do gledatelja dolazi u vremenskom i prostornom pomaku. Taj „prostorno-vremenski zid“ koji dijeli gledatelja od kreatora izaziva neku vrstu čežnje za svijetom iza ekrana. I iza „zida“ postoji ta čežnja. Zato i glumci i redatelji, pa i scenografi, vole povratak na daske koje stvarno „život znače“.

Vjerujem da je budućnost i kazališta i filma povezana, te da ćemo onog danskog plemića pratiti u nekoj multimedijskoj interaktivnoj simultanoj transnacionalnoj live izvedbi. Kakva li će to biti scenografija?

Kakav je položaj scenografa u Hrvatskoj?

Tu ću morati biti malo opširnija. U Hrvatskoj je trenutno kultura i umjetnost „neželjeno dijete“. Tu sudbinu dijele i filmaši i kazalištarci. Nema se para i nastupaju „igre gladi“. A gladan filmaš pristaje na sve.

Nedostatak formalnog obrazovanja za sektor scenografije i kostimografije doveo je do stava da svatko tko zna crtati može raditi taj posao. Često citiram izvjesnu gospođu suprugu imućnog investitora čiji sam restoran uređivala.: „Da ja to znam nacrtati, ne bi mi uopće trebao projektant!“ Nekako posljedično ako ga svatko može raditi i ako se za njega ne treba posebno školovati, onda je taj posao precijenjen. Ako pak taj scenograf toliko vrijedi, onda mu ne treba cijela vojska oko njega. Prvo su pali asistenti scenografa. A tako smo većina nas počeli raditi. Budeš asistent, čitaj sjenka, velikom scenografu, pomažeš mu i učiš. I onda počneš polako samostalno raditi. Tako se obnavlja profesija. Toga gotovo da više nema. Nedavno mi je jedan producent na zahtjev za angažiranjem asistenta rekao citiram: „A šta ćeš onda ti raditi?“ Asistent producentu vrijedi manje od čuvara parkinga, bez obzira što maše diplomom Arhitektonskog fakulteta. No, često se događa da isti taj potencijalni asistent s diplomom Arhitektonskog fakulteta postane odmah scenograf. Zna crtati, željan je posla, ne zna kakva su pravila, a honorar mu može biti znatno manji jer „nije on Ivo Hušnjak“. Nakon završenog snimanja, taj će mladac ili pobjeći glavom bez obzira u sigurnost nekog biroa, ili će nabildan iskustvom idući puta tražiti i normalnu ekipu i normalan honorar i uvjete rada. Ali, avaj! Producent će tada angažirati novog mladog diplomanta.

Filmski radnici su nezaštićena vrsta koja polako izumire. Ne postoji sindikat filmskih radnika, ali niti pravosudni okvir koji bi nas branio, malobrojni smo, naša udruga je samo mjesto „svakidašnje jadikovke“ bez ikakvih dosega. Hrvatski koncept u kojem država daje novac, a ne vrednuje produkcijsku kvalitetu gotovog filmskog proizvoda, doveo je do brisanja s odjavnih špica čitave lepeze filmskih zanimanja. Rekvizitera imamo za 2-3 poštene produkcije, maketara je preživjelo svega dvoje, za patinere smo se spremni potući. Nedovoljno je dobrih scenskih stolara, bravara, tapetara. Dobri odlaze, nađu neki sigurniji posao. To nije dobro niti za film, niti za struku, niti za kreativan rast svakoga od nas. Ni u kojem slučaju ne mogu okriviti isključivo producente. Krivi smo i mi sami jer na sve pristajemo. No, ko što sam rekla, gladan filmaš pristaje na sve.

Spas našem sektoru nose koprodukcije. Naše scenografske ekipe su tražene i cijenjene. Imamo jednog od najboljih filmskih graditelja na svijetu Ivu Hušnjaka. Neno Pečur je stalni suradnik velikom Alanu Starskom, Ivica Trpčić, Mladen Ožbolt, Damir Gabelica imaju pravu kolekciju velikih produkcija.


Koliko je bitno imati formalno obrazovanje iz tog područja?

Nužno. Nasušna potreba. Pitanje života ili smrti. Biti ili ne biti. Kod nas ne postoji visoka škola za scensko oblikovanje, ne postoji akademski, teoretski, kritički okvir unutar kojega bi se promišljao scenski prostor. Gotovo da nema zemlje na svijetu koja unutar akademija primjenjenih umjetnosti, filmskih ili kazališnih akademija nema studije scenografije i/ili kostimografije. Eto mi nemamo. Pogotovo ne vezano uz filmsko oblikovanje. Izuzev kolega s diplomom scenografije sa neke od europskih akademija, uglavnom smo arhitekti, građevinari, dizajneri, slikari ili kipari. Imamo i nekoliko povjesničarki umjetnosti. Dobro bi nam došao netko s prava ili s ekonomije.

Stalno ponavljam da je scenografija zasebna disciplina i zahtijeva osim tehničkih i umjetničkih znanja, i ona dramatološka, teatrološka, filmološka i, na početku spominjana etnološka i kulturnoantropološka. Korijen riječi scenografija doslovno se može prevesti kao „oslikana pozadina“. Scenografija i jest „slikovna pozadina drame“. „Pozadina“ u doslovnom smislu kao ono što je iza, u dubini. Ali i „pozadina“ u smislu environment, prostorno-vremenskog okruženja drame. Ne kažemo li često: „Pogledajmo što je u pozadini tih događaja!“? U tom smislu scenografija govori o kontekstu priče i to govori slikom. Ali za takav zadatak, scenograf bi ipak morao biti oboružan, izuzev znanjima o nosivosti profila željeza, i dramaturgijom priče. Docent sam na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Predajem scenografske kolegije filmskim i kazališnim redateljima. Na studiju kazališne režije velika se pažnja posvećuje dramaturgiji scenskog prostora. Buduće kazališne redatelje i razvoj njihovih redateljskih i prostornih koncepata pratim tijekom cijelog studija. Buduće filmske redatelje sretnem samo na 3. godini studija. No, i u jednom i u drugom slučaju vidim koliko bi bilo smislenije da svoje ideje dijele s onima iz svoje generacije koje uzbuđuje i motivira baš taj prostorni okvir.  Koliko bismo dalje dospjeli u razvoju vizualne kulture u kazalištu, na filmu i na televiziji.

Biste li istaknuli neke projekte kao iznimno drage?

To je kao da me pitate koji mi je prst na ruci draži. Svi su mi „iznimno dragi“, svi su mi „najdraži“. Neke volim jer su mi bili prvi, neke jer su mi dali krila, neke jer su se rađali u mukama, neke jer su vezani uz neke divne ljude. Na svima sam nešto naučila, nešto dala, a puno dobila. Ta ja sam od štale napravila crkvu pred kojom su se gospice križale, vozila sam tenk i kočiju četveropreg, hodala po krovovima Zagreba, spavala u kazališnim ulicama, jurila bez svjetala po starom Masliničkom mostu, vozila par poskoka u svom autu, čuvala gradonačelnikov lanac, gledala dizanje u zrak neretvanskog skladišta, preuredila Titovu vilu, navijala na borbi bikova, došla s prvim dječjim kazalištem na Iž, uz seoski komin jela najbolje jegulje ispod peke, dresirala kokoši, prešla granicu u prtljažniku, uzgojila ruže na buri, nagovorila izvjesnog obrijanog kralja Geta da da svog crnog Porschea za snimanje i posudila od „nesmijemmurećiime“ pribor za obijanje sefova. Bila sam u mnogim zakucima domovine. Snimala sam u Skupštini i Dvercima, u muzejima i dvorcima, u zraku i pod morem, skupim hotelima i opskurnim svratištima, u kućama sa zlatnim pipama i kućama sa zemljanim podovima. Moji prijatelji su vlasnici mačaka i gornjogradske dame, kolege s Hrelića i glazbenici, slavni glumci i šoferi, dečki iz Holdinga i dečki iz PU.

Komentari