Izvještaj – The Black Room (OKC Palach): Izvanvremenska rock energija

Kako je to i uobičajeno za Rijeku, vremenski su razlozi bili više naklonjeni onima koji su svoje vrijeme u petak navečer odlučili iskoristiti na nekoliko događaja koji su se odvijali u zatvorenim prostorima u gradu. Ne bi pogriješili kada bi rekli kako je naša odluka bila najbolja, najzanimljivija i na kraju posve katarzična. Momci iz The Black Rooma priuštili su u sat vremena koncerta (u svojem drugom nastupu u kultnom Palachu) rekao bih i više od očekivanja. Poprilična gužva stvorila se pri samom ulasku u klub, a začudilo me to ponajviše jer se u zadnje vrijeme na mlade bendove gleda s velikom sumnjom. Bilo je očito da su ljudi odlučili pružiti priliku bendu koji mnogo obećava, a mnoga obećanja je proteklu večer i ispunio. Koncertna promocija albuma „In This Town Lies a City“ imala je dobru uvertiru – što s marketinške strane, što s one puno bitnije –  glazbene. Album je po mnogočemu vrlo primamljiv, ljudi su željni glasne „prljave“ muzike koja vuče korijene iz svih faza rocka, a kako prenijeti ugođaj s albuma u prostore kultnoga kluba, e to je već stvar znanja i moći.

The Black Room, na svu sreću, ima tu moć da vas drži cijelo vrijeme okupiranima s probojnim gitarama, basom i bubnjevima. Iako u nekim pjesmama sigurno ne možete pronaći određenu melodioznost, tada nastupa onaj osjećaj koji je toliko specifičan za rock. To je osjećaj buke koja je magično privlačna i nakon koje slijedi sjedinjenje publike s bendom. Gotovo pun koncertni prostor u Palachu mogao je svjedočiti početku u kojem vas nitko više neće pitati: „Zašto smo došli slušati ove?“ ili „Tko su ovi?“. Odgovori na ova pitanja nakon prve pjesme, ako su uopće i bila postavljena, nisu trebali postojati, već je The Black Room razorio prostor s The Viper Room. Vidjelo se odmah da nema zajebancije, a i ako se dobro sjećam, ta pjesma je otvorila i njihov prethodni koncert u istom prostoru. Što reći nego da je zagrijavanje bilo preskočeno i da se odmah ušlo u vatru. Primamljivo crveno osvjetljenje i dim upotpunjavali su izgled pozornice na kojoj su se na trenutke vidjeli samo obrisi aktera koji uživljeno sviraju svoje instrumente. Fantastične i dojmljive slike s puno efekta, a opet s druge strane vrlo jednostavne. Kada pogledamo današnje rock bendove i njihove nastupe uživo te što sve rade kako bi privukli publiku s onim neglazbenim dijelom, možemo se zapitati čemu je to potrebno?

The Black Roomu savršenu pristaje ta nijansa surovog, garažnog, s minimalnom dozom pomoćnih osvjetljenja i daškom „magle“. Vidjelo se na licima iz benda kako su iznenađeni posjetom, pa je vokal Jakov Katalinić nekoliko puta zahvalio na dolasku, na što smo mi mogli odgovoriti samo sa: „Hvala vama!“. Kako ne bi ispalo da se bave samo svojim albumom, odsvirali su nam dvije obrade koje na probama sigurno sviraju za gušt – jedna nosi ime West Coast, a druga Every You Every Me. Iako prva ne spada u njihov žanr, obrada je, osim što je bila iznenađujuća, bila i vrlo uspješna. S druge strane Placebo je više u njihovoj domeni te su udahnuli svoj dašak glazbenih nota u tu uspješnicu. Sve ono što možete čuti na nosaču zvuka, na koncertu će vam doživljaj biti poduplan i sve više ćete ih prestati uspoređivati s nekim bendovima na koje se u svojem zvuku oslanjaju. Uobičajeno je da se na singlovima najčešće lome koncerti te zatim stvari postaju puno bolje. Jučer to nije bio slučaj, pogotovo dok se u početku riješio mali problem s zvukom, putovanje preko After Hours, Modern Times i Closer završilo je s epskom Riptide. Ne znam kada se koji hrvatski bend odlučio napraviti pjesmu od gotovo osam minuta i iznijeti ju na način da nakon slušanja imaš osjećaj pozitivne iscrpljenosti. Završetak nakon kojeg vam je srce veliko, uši pune i zadovoljstvo na vrhuncu.

Težnja za novim pogledima na život, ponekad na tmuran, ponekad na veseo način, ono je što okuplja glazba u nekim svojim oblicima. The Black Roomu se može pripisati doza velikog poniranja u mračne fasade zadimljenih kafića, pustih noćnih ulica i traganja za konačnim ciljem. Egzistencija je vječito pitanje, bilo od strane muzičara, slikara ili književnika. U slučaju kada uživaš slušati o takvim mjestima, prijenos koji radi glazba neopisiv je i želiš još. Možda je crna soba nešto što svi imamo skriveno u sebi, jedino to Leo, Ivan, Miljen i Jakov izbacuju kroz dvije gitare, glas, bubanj i bas. I to uživo zvuči sasvim iskreno i moćno. U očekivanju da ih uskoro vidimo i na većim pozornicama i drugim gradovima, ovo je bilo polaganje diplomskog pred mnogobrojnom publikom. Ako se publiku pita, svaka ocjena manja od odlične bila bi lažna i nedostojna onoga što nam je jučer pruženo.