Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Glazba

Izvještaj – Velvet Festival (2. dan): Najbolji mali festival

01.07.2018. Filip Kušter
Foto: Andrea Vranić

Jedno od prvih asocijacija kada se spomene riječ „velvet“ osobno se tiče legendarnog filma Blue Velvet Davida Lyncha iz 1986. godine. Bizarnost i nadrealizam spojeni su u jednom od najboljih filmova osamdesetih, iako se danas stječe dojam kako je redatelja zauvijek i konačno obilježio Mulholland Drive. No, da ne padamo u prevelike digresije, Velvet Festival, u svom trećem izdanju uspješno je došao svojem kraju. Ono zbog čega je bitna paralela koja se da povući iz riječi „velvet“ i u potpunosti mi spaja festival s poetikom najbitnijeg redatelja jedne holivudske ere je nedokučivost. Format Velveta čini se dovoljno misteriozan, sastavljen od malih dijelova hrvatske, regionalne i strane scene koje je potrebno tek istražiti i poslušati, uživjeti se u njihovu muziku, a dane provesti u melankoličnom okruženju te se dovesti u situacije koje graniče s bizarnošću. Ipak, dovoljno bezopasnom da bi se vukle daljnje usporedbe s Lynchom.

Nakon prvog dana koji je ponajviše obilježio Jonathan, Ilija Rudman i (nadrealna) Exotica Stage, drugi dan mi se činio utoliko bolje ispunjen zbog upoznavanja sa svime što se nalazi u blizini samog područja festivala. Kamp je bio ugodno popunjen, baš onako kako su organizatori i najavljivali – bez natrpavanja, s puno intimnijom atmosferom nego jedan Ferragosto (iako su žanrovski i komercijalnije potpuno različiti tipovi festivala), a opet osjećaj festivalske atmosfere bio je vidljiviji i prisniji nego na INmusicu.

Letargija na plaži

Festival se organizira kako bi potaknuo zajedništvo, iste takve interese i ljubav prema glazbi, a u moru svih dodatnih sadržaja najbitnija je poveznica između posjetitelja koji nisu (samo) došli kako bi išli s koncerta na koncert, nego ono što se događa prije, poslije i između nastupa. Velvet je vješto iskoristio okružje koje „Marušina Olive Hills“ i Punat na otoku Krku nude te sve pretvorio – ne u partijanersku oazu – nego u mjesto gdje u prvom redu treba obratiti pozornost na okoliš, uživati u prekrasnim pogledima prema moru, glazbi koja pozadinski prati naše obitavanje i sreću što postoji tako lijepo mjesto na Zemlji.

Foto: Andrea Vranić

Beach Stage, koji se nalazio nekih desetak minuta hoda od glavne pozornice i kampa, od podneva je počeo s programom. Kako to na festivalima biva, ljudi su drugi dan najčešće zgaženi do nekih poslijepodnevnih sati pa tek onda ponovo počinje proces koji traje do dugo u noć. Zato je lagani DJ pult na plaži bio spas, a kad tome nadodate predivno vrijeme koje je u subotu kroz dan pratilo festival, mislim da Herzog, Bellen i kolektiv KLFM iz Splita nisu imali težak zadatak.

Morem ploviti

I dok su negdje u pozadini obližnjeg bara Argentinci i Francuzi proživljavali emocionalne uspone i padove kao Maradona, put pod noge značio je ukrcavanje na brod gdje su glazbu puštali Mile Voli Disko i Tipsy. Opet još jedna nadrealna situacija u kojoj smo tri sata doživljavali trenutke u kojima se sve može svesti pod zajednički nazivnik savršenog pristupa i spajanja putovanja, glazbe, plesa i prirode. Obilaženje jednog dijela otoka Krka, pristajanje i kupanje u maloj i skrovitoj uvali, s pogledom na ostale otoke Kvarnera, doživljaj su koji se ne može svrstati pod uobičajenu festivalsku praksu, već izuzetno iskustvo i sreću što se baš mi nalazimo u jedinstvenoj situaciji. Sa zalaskom Sunca pristali smo u luku te krenuli na Main stage, u nadi kako će NLV dovoljno kasniti s obzirom da se predviđeni početak koncerta preklopio s našim dolaskom.

Foto: Andrea Vranić

Želje su se uslišile kod festivalskih bogova koji štite one jadne, izmorene, pomalo smrdljive i uvijek žedne ljude te su Nikol, Luka i Vedran, uz dva dodatna, ali sada već i koncertno stalna člana, izašli na pozornicu nešto prije deset sati. Glavna pozornica gotovo je posve integrirana u prirodu. Ako stojite malo sa strane, masline vam sprječavaju cjeloviti pogled na sve koji se nalaze na pozornici, ali sam opušteni koncept u kojem se nalazi, nije znak do kraja nerazrađene organizacije, već potpune slobode da se sjedi, stoji, pleše i pjeva gdje želiš. Manjak zaštitara ispred pozornice me ugodno iznenadio, što je još jedan dokaz koliko je atmosfera prijateljski nastrojena, a izvođači nemaju apsolutno nikakve brige da će se nešto loše dogoditi ili poći po krivu.

Indie pop-rock i psihodelija

NLV su, nakon što sam odslušao ih par puta uživo, još uvijek u uzlaznoj putanji. S pravilnim stankama u pjesmi koji nude podizanje njihove uigranosti na još jednu razinu više, Nikol je ipak ona koja vodi igru. Ekspresija u pjevanju i kretnjama, moćan glas, donijeli su živahan i pun set od četrdeset i pet minuta ispunjenih predivnim vokalom, ali i gitarama koje su zvuku donijele jačinu pa i samim time na neki način parirali vokalu. Marko Mrkić se na saksofonu pridružio na jednoj pjesmi te pojačao ljubavnu tematiku kao lajt-motiv koji se razvija iz većine njihovih pjesama. Wake up smjestila se kao posljednja, a vrlo dobra popunjenost ispred pozornice nagovijestila je što čeka i ostale izvođače.

Foto: Andrea Vranić

Uslijedio je Aquaserge, francuski bend koji je pokazatelj čudnosti i bizarnosti s početka priče. U redu, bubnjar im čovjek iz Tame Impale, glavni vokal i gitarist sam po sebi vuče dovoljno pozornosti, a instrument kao što je klarinet sigurno nije tako česta pojava kod bendova. Nakon što je uštimavanje trajalo desetak minuta, počela je pržiona. Psihodelija koja pomalo trenutačno baca na rane Floyde, uz vrlo brzo prestanak podsjećanja na njih jer se ubacuju lo-fi elementi, sasvim je primjerno pristala uz nadolazeći jugo koji je počeo zamahivati maslinove grančice.

Ulazak u pjesme je direktan, posebno je naglašena gitara koja slijedi neku tradicionalnu notu sa solažama, ali vrlo brzo se unutar pjesme melodija žanrovski mijenja pa se dobiva i doza progresivnosti i popa. Članovi su redom multiinstrumentalisti, pjevaju na francuskom i sam bend je vrlo aktualan i u naponu snage. Klavijature kao nezaobilazni element ove francuske psihodelične priče dostavljaju od svega pomalo, ali kasne šezdesete su zasigurno polazišna točka u kojoj bendovska kreativnost dolazi do najviše izražaja.

Foto: Andrea Vranić

Pomeli su vjetar

Posebna zahvala benda na kraju koncerta odnosila se na Dinu Grgurića, čovjeka koji je odgovoran za cijeli Velvet Festival, a time posljedično i Distune Promotionu na sveukupnoj organizaciji. Sve nabrojane stvari dokaz su da entuzijazam prema muzici i festivalima zaista može biti neograničen, a gotovo rasprodan Velvet svakako je veliki poticaj za daljnje planove – što za samostalne koncerte, što za događanja ovakvog tipa.

Porto Morto dobili su pravo headlinersko vrijeme. Nešto malo iza ponoći Zagrepčani su pomeli glavnu pozornicu te pokazali struju koja može vladati domaćom scenom pa i svrstati u svojevrsni „koš“ glazbe 21. stoljeća. Inovativno, originalno i melodiozno, ali nikako ne pretenciozno i komercijalno, kada bi me pitali na ulici, danas bih im rekao da odu na prvi sljedeći koncert Porto Morta. Uvjerljive trube i saksofon, zajebantska atmosfera na pozornici i u publici očito je cijeli nastup učinilo dodatno zabavnim, a tijekom izvođenja pjesama ozbiljno kvalitetnim sviranjem i davanjem onoga što imaju u svojem opusu. To je za sada jedan album, ali nakon što smo na koncertu čuli novu pjesmu Bijeg iz daljine, mislim da će se opus kvalitativno i kvantitativno proširiti za barem još toliko vremena koliko su Porto Morto proveli na pozornici Velvet Festivala.

U šumarku skrivenom…

Broj članova varirao je od pjesme do pjesme, najčešće mi se činilo da se radi o devetorici, ali zbog skučenosti pozornice, sretna devetka stajala je tik do klavijatura, u nešto nižem položaju pokraj stagea. Njihova razigranost i uigranost je na vrlo visokoj razini, Roko Crnić je neprikosnoven lider, vokal i basist, svojevrsni dirigent koji upravlja nemalom količinom instrumenata koji su se na Velvetu zaista odlično čuli.

Foto: Andrea Vranić

Iznimno je bitno istaknuti nevjerojatno dobar zvuk za tako malu pozornicu, što pokazuje koliko se truda i želje organizatora odnosi na kvalitetu zvuka te da se posjetiteljima ne dostavi doživljaj koji isključuje nekog člana benda i njegov instrument pri izvođenju, već da sve bude na najvećoj mogućoj razini s minimalnim odstupanjima.  Kristalno jasan ispred, na sredini pa i dosta dalje od pozornice, zvuk je oba dana bio besprijekoran, a setovi izvođača iako su bili maksimalne duljine sat vremena, postavili su određeni stil koji Velvet gaji.

Dojmljivo, udarno, pomalo strano i misteriozno, ako je domaće, onda pažljivo izabrano. Beskompromisno i u želji da se svake godine granice sve više šire, a letvice sve više postavljaju, svježina koju Velvet donosi značit će postavljanje mnogih pitanja i dobivanja nešto manje odgovora. Naravno, oni koji će svoje ljeto planirati s početkom Festivala, dobit će nešto više odgovora, a nešto manje briga. Za dušu i tijelo, za bijeg od rutine i običnih ljetnih dana, poznatih događaja, ribarskih fešti, manje bitnih trenutaka, kišnih oblaka i traženja glazbene oaze uz nezaobilazno lamentiranje o svemu i svačemu, a najčešće o ničemu, potražit ćemo Velvet i sljedeće godine u prvim danima ljeta.


(Visited 602 times, 1 visits today)
Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(28 votes, average: 4.607 out of 5)

Komentari