Izvještaj – Exit Festival, 2. dan: Kako su Dirtyphonics pojeli drugi dan festivala

Fešta je tek počela, a već je pola slavljeničkog Exita iza nas. Drugi je dan protekao u znaku žestokog Motörheada, rezerviranog Toma Odella, spektakularnog nastupa Hardwella i najboljeg otkrića u povijesti vremena i svijeta, Dirtyphonicsa, ali i rakija koje se nude na svakom koraku i ne koštaju više od 100 dinara (otprilike 6 kuna!) pa ih nekako ne možete ne probati. Tko preživi, pričat će!

Na Petrovaradinsku smo se tvrđavu zaputili tik pred nastup Motörheada, a do onda smo uživali na suncu, pijuckali sokiće i osluškivali zvukove po kampu koji variraju od vrlo uhu ugodnih do onih koje čujete na karaokama (apelirala bih ovdje na prijatelje da danas nađemo vremena za taj šator), ali sve su to slatke brige. Na Exitu i u Novom Sadu je odlično, ljudi su dragi, susretljivi, otvoreni, svatko vam pomaže bez da i tražite pomoć. Istina, još malo hlada u kampu ne bi škodilo, ali sve je to za ljude željne dobre zabave.

Što se koncerata tiče, jučerašnji je dan, meni, otvorio kultni Motörhead i još jednom pokazao zašto te djedice još uvijek nisu za mirovinu. Glasno, žestoko, popraćeno izuzetno raspoloženom publikom, a predvođeni osebujnim Lemmyjem, taj je britanski sastav održao lekciju svima kako se održavaju koncerti. Pod ispred Main Stagea bio je jedan veliki prostor za poganje (u narodu znano i kao metačina), a grla su se derala pa danas većina nema uopće glasa, ali vjerujem da nitko previše ne žali za (dobrim) glasom. Paradoksalno, Lemmy, sinonim za Motörhead, ujedno je i najslabija karika trojke. Ne može više pjevati kao nekad, ne svira pretjerano puno, a ni ništa posebno ili revolucionarno, ali je i dalje njegova pojava prava pojava. Ace of Spades, pjesma koju znaju i oni koji ne znaju tko je pjeva, izazvala je najburniju reakciju publike, ali i pokrenula najžešći pogo iz kojeg ne znam kako su ljudi izašli uopće živi, ali jesu. Dvosatna je svirka bila pravi test izdržljivosti, ali i uvod u noć koja je nudila još bezbroj događanja koja se nisu smjela propustiti. U jednom sam trenutku pomislila kako bi bilo sretnije rješenje da je kojim slučajem Tom Odell nastupao prije Motörheada, ali mislim da su Exitovci ipak pametno postupili jer doista ne znam tko bi mogao „odraditi“ motorne glave i Hardwella u šutu i ne se skljokati u prvi šator. Na ovom je Exitu baš sve kako treba biti, za svakoga se nađe ponešto, od prave metalčine do teške komercijale i ne znam tko ne bi mogao pronaći bar nešto za sebe unutar Exitova programa.

Popularni Tom Odell nastupio je nakon rock’n’roll djedica i ostavio prilično mlaki dojam. Prvi je dio koncerta odradio svirajući klavir, a onda se prebacio na gitaru i počeo proizvoditi apokaliptične pokrete i nastavio pjevati o jadima svoje lijepe, plave duše. Znam da je nakon Lemmyja i ekipe teško ne biti dosadan, ali mali je Tomić bio previše rezerviran i izgledalo je kao da se i ne trudi animirati publiku ili ubaciti sebe u festivalski mode. Zabavnija je bila tek Another Love, ujedno i jedina njegova meni poznata pjesma. Ni publika nije bila previše oduševljena, a opet ni toliko uvučena u pjesme da oplakuje riječima sve njegove  jade i brige. Ne znam zašto, ali Tom Odell jučer meni nije niti smrdio, ali niti mirisao.

A onaj koji je mirisao i doslovno zapalio mts Dance Arenu bio je Hardwell. To nije nastup, to je spektakl. Bilo je vatrometa, prave vatre, light showa, plesanja i pjevanja. Partijaneri iz celoga regiona i šire nisu stajali ni sekunde, a sunčane su naočale bile obavezan detalj. Nije bilo pretjeranih oscilacija u reakcijama publike jer su sve pjesme bile jednako dobro prihvaćene, ali ostale su mi u sjećanju Spaceman i Never Say Goodbye kao one koje su posebno oduševile rasplesanu masu. Hardwell je čovjek za fešte i to je neosporno, ali meni i dalje nije jasno u čemu je tolika fora s njime i njemu sličnima. Puno su mi draži koncerti na kojima možeš i zaplesat i zapjevat, a ne samo dizat ruke i micat se lijevo-desno. Ali de gustibus… mislim da je zapravo ta raznolikost koju Exit nudi, uz vrhunsku atmosferu, njegov najveći adut. Rijetko su festivali toliko šaroliki da na njima možete zamisliti i one koji subotom preferiraju zalaziti na alternativna mjesta, ali i one ušminkane i elegantne. Na Exitu možete, ali čak i ne trebate jer su na Exitu sve društvene skupine i svima je na pameti samo zabava.

Koncert pobjednik jučerašnjeg dana bio je onaj francuskog electro benda Dirtyphonics. Parižani su prašili od tri ujutro na Main Stageu kao da im je to zadnji koncert u životu. Ostavili su, da to pravo hrvatski kažem, srce na terenu. Mi smo ostavili noge, dušu i glas, ali isplatilo se. Njihova kombinacija drum and bassa, dubstepa i trapa je nevjerojatno zabavna, zanimljiva i nimalo dosadna ili zamorna. Pravo osvježenje za kraj dana. Dvojac je tijekom cijeloga nastupa konstantno komunicirao s nama rukama, nogama, pjesmama, riječima, a mi smo to znali prepoznati i nagraditi, zbog čega se nadam da ću ih vidjeti opet.

Dojmovi su i dalje više no pozitivni, postaje sve bolje i bolje, a danas nas već očekuju John Newman, Manu Chao, Martin Garrix, Jonathan, Kiša metaka i milijun drugih nastupa na koje nećemo fizički stići doći. Do izvještaja trećega dana, šaljem pozdrave gospodinu Milanu S. i njegovim rakijama od šljive kojima nas je spremio za jučerašnji dan. Ako nas danas sretnete, nećemo vas odbiti.