Istaknuto
22.04.2018.

Iza imena Tyger Lamb stoji zagrebačka četvorka čiji je prvijenac "Born Into This" na putu. Album još nije vani, no mnoga vrata već su im otvorena. Upoznajte se s njima dok su još polu-anonimni i nepoznati, prije koncerta 3. svibnja u Vintage Industrial Baru.

13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

Knjige

Komentar – Adio, Marule: Što će čitati djeca reforme?

04.03.2016. Martin MajcenovićFoto: facebook.com/ Art&Literature

Nedavno započeta polemika o popisu lektire u prijedlogu novog Nacionalnog kurikuluma dokaz je da se u Hrvatskoj apsolutno sve može ispolitizirati, a samim time ubaciti u vrući kotao javnih rasprava. Nevjerojatno, ali u državi koja po čitanju knjiga dobrano zaostaje za europskim prosjekom počelo se raspravljati o književnosti. Ne raspravljaju samo oni kojima je književnost struka (pisci, izdavači, kritičari, profesori), već aktivan postaje i glas naroda, poput neumornih komentatora ispod internetskih članaka. Jedan takav, pod imenom monsider, na Tportalu tako veli:  ‘Biblija’ i ‘Homer’ out, Tomić i ‘Adio kauboju’ in. Najbolje da uvedu 24 sata i Glasnik HL u lektiru, tak da se klinci previše ne zamaraju. No dobro. Primjer je samo ilustrativan: komentar je simptomatičan, no zapravo nerelevantan i nebitan. Usredotočimo se na riječ stručnjaka. A stručnjaci su, kao i obično, podijeljeni. I opet ih, kao i obično, možemo podijeliti na dvije struje: konzervativnu i onu drugu, nazovimo je progresivnom.

O čemu se točno radi? Dakle prijedlog novog kurikuluma za Hrvatski jezik sadrži popis predloženih djela za cjelovito čitanje, osvježen u odnosu na dosadašnje popise lektire time što se na njemu nalaze moderni pisci hrvatske i svjetske književnosti poput Ferića, Jergovića, Štulića, Olje Savičević-Ivančević, Kundere, Murakamija, Pamuka, Eca itd. Autori kurikuluma naglašavaju da su izabrali tekstove koji su prikladni za samostalno cjelovito čitanje pa su s popisa svjesno izostavljeni Biblija, Homerovi epovi, Don Quijote, Judita... To ne znači da se učenici s tim djelima uopće neće susresti, već da će ih upoznati preko najznačajnijih dijelova ili ulomaka, kao što je uobičajeno u nastavnoj praksi. Stoga ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom „nastavnoga gradiva“.

Svatko tko pamti sebe iz razdoblja srednje škole i tko žali zbog činjenice da u Hrvatskoj premalo ljudi čita u navedenom teško da može vidjeti problem. Kao prvo, popis nije obvezujući, već omogućava slobodu izbora. Drugo, Homera i Bibliju nitko ne želi prognati iz nastave, već ih suziti na čitanje ulomaka i davanje osnovnih informacija o njihovoj vrijednosti i nacionalnoj/civilizacijskoj važnosti. Ali hrvatski javni život ne bi bio zanimljiv bez problema pa nije trebalo dugo čekati da se problem stvori, da se o njemu počne govoriti na sva zvona i da se krene stvarati klima u kojoj će svatko – od nepismene babe iz Ždrebovca Donjeg do uvaženih članova HAZU-a – o Homeru i Maruliću imati svoje mišljenje. Odmah su reagirali bivša ministrica Ljilja Vokić i profesor s Učiteljskog fakulteta Ante Bežen, a žustru raspravu o toj temi mogli smo gledati 2. ožujka u HTV-ovoj emisiji Otvoreno. Zagovaratelje reforme tamo su predstavljali Tomislav Reškovac (jedan od članova radne grupe za reformu), Zoran Ferić i Velimir Visković, a protivnike Slobodan Prosperov Novak, Marina Čubrić i Milana Vuković-Runjić.

Popis djela napadnut je s nekoliko argumenata, uglavnom onih nacionalne prirode. Iznervirani Prosperov Novak predloženi je kurikulum nazvao detonacijom bombe koja je postavljena u naš sustav u doba Stipe Šuvara, ocijenivši da nije uopće riječ o metodičkoj već o ‘duboko političkoj temi, o lešu iz Milanovićevog ormara’. Marina Čubrić, profesorica iz Nadbiskupske klasične gimnazije i autorica srednjoškolskih udžbenika, žali se na nedovoljnu zastupljenost hrvatskih autora u odnosu na strane. Milana Vuković-Runjić govorila je pak o tome kako ćemo, ne budemo li čitali Marulića, izumrijeti kao narod, neprestano naglašavajući da će dobar profesor najdosadnije djelo učiniti zanimljivim, a loš najzanimljivije dosadnim.

Ukratko, prigovori konzervativne struje uglavnom se svode na to da novopredloženi popis nije dovoljno nacionalan. Kako i zašto? Premda je dio javnosti osupnut uvođenjem ljevičara poput Tomića i Jergovića, morat će slegnuti ramenima pred činjenicom da u kurikulumu ima i desnih pisaca poput Hitreca i Aralice. Osim toga, potrebno je imati poprilično debeo obraz da bi se zbog kurikuluma u kojem stoji i Hotel Zagorje Ivane Simić-Bodrožić kovala nekakva teorija projugoslavenske zavjere kakvu je skovao Prosperov Novak. Na prigovore da nema dovoljno hrvatskih pisaca dovoljno je pogledati na kartu svijeta i usporediti veličinu Hrvatske naspram ostatka svijeta pa zaključiti da su hrvatski pisci itekako zastupljeni i da nema razloga za strahovanje od toga da će djeci netko ukrasti nacionalni identitet. Još manje razloga za to ima ako uzmemo u obzir da je dobar pisac svevremen i sveprostoran pa za valjan odgoj možda i nije najvažnije da bude Hrvat. Od Kundere koji piše o komunističkoj diktaturi u Čehoslovačkoj, Vargasa Llose koji piše o nacionalističkim diktaturama Latinske Amerike i od Orwella koji ruši ideju o bilokakvim utopijskim politikama itekako se mnogo može naučiti.

No tu priča ne staje. Prosperov Novak kazat će da je sramota što se u predloženom popisu ne nalaze, primjerice,  Pavao Ritter Vitezović i Bartol Kašić (usput budi rečeno, autori koji se danas ne čitaju niti na studiju kroatistike). Zašto Bartol Kašić? ‘Zato što su oni jadni i nepismeni ljudi na Pagu znali 1990, kada su se mijenjala imena, da na brod koji se zvao Vuk Karadžić napišu Bartol Kašić’, objasnio je dotični u Otvorenom. Upravo ta tragikomična analogija s brodom pokazuje koliko je pojedincima važno inzistirati na simbolici, dok funkcionalnu komponentu zanemaruju. Važno je forsirati čitanje Marulića i Zoranića, a manje je važno što će se uživalačko čitanje u tim djelima dogoditi na jednom od tisuću primjera ili što dobar dio učenika knjigu uopće neće pročitati. Ili, ono najgore: što će sam pogled na takva djela u njih izazvati odbojnost, bibliofobiju i stvoriti predodžbu da je sva književnost takva – dosadna i neprobavljiva. Naravno, tu će se naći nastavnici koji su uvjereni da je upravo njihov način obradbe lektire bogomdan i da su oni sposobni prosječnog učenika zainteresirati za apsolutno svaku knjigu. I Milana Vuković-Runjić reći će da učenike treba zavoditi Odisejevim burnim ljubavnim životom ili činjenicom da je Henrik VIII. imao Juditu u svojoj osobnoj biblioteci. Takvi pristupi nisu nemogući, ali koliko je realno očekivati da će nastavnik za gotovo cijeli prvi i drugi razred stvoriti dovoljno alternativni i zanimljivi pristup svakome djelu koje se obrađuje? Koliko je dobro uzdati se u kreativnost pojedinog nastavnika? Čak i ako uspije motivirati učenika da pokuša pročitati cijelo djelo, opet je pitanje koliko će učenik razumjeti Homerov heksametar ili Marulićev dvostruko rimovani dvanaesterac. Problem dosadne lektire nije nužno u sadržaju i fabuli, problem je itekako i u formi koja za suvremenog govornika hrvatskog jezika nije prohodna jer nije razumljiva.

Odbijanjem učenika od knjiga, i to takvim kakvo se provodi u postojećem školskom sustavu, stvara se prepreka ostvarivanju nekih od svrha nastave hrvatskoga jezika i književnosti. Umjesto da se širi učenikov komunikacijski prostor, da mu se daje prostora da razvija jezičnu kreativnost i da ga se osposobljuje za kvalitetno komuniciranje u javnim i privatnim sferama, čini se upravo obratno. Stvara se osoba koja ne misli svojom glavom i koja nekritički prihvaća ono što joj mediji serviraju, pa je samim time podložna raznim ideološkim manipulacijama. Simbolička vrijednost Zoranića i Marulića jednako lako pada u vodu. Ako su jezično nesavladivi teško da mogu pobuditi bilokakve nacionalne sentimente. Zato će prosječnom Hrvatu, kada dođe u Muzej Henrika VIII, teško zaigrati srce kada ugleda primjerak Judite: javit će mu se samo PTSP jer je probdio noći hrvajući se s nečim od čega zazire i prosječan student književnih usmjerenja. Simbolička funkcija ispunit će svrhu ako se starije hrvatske pisce ograniči na najosnovnije podatke, na najvažnije ulomke i na činjenicu da smo u 15. i 16. stoljeću znali pisati i da smo imali književnost. A ako netko baš želi čitati cijelo djelo, nitko mu to ne brani.

Još jednom: svakome tko želi da se čita, jasno je da je osvježenje potrebno. Učeniku je potrebno pokazati da postoji nešto što se zove suvremena književnost, da i dandanas postoje ljudi koji sjede za računalom i pišu, da pišu na jeziku koji im je razumljiv, da pišu o stvarima koje su aktualne, živopisne i s kojima se može lako poistovjetiti. Da romanopisci nisu samo Zoranić, Cervantes i Šenoa, da su romanopisci i Murakami i Olja Savičević-Ivančević i Eco. Da pjesnici nisu samo Menčetić, Bunić Vučić i Džore Držić, da su pjesnici i Štulić i Dedić i Maleš. Da uvidom u najraznolikija djela formiraju kritički aparat i osobni ukus kojima će moći procijeniti što čitati dalje i zašto. U svrhu poticanja čitanja, također bi valjalo razmisliti i o uvođenju još jedne umjetnosti u lektiru: to je strip. Njega mnogi još uvijek smatraju dječjom zabavom i on se u prijedlogu kurikuluma iz Hrvatskog jezika, kao i iz Likovne umjetnosti, spominje tek usputno. No kada bi se kao literatura o holokaustu, uz Dnevnik Anne Frank, čitalo i remek-djelo Arta Spiegelmana Maus, ili kada bi se ponekad čitali i povijesni stripovi Andrije Maurovića, bauk lektire sveo bi se na minimum. Time bi se konačno proces čitanja mogao demistificirati i ljudi bi se možda mogli prestati dijeliti na one koji čitaju i one koji ne čitaju.

Rezime: politizacija ovog pitanja odvratna je i primitivna zlouporaba umjetnosti. Za nju su krivi i senzacionalistički mediji koji su jedva dočekali da smišljaju kreativne naslove poput Štefica Cvek ili Judita i Štulić ili Marulić. Upravo bi umjetnost trebala biti ta koja će rušiti opreke ili-ili i koja neće raditi na isključivanju Drugih. Stvaranjem ljudi koji čitaju stvarat će se ljudi koji promišljaju i koji su otvoreni prema Drugome. Odbijanjem ljudi od knjiga mogu se stvoriti samo nepismeni ljudi: a nepismen nije onaj tko ne zna čitati, nepismen nije onaj tko nezna da se piše ne zna, danas je nepismen onaj tko čita, a ne razmišlja. Danas je nepismen onaj tko na dnevnoj bazi guta novosti s Dnevno.hr-a i sličnih šund-portala. A takve ne želimo, je li?

(Visited 1.300 times, 1 visits today)

Komentari