Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Komentar: Ima li u školskom programu mjesta za filmsku kulturu?

07.03.2016. Dario DunatovFoto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Kada u Hrvatskoj netko spomene promjene u kurikulumu ili se povede razgovor o uvođenju zdravstvenog odgoja to je najčešće signal za opću mobilizaciju. Ni ovog puta, kada se pokrenula polemika o uvođenju nekih suvremenijih pisaca u popis lektire, nije bilo drugačije. Na noge su se digli i oni koji čitaju i oni koji knjige nisu vidjeli, a tema je ubrzo preuzela hrvatski medijski prostor i postala predmet javne rasprave. Ideja i nije toliko radikalna, prije je progresivna, jer ide logikom da približi književnost mlađim populacijama, da smanji zloglasni teror lektire i da učenicima internet prestane funkcionirati kao svojevrsni „joker zovi“ za svaku knjigu iznad sto stranica. Ni ideja o zdravstvenom odgoju nije bila radikalna, pa je skoro došlo do nasilnih demonstracija. Novija povijest nas uči kako je s ovim temama potrebno biti oprezan. Kakva je sada situacija, mladi će i dalje misliti da je klamidija sredstvo za pranje posuđa ili neki Shakespeareov lik, a Judita i Ilijada će se „skidati“ s interneta više od Igre prijestolja. U duhu mogućih promjena kurikuluma potrebno je načeti temu vezanu uz sustavno zanemarivanje filmske kulture u školskom programu.

Filmska umjetnost uvijek je imala zabačeno mjesto u knjigama i programima hrvatskog jezika, pa je informiranje o njoj svedeno na dobru volju profesora koji će u najboljim okolnostima odvojiti dva ili tri školska sata da objasni što je kadar, scena i reći vam dvije tri riječi o Oklopnjači Potemkin i Ulasku vlaka u stanicu. U boljem slučaju, ako imate nešto više sreće, nadahnuti profesor će vam, kad iz lektire dođete do Miroslava Krleže, pustiti film Gospoda Glembajevi, ili neke druge klasike nastale po literarnom predlošku domaćih autora kao npr. Breza, Ritam zločina, Kiklop itd. Sve skupa, to je nedostatno čak i u informativne svrhe o sedmoj umjetnosti.

Prije svega, važno je razumjeti zašto je potreban veći prostor filmskoj kulturi u obrazovanju. Film neupitno posjeduje svoju kulturnu, estetsku i odgojnu važnost. On širi spoznajne i emotivne kapacitete te je jako pogodno sredstvo preko kojeg se mogu približiti najudaljenije kulture, razmišljanja, ljepote, ali i strahote svijeta. Osim toga, film je vizualna umjetnost i kao takva najatraktivnija širokim masama, a naročito mlađim populacijama, koje ponekad degradirajući generaliziramo kao ADHD klince. Pa ako današnja djeca jesu ovisna o ekranima, igricama i pametnim telefonima, najlakše će im privući pažnju upravo filmovi. Ipak, oni moraju dobiti alate kojima će analizirati jezik i vrijednost sedme umjetnosti i tako dobiti priliku da sistematiziraju naslove iz bogate povijesti filma. Treći program HRT-a je napravio ogroman korak u tome svojim raznovrsnim programom koji uključuje svjetske klasike i domaće filmove do kojih je inače jako teško doći, ali ovakva prikazivanja i dalje nisu u obrazovne svrhe.

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

U jednom članku Jurica Pavičić ističe kako Hrvatska doživljava svojevrsni kulturocid jer mlađe generacije nisu imale priliku vidjeti Tarkovskog, Paradžanova, Bunuela i Munka. Isti simptom nažalost vrijedi i za domaće autore. Krešimir Golik, Zoran Tadić i Krsto Papić također su imena s kojima mlađa publika ima problema i ni na kraj pameti im ne bi bilo vrijednosno ih staviti pored nekih književnika. Podcjenjuje li se film zato što je mlada umjetnost? Možda su ovo korijeni iz kojih je izrasla populacija koja se vodi predrasudama prema hrvatskom filmu. Možda u ovome leži problem neposjećenosti onih kina koja njeguju klasični i art repertoar. Možda je ovo posljedica toga što Split danas u centru ima samo dva kina, a bolja slika nije ni kod drugih velikih hrvatskih gradova.

Znanje o filmu nužno je kako bi se stvorila intelektualna klima koja bi vrednovala dostignuća koja je sedma umjetnost ostvarila na ovim područjima. Održavanje stigme „lošeg hrvatskog filma“, kojeg je domaći film možda s pravom navukao ranih devedesetih, ima smisla samo za one koji zatvaraju oči pred novijim ostvarenjima i dopuštaju da se vrhunci iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih olako zaborave u čemu im obrazovni sustav objeručke pomaže. Umjetnosti se prožimaju, pa bi neki nadahnuti profesor mogao vrlo lako povezati književnost, slikarstvo i film, te povući paralele između Dostojevskog i Bergmana, Tarkovskog i  Andreja Rubljova. Primjera je pregršt. Nepošteno je i nepraktično zanemarivati prednosti koje vizualne umjetnosti imaju. Jednog dana, u vidu nekih novih progresivnih struja, nije za isključiti jednu novu metodu učenja koja danas izgleda kao znanstvena fantastika. Možda će se povijest, zemljopis i neki drugi predmeti prestati učiti iz knjige, već pomoću dokumentaraca koji vjerno prenose ono što knjige samo opisuju. Ovo ne bi trebalo brinuti, jer mnoga djeca u odmoru od škole gledaju povijesne i zemljopisne dokumentarce bez da trepnu. Možda je to obrazovanje budućnosti. Koliko ćemo tek mi naučiti od djece kojoj kao odgovorno društvo omogućimo ovakvo obrazovanje.

Komentari