Komentar: Može li UNESCO platnom prekriti kruzere?
“Grade što si spav’o ispod Srđa, san tvoj probudila ti vojska” pjevao je Srećko Kljunak, sada već davne 1992., a isti bi stihovi mogli zaživjeti i danas uz malu izmjenu – “san tvoj probudio ti kapitalizam”. Internet bruji od UNESCO-ve kritike upućene dubrovačkim gradskim vlastima u kojoj osuđuje izostanak studija koje bi očitovale štetan utjecaj gradnje golf terena na brdu Srđ na cjelokupnu kulturnu baštinu grada Dubrovnika, a uz opomenu i ukore, kroz priču se između redaka provlači i prijetnja o micanju Dubrovnika s liste zaštićene svjetske kulturne baštine.
Građani šokirano uzdišu, rukom pokrivaju usta, glasno protestiraju te upiru prstom svugdje osim ondje gdje bi trebali – prema samima sebi. Dubrovnik se više od desetljeća postepeno pretvara u paletu suvenirnica loših keramičkih i kineskih proizvoda, fast food restorana, kao i onih neopravdano skupih u kojima se poslužuju zamrznuti uvozni proizvodi, a sada je najednom pitanje očuvanja kulturološkog integriteta od ključne važnosti. Kasno Marko na Kosovo… Oni građani koji su politički aktivni za svog su vođu po drugi puta odabrali čovjeka koji je nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, a oni koji se politikom nisu htjeli baviti – ona se pozabavila njima. Izgleda da Dubrovčanima nisu najjasniji principi na kojima funkcionira demokracija jer da je razumiju razmišljali bi dugoročnije, birajući ljude koji će ih zastupati na još čemu osim na principu iskoristivosti veze za zaposlenje. U sadašnjoj ekonomskoj situaciji, takvo je što razumljivo i nije za osudu, ali se isto tako za svoje odluke mora snositi odgovornost.
Tema samog povlačenja Dubrovnika s UNESCO-ve famozne liste priča je za ‘potpalu’ koju su servirali vjerojatno isti oni koji su mu aktivnosti gradskih vlasti i prijavili, i premda nema opravdanja za izostanak transparentnosti njihova poslovanja, za sam proces povlačenja titule spomenika kulture, nije dovoljno graditi nekretnine i golf terene na brdu iznad njega. U pitanju su kojekakve političke računice u kojima se pitanje kulturne ostavštine spominje samo u vidu ekonomske profitabilnosti. Ideja spornih golfskih terena na brdu Srđ je u samim svojim začecima komična jer tko god da je posjetio dotično mjesto zna da tamo i za nesnosno vrućih ljetnih dana puše vjetar koji je glavna prepreka tom sportu, no to je samo paravan za druge, bitnije projekte.
Još jedna tragikomična stvar u cijeloj situaciji je stav UNESCO-a koji se pokušava nametnuti kao autoritet, kao da će njihov ukor Dubrovniku spriječiti turiste iz svih dijelova svijeta da se kao mravi slijevaju u Grad i stvaraju paklenu gužvu u autobusima. Njihov doprinos u Domovinskom ratu sastojao se od prekrivanja fontana i spomenika plavim platnima s njihovim logom koji nisu učinili puno u sprječavanju granata da dođu do svog cilja.
Čitava je trenutna gospodarska situacija Dubrovnika za njegove građane dvosjekli mač: mrziti turiste, a živjeti od njih, ponositi se starinom i tradicijom, a zahtijevati napredak, uzdizati krilaticu libertas, a slobodu povjeravati nepodobnima, sve su to naličja istog novčića koje građani moraju pomiriti, izbalansirati te svjesno i dugoročno o njima razmišljati.
“Not everything that you read on the internet is true“, kaže citat poznatog memea uz kojeg ponosno stoji Abraham Lincoln i koji savršeno odgovara apsurdnosti trenutne situacije. Pa tako neće ni UNESCO maknuti Dubrovnik s liste zaštićene kulturne baštine, ali ostaje nada da će priča svakako poslužiti svrsi – da će protresti svijesti ljudi, izvući ih iz letargije, navesti ih na promišljanje, suveren građanski dijalog i na odgovorno političko odlučivanje.
